Korak od sna

Vozim se sa svojim bratićem, tj. on vozi, ja jamram na suvozačkom (auto mi je nešto daleko, pokupio sam od blesavog oca ljubav za vožnjom, to je nešto iracionalno da se može toliko voljeti obična radnja, duša mi pati što sam pješak), te se luđački svađamo oko politike. Moj bratić je tipično dijete sedamdesetih. Nije anacionalan, ali svoje hrvatstvo ne doživljava tako strastveno kao ja. Ta generacija, ovi rođeni između Woodstocka i Punka, oni su svi ljevičari, iako je primjerice 1992. skoro glasao za Paragu, ali je zakasnio na glasanje. Kako generacijski. Ja sam nesretno zaljubljen u Hrvatsku, a to je nešto kao biti zatreskan u radodajku, koja apsolutno daje svakom, samo tebi neda, a ti se hoćeš požderat. Svađamo se oko trenutne vlasti. Moj bratić je uvjeren da je bolja od svake HDZ-ove, ja sam uvjeren da je apsolutna najgore vlast u Hrvatskoj od 1861. (ne računajući period njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu kada se tu otvorilo grotlo pakla). Nikad se nećemo slagat politički.

Nekad su mi ljudi prigovarali da me samo politika zanima. Istina, zanimala me je nadprosječno za moju dob. Ali odrastao sam u ratnom okruženju, mislim politika i rat su bili nešto blisko. Dalje volim politiku, smatram da kvalitetni vođe i kvalitetni političari mogu zemlju odvesti nevjerojatno naprijed (primjerice JFK, Nixon, Roosevelt, Thatcher, Reagan, Adenauer, Erhardt, Kohl, de Gaulle), ali nekako više ne pratim vijesti. Kako su ovi sotonisti došli na vlast, čini mi se kao da je besmisleno uopće razgovarat više o politici. Karamarko je dijete UDB-e, UDB-a je zatvarala i zajebavala više generacije moje obitelji. Kako Manolićev produkt i Perkovićev suradnik može biti desničar? Ne može. Onda još ovakve tragikomične pojave kao Kujundžić i njegova haha-stranka. Pa to je za plakat i smijat se, istovremeno. Imam nekoliko godina rada u HSP-u iza sebe i želim svim pravaškim opcijama da nestaju, jer me sram da baštine Starčevića.

Pojma nemam više kako pomoći ovoj zemlji. Isti ovaj bratić mi govori da sam budala što ne emigriram. Godine prolaze, ništa svoje nemam, osim vlastitog života, tužno je to. Samo ni vani cvijeće ne cvate. Svaki moj predak je u ovo doba bio oženjen/udat s djecom i poslom. Mene je sram, meni je neugodno. U mojoj generaciji postoje tri tipa ljudi. Oni koji rade i to je u 75% posao dobilo prek veze i baba-stričevi. To je po meni u redu, ali u privatnom sektoru. Većina se uguzila u javnoj upravi. Zatim je skupina ljudi koji nešt na sitno raduckaju, nekakvi prihodoći teku, ali sve je to kikiriki, to je moja skupina. Zatim postoje ljudi koji apsolutno nikada ništa nisu radili. Osobno mi se čini da nikada neću imati stalni posao. Jednostavno, tako mi se čini.

Čudan je to osjećaj kada se bojiš sanjati nešto i željeti nešto, jer znaš da nećeš do toga moći doći. Čovjek bez snova i bez ciljeva je životinja. Iznutra umreš. Svima govorim, zdurajte, bit će, mora biti, mora Bog otvoriti neka vrata. Svima pokušavam dati neku nadu. Samo iskreno, teško mi je sebi davati nadu. Toliko želja, toliko snova, toliko htijenja. Kako je blesavo kada ni auto nemaš. A tako bih se vozio. Ali još da nekako i kupim kola, nemam novaca za održavanje, benzin, itd. Zato sam prestao željeti imati djecu. Jebeš ti "idite i množite se", kada znaš da ti dijete neće moći imati istu priliku kao ostala djeca, ne vjerujem da se živi od zraka i ljubavi. Roko i Cicibela, tko hoće tako živiti, taj je malouman.

