Ovaj post je inspiriran komentar poštovane g. Lion Queen na prošli post. Pobožnost je zanimljiva stvar. Ima toliko slojeva. Pučka pobožnost i pučka religioznost se često brkaju. Pučka religioznost je često prošarana poganskim elementima. Prof. Vitomir Belaj, jedan od naših vodećih etnologa često navodi primjer kako je njemački luteranizam u počecima fino očistio Božić od svih natruha poganskog utjecaja, pa je za koje stoljeća nastao pregršt novih božićnih običaja koji su iz Njemačke prvo proširili na njemačke katolike, a ovih dana adventski kalendar je sasvim nešto normalno i u Hrvata.
Teologija u Hrvatskoj premalo radi na onoj temeljnoj djelatnosti, a to je pouka puka. Više od svega žalim što nikada nisam upoznao fra Tomislava Janka Šagi-Bunića. Velikan, koliko god da bi poslao nekamo da ga sam tako nazvao. Njegova nasljednika fra Tomislava Zdenka Tenšeka upoznao sam mjesec, dva prije njegove smrti. Jedan izvanredan svećenik, čovjek s kojim sam kliknuo, jednostavno jedno fenomenalno razumijevanje koje ja, sa svećenicima, uglavnom nemam. Čovjek je samo umro od srčanog naprosno. Ova dva kapucina bili su izvanredni ljudi, izvanredni intelektualci, stručnjaci za prva stoljeća kršćanstva. Od trenutnih teoloških faca, možda bih istaknuo Željka Tanjića, trenutnog rektora Katoličkog sveučilišta. Mogu reći da smo znanci, uvijek se pristojno pozdravimo. Izvanredan um, samo što je okovan dužnostima. Najbolje i najpametnije stvari od toga čovjeka sam čuo na nekim manjim događanjima. Kada je nešto službeno, uvijek strašno pazi što govori, a to je za teologa, istinski pogubno. Nikada nije izašao iz ortodoksije, ako neka sitna dušica čita.
Tanjić je 2009. za blokade FFZG-a sjedio za istom katedrom/stolom sa Slavojem Žižekom (najbolji hrvatski filozof, iako je Slovenac, shvatit ćete što time impliciram), Srećkom Horvatom (nesretni društveno-politički radnik s PTSP-om od toga što je Hrvat), Borisom Gunjevićem (inkarnacija bahatosti, manjka samokritike i mesijanskog kompleksa, čovjek koji misli da je Spike Lee, samo ga nitko da mu kaže da je bijel), a nedostajao je Žarko Paić (salonski ljevičar više klase, s kojim sam se na jednoj tribini posvađao toliko, da sam imao dojam da je imao pištolj, da bi me vrlo rado propucao). Žižekovih oko 40 minuta u kojima je prežvakavao Tertulijana, odnos filozofije i teologije su nešto najluđe što je D7 čuo u zadnjih 20 godina, dok 20 minuta ipak nešto govorio što rulja kuži. Ateističke jugokomunjare koje su činile većinu publike Slovenca nisu razumijele ništa prvih 40 minuta. Ta razina Žižekove pokvarenosti fascinira. A uvjeren sam da je većina ateističkih jugokomunjara iz publike prošla niš-koristi rimokatolički vjeronauk.
Da se vratimo temi. Pobožnosti. Katolička pobožnost se razlikuje od protestantske primarno u tome što se katolici mole svecima. Na svece se gleda kao posrednike. Ono što kler zaboravlja napomenuti da nema čudotvornih moći svetaca, strogo teološki govoreći. Jer molitve svecima, nisu molitve u smislu da se moli pojedinom svecu, nego se moli sveca da on moli Boga za nas. Osobno, moći (u smislu kosti, itd.) svetaca smatram ogavnom poganštinom i čistom ludošću. Uostalom, s relikvijama se razračunao jedan od najvećih katoličkih umova, Erazmo Roterdamski (ludi popis relikvija). Nema te kosti, nema toga čavla, nema te fizičke relikvije koja je usporediva sa slavom Božjom. Doduše, autor ovoga teksta, u svome je ruksaku, dugo nosio kipić svetog Antuna i kopiju Novog zavjeta gdje god da išao, ali niti je kipić svetog Antuna čudotvoran (nosim ga jer je dar), niti Novi zavjet, kao artefakt, ima neku moć. Kipić više ne nosim, ali NZ je uvijek tu.
Čovjek sam koji redovno čitam NZ (Lectio continua). Stvarno moram biti mrtav pijan da ne uzmem prije spavanja NZ u svoje ruke (da popijem nešto s vremena na vrijeme, zamisli). Imam dosta verzija hrvatskog teksta, najdraži mi je i dalje Duda-Fučak. Istina, Šarićevi sinoptici su vrlo pitki. Ali Ivan, samo Duda-Fučak. Nijedna druga hr-verzija mi ne paše. Doduše, zadnje vrijeme imam više odnos s Bogom kao Gary Sinise (Lt. Dan) u Forrest Gumpu, ono kada navrh broda luđački se svađa s dragim Bogom (You call this a storm? , klip ispod naslova). Gdje ćeš bolje prikaza kvalitetne augustinske vjere.
Svecima kojima se molim da se mole za mene jesu redom:
a) bl. Ozana Kotorska, molim za psihu jer ova žena je bila pastir, nakog toga je provela životu u samostanu, za to je trebalo biti psihički jak.
b) bl. Ivan Merz, molim za fizičko zdravlje, jer mi to nije jača strana. Ivan Merz je umro s 32 godine od loše operacije sinusa. Jedna od stvari koja me zafrkava je kronična upala sinusa. Inače, s Merzom bi se ja da smo živili u isto doba strastveno svađao, ali i slagao oko nekih stvari.
c) bl. Augustin Kažotić, molim za posao. Sposoban zagrebački biskup, Trogiranin. Žrtva političkih igara. Posebno se o sjećanju na njegovu osobu brinuo pokojni fra Nedjeljko D. Zdenko Slišković, jedan izvanredni franjevac, sjajan propovjednik i sjajna osoba. Pravi Ero u svakom pozitivnom smislu te riječi.
d) bl. Alojzije Stepinac, molim da znam prepoznati bitno. Alojzije Stepinac je nevjerojatno dobro znao prepoznati znakove vremena. Svi su ga režimi mrzili, Pavelić ga htio ubiti, Tito ga nije znao pacificirati. Odlučan čovjek, socijalno osjetljiv, na riječima često grub, u praksi vrlo milostiv i spreman pomoći svakome, svagdje.
e) sv. Ivana Orleanska, molim se za jednu mladu osobu koja je pred životnim odluka. Moja omiljena svetica.
f) sv. Marta, molim se za jednu osobu koja je u dosta kompliciranom položaju u životu, da se zna izvući iz nevolja. Sveta Marta je trpeća svetica, sestra Lazarova i Marijina. Osobni prijatelj Isusa Krista.
g) sv. Antun Padovanski. Neka ostane tajna. Izvanredan čovjek, naučitelj franjevaca, izvanredan propovjednik, prvi intelektualac u kojega je asiški svetac imao totalno povjerenje. Bio sam u Padovi na njegovom grobu. Mislim, pokopajte čovjeka u zemlju.
Ovo je samo mali doprinos vječnom istraživanju duhovnosti.
Pero Panonski