Korak od sna

Neki dan sa proslavio rođendan. Dvadeset i deveti. Ovaj singl gore je izdan te godine kada sam rođen. Bog je osjetno zeznuo Židove i kršćane što osjete protok vremena. Vrijeme, ta grozna podvala Aurelija Augustina, toga napaljenog dečka s rimske periferije, toga čudesnog genija, koji je usto oblikovao sve što bi se dalo nazvat klicom zapadne misli (koliko god da aniteisti kenjali suprotno), to vrijeme je nešto neugodno. Očito sam to osjetio od početka, jer sam rođen tri tjedna prije svoga "termina", sa žuticom koja mi jetru zeznula na duge staze (svako to me zafrkava), ali kojoj pripisujem da mi je pojačala tu rakovsku melankoličnost i ljubav spram povijesti. Prokleta smo bića, "mi ludi poradi Krista", jer uvijek gledamo previše unatrag, umjesto unapred. Ljudi, nemojte pravit decu u listopadu, studeni je puno bolji, bit će lavovi, njima je lakše u životu. Kraj dnevne hereze. :)

Dobio sam nekakav honorarni posao koji me malo usrećio, jer radim zapravo ono što najbolje znam. Moglo bi biti malo više plaćeno, ali u ovim uvjetima recesije, nisam lud reći ne novcu. Kako sam shvatio, pare ću dobiti u listopadu, ali barem sam do 1.8. zaposlen s nečim. Napisao, također ovaj mjesec, za jedan cijenjeni kulturni magazin deset kartica o Starčeviću. Onako, u kratkom roku. Besplatno. Nikada više i nikome išta besplatno pisati, jer poštovana gospoda se boje mrtvog Starčevića 117 godina nakon njegove smrti. Kad razmislim koliko sam energije utrošio u taj članak i koliko sam sebe dao, žao mi je kao psu. Žao mi je zbog sebe, ali više zbog zaboravljenog Ante Starčevića. Otac Domovine je tek lice s hiljadarke.

Prošlost. Blago njoj. Ja se uvijek bojim svevremenosti. Zapravo mi se čini da nema protoka vremena. Da postoji jedan paralelizam, da sve zbiva. Da svaki tren permanentno se zabija Krist na Križ, da svaki trenutak, ne znam Katarina Zrinska ljubi Petra Zrinskog prije odlaska ili tu nešto slično. S obzirom na lijepe stvari, to zvuči divno, ali znajući da većina stvari često baš i nije lijepa, zvuči ogavno. Nadajmo se, a i po svem sudeći, da sam u krivu.

Ulazimo u EU. Da svaka budala može ući u EU, ako se to velikima prohtije, dokaz su Grčka, Pola Cipra, Cijela Bugarska i tako to. Nakon što su nas ižmikali, ponizili, zajebavali, jebali u zdrav mozak i sve slične smicalice koje prate Hrvatsku od kada smo naivno se pridružili EU iz 1527. pod imenom Habsburškog carstva, svi se nešto čude zašto nema velike euforije. Točnije, zašto puk više zanima Thompsonov koncert, nego Zokijeva proslava. Inače ta maloumna pretenciozna neokomunistička budala me i dalje zapunjuje. Očitao je bukvicu Angeli Merkel. Vi koji ste glasali za njega, za vas više nemam riječi. Vi ste ... Ne znam kaj ste. Vi ste svi pametni, inteligentni i lijepi kao Zoka, pa ste valjda zato glasali za tu nemam. Khuen, majku ti ugarsku, vraćaj se iz mrtvih. Barem si gradio, uz to što si izmislio suvremenu srpsku naciju u Hrvatskoj. SDP i HNS samo ruše i uništavaju.

Ovo je tužna i ružna zemlja. Krajobrazi su divni, arhitektura čudesna, ali su ljudi tužni i time ružni. Rastužuje me sve ovo. Ja sam hiljadu puta rekao, ako stvarno postoje paralelni svijetovi, da se toplo nadam da ova moja trenutna verzija živi najgore. Da svi ostali "ja" žive bajnije i bolje od mene. Isto tako, kada bih ja bio jedini nezaposleni u svojoj generaciji, kada bih jedini osjećao tu bezperspektivnost, kada bih jedini bio pomalo izgubljen, nema problema, davaj papir, potpisujem. Ali problem je u tome što svi mi kažu da sam ja, navodno, radosniji od drugih. Da sam ja pozitivniji od drugih. Strah me društva u kojoj sam ja, prirodno melankonična osoba, sklon ironiji i cinizmu, oličenje nekakve radosti i optimizma.

