Prije devet godina sam bio student. Kada sam pokrenuo blog dao sam prvi uvjete na svojoj godini. Bio sam mlad, nadobudan, donekle bahat, ali i nesretan jer sam krio svoje stavove kao žena godine. Uskoro sam dobio upalu pluća koja je mi je totalno poremetila tijek studiranja. Moja pretpostavka, da sam je dobio sam od stresa.
Devet godina poslije sam završio drugi faks, dugoročno sam nezaposlen i dobar sam pripadnik svoje generacije. Čini mi se i imam osjećaj da mi je generacija izdana i zaboravljena. Zapravo, to nije ništa posebno, jer mislim da svaka generacija koja je postala zrela poslije 1972. ima jednaki osjećaj napuštenosti i neispunjenosti. Jedine su iznimke oni koji su otišli u rat, iako će većina ratnika gledati na rat kao gubitak vremena. Pogotovo oni rođeni u sedamdesetima. Oni stariji vojnici imaju puno više ponosa. Neka se nitko ne ljuti, ali kada je netko poslan na bojište ili se javio za isto, on je preuzeo kontrolu nad svojim životom. Tako nešto, moja generacija nikad neće imati priliku. Moj rođak, koji je bio najmlađi narednik u NDH, profesionalac doživio je dosta, ali cijeli život je živio kako je učen u srednjoj školi. Bio je i ostao vojnik koji je preživio mnoge životne brodolome, uvijek ponosita čela, čvrste vjere u Boga, pošten prema svima. Bio je najcool čovjek kojeg sam poznavao.
Trebalo bi radosnije pisati za punih devet godina ovoga bloga. Ali meni se ne slavi. Pisao sam da sam trenutno na nekom ugovoru. Nema fiksnog radnog vremena, kako nešto dođe, tako radim. Uvijek treba biti na raspolaganju. Kažem, sretan sam da i to je upalo, da se prikrpam. Ali dosadno se prikrpavati. Neću biti lažno skroman, ja imam znanja, najveći "aset" koji posjedujem da komplicirane stvari mogu objasniti na jednostavan način. Pišem cijeli život. Ali, tragikomično, nikad neću pisati u ničem mainstreamu. Jer mainstream drži ljevica, a ja sam desničar. Smiješno, žalosno i tupavo je da je to problem u Hrvatskoj. Do sad su mi dali pisati manjinski, uvjetno kazano, desniji mediji. Jebeš zemlju u kojoj je i dalje ideologija problem.
S druge strane, ne mogu sebe prisilit na emigraciju. Cijelim život sam propovijedao ostanak ovdje. Pisao o tome. Pogotovo kad sam bio student. Sad više ne osuđujem nikoga tko ode. Nezaposlenost je rak koji izjeda čovjeka sporo, ali uništava svaku poru ličnosti. Čovjek se mora poprilično natjerati da odradi nešto. Ne preporučam to nikome. Niti netko tko nije prošao si to može zamisliti. Taj jedan specifičan kaos. Najgore stanje. Nema nade. A nada je najvažnija. Zato ja krivim RKC za nestanak nade. Za tu jednu usporenost. Za socijalnu neosjetljivost. SDP je udruga malicioznih imbecilnih ambicioznih neobrazovanih tutleka. HNS je još gori jer imaju relativno veći broj obrazovanih ljudi. Od tih ljudi očekivati nešto je iluzurno.
Najgore u ovoj zemlji nakon devet godina je ta manjak perspektive, taj manjak nade, ta jedna specifična starozavjetna uvjernost u usud. Kao nema nam spasa, pa dok guramo ova kolica zvana Hrvatska, guramo. Juga je imala represivni aparat, pa je svejedno vladalo uvjerenje da će raspasti, što se dogodilo. Nakon iskustva Juge i općeg raspada sustava, ja ne shvaćam zašto se radi ista stvar. Doduše, isti ljudi iz Juge su na položajima sad i prije rata, ako nisu oni, onda njihova djeca, pa ne treba čuditi se zašto je ovo crnilo. Da navedemo vrlo konkretan primjer, Goran Radman kao najočitiji, dinastija Perković, dinastija Todorić, dinastija Josipović, itd.
Ja više ništa ne znam. Znam da ništa ne znam.
Kamo sreće da sam Sokrat.
Ali nisam.
Nadajmo se da ćemo za godinu dana svi biti sretniji!
Pero Panonski