Nema neke istine u besparici. Nema nikakve istine u siromaštvu. Siromašni kradu, lažu i nekako tragikomično, jednako su pokvareni kao bogataši. Moral ne postoji ni u siromaštvu, ni preobilnom bogatstvu. A to je ono čega u ovoj zemlji najviše nedostaje, to je zlatna sredina. Srednji sloj. To se sustavno uništava sa svakim novim poredkom. Nakon Prvoga svjetskoga rata, Pašićeve Srbende su s lopovskom promjenom krune u dinar skoro uništili srednji sloj. Tito je ubijao 1945. srednji sloj koji je činio HSS-ovsku kralježnicu Hrvatske. Tuđmanova Hrvatska, sa svojom privatizacijom, opet je uništila srednji sloj. Ratovi su omogućavali siromašnim smradovima da se dočepaju položaja moći. I da ja to priuštim svojoj krvi, svojim budućim kćerima i svojim budućim sinovima, svojim unukama i unucima? Zbog čega? Da budu ovako ozlojeđeni kao ja? Jebeš "idite i množite se". Sad će netko reći, pa ti ne znaš uživat u životu. Moje iskrene isprike ako mi vrhunac života nije biti pijan na plaži, nego imam nekakve druge želje.

Žao mi je što sam ovakav.
Htio bih biti bolji čovjek.
Ali to jednostavno ne ide.

Pero Panonski

Ovaj post je inspiriran komentar poštovane g. Lion Queen na prošli post. Pobožnost je zanimljiva stvar. Ima toliko slojeva. Pučka pobožnost i pučka religioznost se često brkaju. Pučka religioznost je često prošarana poganskim elementima. Prof. Vitomir Belaj, jedan od naših vodećih etnologa često navodi primjer kako je njemački luteranizam u počecima fino očistio Božić od svih natruha poganskog utjecaja, pa je za koje stoljeća nastao pregršt novih božićnih običaja koji su iz Njemačke prvo proširili na njemačke katolike, a ovih dana adventski kalendar je sasvim nešto normalno i u Hrvata.

Teologija u Hrvatskoj premalo radi na onoj temeljnoj djelatnosti, a to je pouka puka. Više od svega žalim što nikada nisam upoznao fra Tomislava Janka Šagi-Bunića. Velikan, koliko god da bi poslao nekamo da ga sam tako nazvao. Njegova nasljednika fra Tomislava Zdenka Tenšeka upoznao sam mjesec, dva prije njegove smrti. Jedan izvanredan svećenik, čovjek s kojim sam kliknuo, jednostavno jedno fenomenalno razumijevanje koje ja, sa svećenicima, uglavnom nemam. Čovjek je samo umro od srčanog naprosno. Ova dva kapucina bili su izvanredni ljudi, izvanredni intelektualci, stručnjaci za prva stoljeća kršćanstva. Od trenutnih teoloških faca, možda bih istaknuo Željka Tanjića, trenutnog rektora Katoličkog sveučilišta. Mogu reći da smo znanci, uvijek se pristojno pozdravimo. Izvanredan um, samo što je okovan dužnostima. Najbolje i najpametnije stvari od toga čovjeka sam čuo na nekim manjim događanjima. Kada je nešto službeno, uvijek strašno pazi što govori, a to je za teologa, istinski pogubno. Nikada nije izašao iz ortodoksije, ako neka sitna dušica čita.

Tanjić je 2009. za blokade FFZG-a sjedio za istom katedrom/stolom sa Slavojem Žižekom (najbolji hrvatski filozof, iako je Slovenac, shvatit ćete što time impliciram), Srećkom Horvatom (nesretni društveno-politički radnik s PTSP-om od toga što je Hrvat), Borisom Gunjevićem (inkarnacija bahatosti, manjka samokritike i mesijanskog kompleksa, čovjek koji misli da je Spike Lee, samo ga nitko da mu kaže da je bijel), a nedostajao je Žarko Paić (salonski ljevičar više klase, s kojim sam se na jednoj tribini posvađao toliko, da sam imao dojam da je imao pištolj, da bi me vrlo rado propucao). Žižekovih oko 40 minuta u kojima je prežvakavao Tertulijana, odnos filozofije i teologije su nešto najluđe što je D7 čuo u zadnjih 20 godina, dok 20 minuta ipak nešto govorio što rulja kuži. Ateističke jugokomunjare koje su činile većinu publike Slovenca nisu razumijele ništa prvih 40 minuta. Ta razina Žižekove pokvarenosti fascinira. A uvjeren sam da je većina ateističkih jugokomunjara iz publike prošla niš-koristi rimokatolički vjeronauk.

