ne mogu vjerovat da sam stvarno nekom falio na blogu. Hvala ukosnice. Neg, zašto me nije bilo. Prvo, premjestili su me na drugi odjel, gdje nemam pristup internetu, pa ne mogu pisati s posla. na žalost. hmmm...možda bih mogao napisat nešto pa na disketi donijet kući i samo pastat na blog. vidiš, vidiš.
A drugi razlog je što mi se Petar razbolio prije dva dana. Jadničak je dobio upalu uha, s perforacijom bubnjića. Koliko god da grozno zvuči, to u stvari donosi olakšanje jer se nakon perforacije smanji tlak u srednjem uhu. eto, večeras smo bili na ORl Šalata, kod jedne jako ljubazne mlade doktorice, počeli smo trošiti lijekove, i vjerujem da će biti bolje.
Inače, dogodila mi se jedna jako neobična stvar prije nekoliko dana. Ostao sam kasno navečer na netu, u ono doba kad se san lagano uvlači među sive stanice limbičkog korteksa i postupno nam mijenja percepciju a da to sami ne znamo. Odlučio sam tada potražiti nekog na internetu. Eh. A za to bolje da vam ispričam jednu kratku priču.
Bilo je proljeće '98, i bio sam jedan od rulje apsolvenata koji su tih dana opsijedali zlatni Prag, carski grad na Vltavi. u stvari, bila je naša posljednja večer u pragu, i po malo smo već bili tužni što je taj predivni tjedan priveden kraju. Prijatelj (kojem ne smijem ime napisat, oženjen je u međuvremenu) i ja sjedili smo na pivskim bačvama u podrumu zvanom Joe's garage i lamentirali kako nismo za cijeli apsolventski ništa bacili pod jaja. U stvari, kad malo bolje razmislim, gotovo nitko nije, osim Žige koji je zbario vodičku, i onih koji su poveli sa sobom dečke/cure/muževe. više se stvari odvijalo kasnije po dolasku u Zg koje su započele u pragu. Al da ne odugovlačim. Tako mi cugamo i uzdišemo nad smislom života. I odem ja po još jednu rundu piva, a kad sam se vratio zateknem njega kako nabada engleski s nekakve dvije cure i jednim tipom. Vidim da se jadan muči, pa odlučim čovjeku pomoći te uskočim sa svojim engleskim brušenim na Dickensu i AD&D-u. Dakle, vokabular dobar, gramatika vrlodobra, izgovor-čisti pokolj. Ali i to je bilo sasvim dobro uz pivo i becherovku. I atko mi saznamo da su one dvije frendice, jedna je amerikanka i zove se Rachel, a druga je čehinja koja se vratila iz Amerike. njeno ime sam zaboravio. a tip je bio prikrpa toj drugoj. U svakom slučaju, počeli smo pričati, Rachel i ja, i uskoro se svijet oko nas zamutio i nekako nestao. Što smo više pričali, to smo više nalazili dodirnih točaka. Osjećao sam se kao da smo zatvoreni u nekakvu čahurutoplog zraka, samo ona i ja, i glava mi se lagano vrtjela, da li od piva ili adrenalina, ne znam. Onda je netko predložio da odemo u Lavku-disko s druge strane karlovog mosta. Krenuli smo nas pet, ali se u jednom trenutku moj frend gorepomenuti povukao, rekavši mi da se osjeća suvišnim. Ja ga jednostavno nisam imao snage razuvjeravati. otišli smo u taj disko. Svirali su stvari iz osamdesetih, i tu smo se Rachel i ja našli kako phjevamo iste pjesme. a kad sam rekao koliko volim Dire Straitse, ona se oduševila i ispričala mi kako je bila na njihovom koncertu i oturila se.
Vidite već kamo priča vodi, zar ne?
na slijedećem sentišu smo se poljubili. I nismo prestali idućih nekoliko sati. osim kad smo sjeli na terasu iznad rijeke sasvim sami i pričali. nikada se nisam do tada u životu tako osjećao. Svaka dlačica na tijelu mi se nakostriješila.
Neću vam ići u detalje te večeri. jer sam gentlerman bio i ostao. Vratio sam se u hotel pola sata pred polazak autobusa, već su mislili organizirati potragu za mnom. Sjedio sam sa svojim mislima do zagreba, potpuno izgubljen. Kad bi me netko nešto pitao, samo sam odgovorio da sam te noći doživio bajku.
Onda su počela stizati pisma, mailovi, paketi. rachel i ja smo se čak čuiuli telefonom nekoliko puta, usprkos vremenskoj razlici. Niej mi bilo teško kad bui me nazvala u pet ujutro. Razmjenjivali smo rvelike riječi, velike planove, ali nekako se nikad više nismo vidjeli. A zub vremena učinio je svoje. ja sam našao curu, ona se vratila bivšem dečku, i negdje 2001 mi je rekla da se udaje i da se osjeća kao da vara zaručnika sa mnom. komunikacija je prestala.
A te večeri, prije 3 dana, odlučio sam ju pronaći. Google je našao nekoliko žena s njenim imenom, ali to su bile neke druge. Srećom, znao sam gdje je radila, pa sam krenuo odatle. I onda sam ustanovio da je neka Rachel drugog prezimena kupila butik u kom je moja Rachel bila poslovođa. I pisalo je u članku da je vlasnica bivša zaposlenica. Ruke su mi zadrhtale i srce mi se popelo u grlo. Je li to bila ona? Poslao sam mail na adresu dućana, unaprijed se ispričavajući ako sam pogriješio.
Odgovor je stigao jučer: "Yes, it's me. how did you find me? And why? it's good to hear from you."
Odgovorio sam da sam često mislio o njoj, da smo uvijek imali neki poseban...rapport, koja bi bila hrvatska riječ? i da bih volio ostati u kontaktu s njom. Danas sam dobio pozitivan odgovor. kaže da je udana, da djece neće imati, nisam shvatio zašto, i da i ona osjeća da smo imali nešto posebno, i da je šteta ne nastaviti biti u kontaktu.
Recite mi ljudi, što vi mislite o svemu ovome? nemam ja nikakvih ambicija prema njoj. Ja sam svoju sreću našao. Ali nije li šteta nekog izgubiti iz svog života, ako ti je puno značio, ako nije bilo zle krvi među vama. Zar nije ljepše ostati u kontaktu? Nije lui čovjek to ispunjeniji što više ljudi ima u svom životu?
Post je objavljen 04.06.2004. u 23:40 sati.