Ne volim božiće, nove godine mi lagano idu na jetru, ne volim svoje rođendane, 80% ih prošlo u nekoj nevolji. Sebi više ništa ne želim, jer uglavnom sve što sam htio, redovno mi se obilo u glavu. Ali želim ovom blesavom društvu, ovoj blesavoj državi da se malo pribere, da malo bude pozitivnija, da bude iskrenija, da malo se skine maska licemjerja (Lex Perkovića mi), da prestanemo s lažima, pa onda kada vidimo kakva situacija, da se malo oko nečega i dogovorimo i da onda barem malim koracima krenemo napred.
Da, imam toliko godina, a tako sam naivan.

Pero Panonski, po 825. put

Nije greška, nego su mi gadovi iz Bnet-a uzeli Boomerang i stavili neko sranje mjesto njega, a jedino što je vrijedno praćenja je Spužva Bob Skockani (srp. Vuk Jeremić), a njegov pohlepni šef Kliještić govori neki čudnim kvazivlaškim dijalektom i zove Spužvu, diječkom. A meni se to toliko sviđa, da sad ljude zovem diječko, bez obzira na spol. Meni je politika neopisivo draga, većina bloga zadnjih devet godina je bila političke teme. Ali kako dođoše nereformirane maloumne komunjare na vlast, pisati o politici je izgubilo svaki smisao, jer politika je trenutno samo uništavanje. SDP i HNS ne znaju, ne žele i ne mogu uspješno voditi državu. Pa sam shvatio da se samo bavim vječnim temama, dakle duhovnom sferom. Tu se ne može puno pogriješiti, tj. ne pogriješiti u smislu teme, jer čovjek je valjda jedini živinče koje teži nečemu višemu. Cucak ziher nema percepciju vječnosti. Dobro, nemaju ni svi ljudi.

Pitanje iz naslova postavljam sam sebi. Jer sam nekako kao brod zapeo u ledu. Ništ me pretjerano ne zanima, ništ mi se pretjerano neda. Posla nema, perspektiva nuli, većina prijatelja mi u istom stanju i psihički pate jače od mene. Ako se pitate zašto toliko ne podnosim Zoku Preponaša i njegovu šumsku bandu, onda je zato što mi mili ljudi smrde godinama bez posla (jeb'ga, ne mogu svi FER i medicinu završit) i što se ovoj vlasti jebe za meni drage ljude. Dok je bio Sanader, bilo je posla. Točka. Krao je, ali bilo je posla. I pristanem na Sanadera da se vrati odmah. Jer svi Hrvati kradu. Valjda osim mene, još desetine sličnih naivaca i nekolicine časnih sestara. Sanader je krao samo malo više. I probahatio se i napravio najveću grešku, pokazao da ima. A onda je krenuo hrvatski jal. Uopće nije bio problem što je krao, nego što je pretjerao u krađi i još pokazivao to. There, I've said it. Svi znamo da je tako.

Što sad napraviti? Koje postoje opcije?

A) samostan
Najviše žalim u životu što nikad neću otići u samostan. Zapravo samo su dva reda na pameti mi. Hrvatski dominikanci i bosanski franjevci. Sve ostalo isključeno. Nekada davno sam mislio da hoću familiju. Kako sam nezaposlen, shvatio sam da je meni uzaludno imati djecu. Jer imam jezičinu i vrlo vjerojatno ću u životu češće biti bez posla, nego zaposlen. Ne mogu reći da sam imao loše djetinjstvo, čak i s obzirom na rat. Ali rijetko kad sam dobio što sam htio, jer nije bilo para. I priznajem, dijete u meni je frustrirano i dalje zbog toga. Možda je sebično, ali neću da baš moje dijete u razredu ima najlošiju odjeću, neću da moje dijete ima najlošije tenisice, neću da moje dijete ima najmanje para. Bila je jedna cura u mome razredu u osnovki koja je bila točno takva i svi su, osim mene (jeb'ga, što sad kada je istina), krvavo podjebavali zbog siromaštva. Daleko prije ovakvog današnjeg kapitalizma. Muški i ženski. Ja nisam podjebavao, ali da sam baš ušao u fight sa svima, nisam, jednostavno ne možeš protiv mase. Kako je činjenica da ću cijeli život biti u besparici, neću to svom djetetu priuštiti. Jednostavno neću

Problem je moja biografija. Ja sam svašta nešto radio u životu. I završio svašta nešto, ne baš po volji majke RKC-a. Nisam da sam baš od discipline. I kronično se bojim da završim u nekoj zapizdini. Iskreno, nemrem ja to. Nemrem sedmorim bakicama tumačit Pavla iz Tarza. Previše toga znam, a to je, tragikomično, velikim minus u očima vjerskih zajednica. Najbolje biti poluobrazovani tutlek, onda prosperiraš do mile volje. Kako mi je žao.