Da se vratimo temi. Pobožnosti. Katolička pobožnost se razlikuje od protestantske primarno u tome što se katolici mole svecima. Na svece se gleda kao posrednike. Ono što kler zaboravlja napomenuti da nema čudotvornih moći svetaca, strogo teološki govoreći. Jer molitve svecima, nisu molitve u smislu da se moli pojedinom svecu, nego se moli sveca da on moli Boga za nas. Osobno, moći (u smislu kosti, itd.) svetaca smatram ogavnom poganštinom i čistom ludošću. Uostalom, s relikvijama se razračunao jedan od najvećih katoličkih umova, Erazmo Roterdamski (ludi popis relikvija). Nema te kosti, nema toga čavla, nema te fizičke relikvije koja je usporediva sa slavom Božjom. Doduše, autor ovoga teksta, u svome je ruksaku, dugo nosio kipić svetog Antuna i kopiju Novog zavjeta gdje god da išao, ali niti je kipić svetog Antuna čudotvoran (nosim ga jer je dar), niti Novi zavjet, kao artefakt, ima neku moć. Kipić više ne nosim, ali NZ je uvijek tu.

Čovjek sam koji redovno čitam NZ (Lectio continua). Stvarno moram biti mrtav pijan da ne uzmem prije spavanja NZ u svoje ruke (da popijem nešto s vremena na vrijeme, zamisli). Imam dosta verzija hrvatskog teksta, najdraži mi je i dalje Duda-Fučak. Istina, Šarićevi sinoptici su vrlo pitki. Ali Ivan, samo Duda-Fučak. Nijedna druga hr-verzija mi ne paše. Doduše, zadnje vrijeme imam više odnos s Bogom kao Gary Sinise (Lt. Dan) u Forrest Gumpu, ono kada navrh broda luđački se svađa s dragim Bogom (You call this a storm? , klip ispod naslova). Gdje ćeš bolje prikaza kvalitetne augustinske vjere.

Svecima kojima se molim da se mole za mene jesu redom:
a) bl. Ozana Kotorska, molim za psihu jer ova žena je bila pastir, nakog toga je provela životu u samostanu, za to je trebalo biti psihički jak.
b) bl. Ivan Merz, molim za fizičko zdravlje, jer mi to nije jača strana. Ivan Merz je umro s 32 godine od loše operacije sinusa. Jedna od stvari koja me zafrkava je kronična upala sinusa. Inače, s Merzom bi se ja da smo živili u isto doba strastveno svađao, ali i slagao oko nekih stvari.
c) bl. Augustin Kažotić, molim za posao. Sposoban zagrebački biskup, Trogiranin. Žrtva političkih igara. Posebno se o sjećanju na njegovu osobu brinuo pokojni fra Nedjeljko D. Zdenko Slišković, jedan izvanredni franjevac, sjajan propovjednik i sjajna osoba. Pravi Ero u svakom pozitivnom smislu te riječi.
d) bl. Alojzije Stepinac, molim da znam prepoznati bitno. Alojzije Stepinac je nevjerojatno dobro znao prepoznati znakove vremena. Svi su ga režimi mrzili, Pavelić ga htio ubiti, Tito ga nije znao pacificirati. Odlučan čovjek, socijalno osjetljiv, na riječima često grub, u praksi vrlo milostiv i spreman pomoći svakome, svagdje.
e) sv. Ivana Orleanska, molim se za jednu mladu osobu koja je pred životnim odluka. Moja omiljena svetica.
f) sv. Marta, molim se za jednu osobu koja je u dosta kompliciranom položaju u životu, da se zna izvući iz nevolja. Sveta Marta je trpeća svetica, sestra Lazarova i Marijina. Osobni prijatelj Isusa Krista.
g) sv. Antun Padovanski. Neka ostane tajna. Izvanredan čovjek, naučitelj franjevaca, izvanredan propovjednik, prvi intelektualac u kojega je asiški svetac imao totalno povjerenje. Bio sam u Padovi na njegovom grobu. Mislim, pokopajte čovjeka u zemlju.

Ovo je samo mali doprinos vječnom istraživanju duhovnosti.

