Marketing
Da mi je auto ...
Vozim se sa svojim bratićem, tj. on vozi, ja jamram na suvozačkom (auto mi je nešto daleko, pokupio sam od blesavog oca ljubav za vožnjom, to je nešto iracionalno da se može toliko voljeti obična radnja, duša mi pati što sam pješak), te se luđački svađamo oko politike. Moj bratić je tipično dijete sedamdesetih. Nije anacionalan, ali svoje hrvatstvo ne doživljava tako strastveno kao ja. Ta generacija, ovi rođeni između Woodstocka i Punka, oni su svi ljevičari, iako je primjerice 1992. skoro glasao za Paragu, ali je zakasnio na glasanje. Kako generacijski. Ja sam nesretno zaljubljen u Hrvatsku, a to je nešto kao biti zatreskan u radodajku, koja apsolutno daje svakom, samo tebi neda, a ti se hoćeš požderat. Svađamo se oko trenutne vlasti. Moj bratić je uvjeren da je bolja od svake HDZ-ove, ja sam uvjeren da je apsolutna najgore vlast u Hrvatskoj od 1861. (ne računajući period njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu kada se tu otvorilo grotlo pakla). Nikad se nećemo slagat politički.
Nekad su mi ljudi prigovarali da me samo politika zanima. Istina, zanimala me je nadprosječno za moju dob. Ali odrastao sam u ratnom okruženju, mislim politika i rat su bili nešto blisko. Dalje volim politiku, smatram da kvalitetni vođe i kvalitetni političari mogu zemlju odvesti nevjerojatno naprijed (primjerice JFK, Nixon, Roosevelt, Thatcher, Reagan, Adenauer, Erhardt, Kohl, de Gaulle), ali nekako više ne pratim vijesti. Kako su ovi sotonisti došli na vlast, čini mi se kao da je besmisleno uopće razgovarat više o politici. Karamarko je dijete UDB-e, UDB-a je zatvarala i zajebavala više generacije moje obitelji. Kako Manolićev produkt i Perkovićev suradnik može biti desničar? Ne može. Onda još ovakve tragikomične pojave kao Kujundžić i njegova haha-stranka. Pa to je za plakat i smijat se, istovremeno. Imam nekoliko godina rada u HSP-u iza sebe i želim svim pravaškim opcijama da nestaju, jer me sram da baštine Starčevića.
Pojma nemam više kako pomoći ovoj zemlji. Isti ovaj bratić mi govori da sam budala što ne emigriram. Godine prolaze, ništa svoje nemam, osim vlastitog života, tužno je to. Samo ni vani cvijeće ne cvate. Svaki moj predak je u ovo doba bio oženjen/udat s djecom i poslom. Mene je sram, meni je neugodno. U mojoj generaciji postoje tri tipa ljudi. Oni koji rade i to je u 75% posao dobilo prek veze i baba-stričevi. To je po meni u redu, ali u privatnom sektoru. Većina se uguzila u javnoj upravi. Zatim je skupina ljudi koji nešt na sitno raduckaju, nekakvi prihodoći teku, ali sve je to kikiriki, to je moja skupina. Zatim postoje ljudi koji apsolutno nikada ništa nisu radili. Osobno mi se čini da nikada neću imati stalni posao. Jednostavno, tako mi se čini.
Čudan je to osjećaj kada se bojiš sanjati nešto i željeti nešto, jer znaš da nećeš do toga moći doći. Čovjek bez snova i bez ciljeva je životinja. Iznutra umreš. Svima govorim, zdurajte, bit će, mora biti, mora Bog otvoriti neka vrata. Svima pokušavam dati neku nadu. Samo iskreno, teško mi je sebi davati nadu. Toliko želja, toliko snova, toliko htijenja. Kako je blesavo kada ni auto nemaš. A tako bih se vozio. Ali još da nekako i kupim kola, nemam novaca za održavanje, benzin, itd. Zato sam prestao željeti imati djecu. Jebeš ti "idite i množite se", kada znaš da ti dijete neće moći imati istu priliku kao ostala djeca, ne vjerujem da se živi od zraka i ljubavi. Roko i Cicibela, tko hoće tako živiti, taj je malouman.
Nema neke istine u besparici. Nema nikakve istine u siromaštvu. Siromašni kradu, lažu i nekako tragikomično, jednako su pokvareni kao bogataši. Moral ne postoji ni u siromaštvu, ni preobilnom bogatstvu. A to je ono čega u ovoj zemlji najviše nedostaje, to je zlatna sredina. Srednji sloj. To se sustavno uništava sa svakim novim poredkom. Nakon Prvoga svjetskoga rata, Pašićeve Srbende su s lopovskom promjenom krune u dinar skoro uništili srednji sloj. Tito je ubijao 1945. srednji sloj koji je činio HSS-ovsku kralježnicu Hrvatske. Tuđmanova Hrvatska, sa svojom privatizacijom, opet je uništila srednji sloj. Ratovi su omogućavali siromašnim smradovima da se dočepaju položaja moći. I da ja to priuštim svojoj krvi, svojim budućim kćerima i svojim budućim sinovima, svojim unukama i unucima? Zbog čega? Da budu ovako ozlojeđeni kao ja? Jebeš "idite i množite se". Sad će netko reći, pa ti ne znaš uživat u životu. Moje iskrene isprike ako mi vrhunac života nije biti pijan na plaži, nego imam nekakve druge želje.
Žao mi je što sam ovakav.
Htio bih biti bolji čovjek.
Ali to jednostavno ne ide.
Pero Panonski
Post je objavljen 23.07.2013. u 16:29 sati.