b) HDZ
Sad su redovni čitatelji ili pali sa stolca, ili umrli od smijeha. Računajući da godinama pišem protiv HDZ-a, Karamarko mi nije mio. Političkog iskustva, stvarno imam. Nisam više naivni student. VSS jesam. Kajkavec sam, a kajkavaca kronično fali u zagrebačkom HDZ-u. Činjenica je da HDZ dolazi na vlast, prije ili kasnije, jer bi Zoka i njegovi rudnik zlata nekako uspjeli upropastit, a Zokin talent da se zamjeri i Bogu i vragu, nenadjebiv je. Kažem, posjedujem specifična znanja, a u HDZ-u je uvijek bilo nekakve zdravoseljačke pameti (koje nikad nije bilo i nikad neće biti u SDP-u), pa bi me valjda iskoristili. S obzirom na iskustvo u HSP-u, shvatih da u stranci apsolutno ne treba imati svoje mišljenje. Sad sam dovoljno star i dovoljno nezaposlen da sam u stanju sat vremena i više isključiti mozak i biti dobar stranački vojnik, kako bih mi mater stranka dala zaposlenje. U stanju sam raditi sve i sva. Od biti vozač, pa do bacat letke uokolo.

c) emigracija
Moj blesavi otac je pohitao van kada je Drug Tito, majka i otac većini SDP-ovaca otvorio granice jer nezaposlenost bila ubitačno velika (u komunizmu, nezaposlenost, ma vidi ti to). Tj. moj stari je pohitao van jer se zaželio Zapada, tj. moje viđenje da se zaželio liberalnih zapadnih žena. Kako Njemačku moj blesavi otac mrzi iz dna duše, jer je njegov tata i moj djed jedan od prvih zatvorenih viših dužnosnika HSS-a u NDH i jedan od najdužih zatvorenika u istoj, odlučio se genije za Švedsku. Gdje je, kao nedovršeni student, vozikao kamiončinu s kojom je uspio doživit totalku, tako da su ga krpali Švedi nekoliko dana. Da je istu stvar doživio u relativno friško preimenovanoj SFRJ, sad bi bio na Mirogoju i ja ovo ne bih pisao. Pa se onda, skrpan vratio doma, taman da proljećari i doživi novi fijasko, te malo išao stopama svoga oca, moga djeda 1972. Tako da emigracija u familiji budi neke loše asocijacije. Čak sam spreman otići van, ali neću kao krele vozit kamion, nego bih htio raditi u struci, jer sam u svome području stvarno dobar. Ali komplicirano je to. A oni koji su mi mogli pisati preporuke, su poumirali od srčanih udara. Te još neke komplicirane stvari, koje nisu za ovaj blog.

Da, bojim se emigracije. Sasvim iskreno.

d) idealna situacija
Idealna situacija da mi padne neke pare s neba, pa odem u Kanadu upisati doktorat iz povijesti. Jer Kanada nije prevruća, meni hladnoća ne smeta, British Columbia, Sodoma i Gomora Kanade bi se čini baš dobrim mjestom. Svi su napušeni, pijani i seksualno raskalašeni, a da pritom nisu jalni i babasti o tome. Gdje ćeš bolje u mojim godinama.

e) realna situacija
Jedne večeri se napijem, greškom legnem na prugu i vlak me zgazi. Jedino mi žao vlakovođe. Ali nema više Zoke, nema više HZZ-a, nema više ustaša i partizana, nema više tužnih prijatelja koje ne mogu utješit, nema više ženskih koje ne vjeruju u ništ osim u pun novčanik, nema više priča "kad sam ja bio mlad", nema više natječaja za posao, nema više ničega. Jedino što ću se s Bogom posvađat oko svega, pa će me osuditi na pakao. Što znači, da ću se jednostavno vratit u Hrvatsku i umjesto da legnem na tračnice, legnut ću pored tračnica.
I muka će se nastaviti.

Diječko moj.