Pero Panonski

Prije devet godina sam bio student. Kada sam pokrenuo blog dao sam prvi uvjete na svojoj godini. Bio sam mlad, nadobudan, donekle bahat, ali i nesretan jer sam krio svoje stavove kao žena godine. Uskoro sam dobio upalu pluća koja je mi je totalno poremetila tijek studiranja. Moja pretpostavka, da sam je dobio sam od stresa.

Devet godina poslije sam završio drugi faks, dugoročno sam nezaposlen i dobar sam pripadnik svoje generacije. Čini mi se i imam osjećaj da mi je generacija izdana i zaboravljena. Zapravo, to nije ništa posebno, jer mislim da svaka generacija koja je postala zrela poslije 1972. ima jednaki osjećaj napuštenosti i neispunjenosti. Jedine su iznimke oni koji su otišli u rat, iako će većina ratnika gledati na rat kao gubitak vremena. Pogotovo oni rođeni u sedamdesetima. Oni stariji vojnici imaju puno više ponosa. Neka se nitko ne ljuti, ali kada je netko poslan na bojište ili se javio za isto, on je preuzeo kontrolu nad svojim životom. Tako nešto, moja generacija nikad neće imati priliku. Moj rođak, koji je bio najmlađi narednik u NDH, profesionalac doživio je dosta, ali cijeli život je živio kako je učen u srednjoj školi. Bio je i ostao vojnik koji je preživio mnoge životne brodolome, uvijek ponosita čela, čvrste vjere u Boga, pošten prema svima. Bio je najcool čovjek kojeg sam poznavao.

Trebalo bi radosnije pisati za punih devet godina ovoga bloga. Ali meni se ne slavi. Pisao sam da sam trenutno na nekom ugovoru. Nema fiksnog radnog vremena, kako nešto dođe, tako radim. Uvijek treba biti na raspolaganju. Kažem, sretan sam da i to je upalo, da se prikrpam. Ali dosadno se prikrpavati. Neću biti lažno skroman, ja imam znanja, najveći "aset" koji posjedujem da komplicirane stvari mogu objasniti na jednostavan način. Pišem cijeli život. Ali, tragikomično, nikad neću pisati u ničem mainstreamu. Jer mainstream drži ljevica, a ja sam desničar. Smiješno, žalosno i tupavo je da je to problem u Hrvatskoj. Do sad su mi dali pisati manjinski, uvjetno kazano, desniji mediji. Jebeš zemlju u kojoj je i dalje ideologija problem.

S druge strane, ne mogu sebe prisilit na emigraciju. Cijelim život sam propovijedao ostanak ovdje. Pisao o tome. Pogotovo kad sam bio student. Sad više ne osuđujem nikoga tko ode. Nezaposlenost je rak koji izjeda čovjeka sporo, ali uništava svaku poru ličnosti. Čovjek se mora poprilično natjerati da odradi nešto. Ne preporučam to nikome. Niti netko tko nije prošao si to može zamisliti. Taj jedan specifičan kaos. Najgore stanje. Nema nade. A nada je najvažnija. Zato ja krivim RKC za nestanak nade. Za tu jednu usporenost. Za socijalnu neosjetljivost. SDP je udruga malicioznih imbecilnih ambicioznih neobrazovanih tutleka. HNS je još gori jer imaju relativno veći broj obrazovanih ljudi. Od tih ljudi očekivati nešto je iluzurno.

Najgore u ovoj zemlji nakon devet godina je ta manjak perspektive, taj manjak nade, ta jedna specifična starozavjetna uvjernost u usud. Kao nema nam spasa, pa dok guramo ova kolica zvana Hrvatska, guramo. Juga je imala represivni aparat, pa je svejedno vladalo uvjerenje da će raspasti, što se dogodilo. Nakon iskustva Juge i općeg raspada sustava, ja ne shvaćam zašto se radi ista stvar. Doduše, isti ljudi iz Juge su na položajima sad i prije rata, ako nisu oni, onda njihova djeca, pa ne treba čuditi se zašto je ovo crnilo. Da navedemo vrlo konkretan primjer, Goran Radman kao najočitiji, dinastija Perković, dinastija Todorić, dinastija Josipović, itd.

Ja više ništa ne znam. Znam da ništa ne znam.
Kamo sreće da sam Sokrat.
Ali nisam.
Nadajmo se da ćemo za godinu dana svi biti sretniji!

Pero Panonski