Pero Panonski

Ne vjerujem u progres. Progres je bio nova vjera Europe, nešto što su skuhali prosvjetitelji u svojim masonskim ložama, pa su mislili da mogu ljude zaluditi progresom, umjesto kršćanskom nadom vječnoga života. Kada otrgnuto dijete prosvjetiteljstva, Marx, zove religiju opijumom za mase, nije toliko daleko. Ono što se mora znati, da u ono doba opijum je bio najskuplja i najfinija droga. Uostalom, Marx je pokrao Aristotela i kršćanstvo. Zapravo, to ne treba čuditi. Rastao je na sjeveru Njemačke gdje su Kanta ustoličili kao božanstvo, rastao je na luteranskim područjima gdje je solidarnost utkana u vjeru (od svake fele protestantizma, jedino sljedbenici Luthera poznaju solidarnost, svi ostali su totalna suprotnost), Marx je naivno povjerovao prosvjetiteljstvu i mislio da se raj zemaljski može vratiti. Nakon što smo 20. stoljeće vidjeli kamo prosvjetiteljstvo vodi (postoje samo dva puta, prvi je komunizam, drugi je nacifašizam), shvatiše ljudi da nema progresa. Da je to iluzija. Činjenica je da kršćanstvo je u krizi već 5 stoljeća, ali prvi put u 21. stoljeću, možemo reći da Europa je poganska. Kada je Njemačka bila ujedinjena, luteranski biskupi sa Zapada su se zgrozili. DDR, uz Češku, ima čisto ateizirano stanovništvo. Već 20 godina njemački luterani nemaju pojma kako opet pokrstiti Istok Njemačke. Berlin je oduvijek je bio čista dekadencija, a ako vam je to finih perverzija, Berlin je vaš grad. Nemojte misliti da osuđujem Berlin. Kao što se ne zna što s bivšim DDR-om u duhovnom smislu, tako nitko živ ne zna što s Europom po tom istom pitanju.

Kršćanska nada je zapravo umrla u Prvom svjetskom ratu. Europa se nikad nije oporavila od njega. Drugi svjetski rat je nešto kao produžeci Prvoga. Samo su ovaj put najviše nastradali Židovi. Koji su doduše, ako se mene pita prvaci ateizma. Neka se ne ljute, čak ih shvaćam, ali kršćanstvo gaji tu neku idealiziranu sliku židovstva. To židovstvo je odavno umrlo. Slično kako Vatikan misli da je pravoslavlje duboko produhovljeno. Tri monaha možda jesu, a i to je upitno. Inače, ja koji se kunem na Zapad, ja koji sebe vidim kao Zapadnjaka, ja kojem su Amerika i Engleska srcu prirasle, ja koji se divim Francuskoj i njezinoj kulturi, ja ovakav, vrlo jako volim Bizant. Pa kad krele Zoka Preponaš spominje Bizant kao nešto negativno, a još tome je pravnik, a rimsko pravo je de facto bizantsko pravo, onda se čovjek pita, pa dobro na čemu je ta beskorisna budaletina. Kada je pao Carigrad 1453., de facto je umrlo jedno plućno krilo Europe. Pravoslavci nam to ne mogu oprostiti nikako i ja to shvaćam i prihvaćam. Kada je Aja Sofija pretvorena u džamiju, kao da je netko zabacio kolac u srce Europe. Hoćeš-nećeš Europa može biti samo kršćanska. Kada Europa zanemari svoje kršćanstvo, bilo ono katoličko, bilo ono pravoslavno, bilo ono protestantsko, onda jednostavno sve odilazi kvragu.

S druge strane, potomci osvajača Carigrada se bune što se tursko društvo islamizira. Europi treba kristijanizacija, ali ne u obliku kakav je islamizacija. Kršćanstvo ima taj neki unutarnji poriv da se buni protiv vlastitog svećenstva. Što je sasvim dobro. Već pavlovski krug, dakle od samih začetaka, postavlja pred crkvene službenike visoke standarde. Uostalom, narod Božji je taj koji treba kontrolirati svećenstvo. Dakle, nisam ja za klerikalizaciju, nego sam za vraćanje nade. Ako uzmemo da su temeljne kršćanske vrednote redom vjera, ufanje/nada, ljubav i sloboda, koji to model može nadvladati ovaj kršćanski?

Jer Europa ne vjeruje u više ništa. Europska unija je de facto privatna prćija eurobirokrata iz svih zemalja, većinom ljevičarski usmjerenih, koji valjda ne vole ni svoje roditelje, ni svoje partnere, čak ni svoje ljubimce. U što to Europa vjeruje? Progres je mrtav. Socijalna država izumire. Europljani se mrze, kao što su oduvijek mrzili, ni kršćanstvo nije tu puno pomoglo, ali barem ih tjeralo da se međusobno podnose. Tko ima nade u ovakvoj Europi? Uništavaju se obrti, uništava se mali čovjek, tako da bi nekolicina tajkunske gamadi u svojim ogavnim trgovačkim centrima prodavala jeftinu kinesku roba koja traje kao slava Rafaela Dropulića. Ljubav? Kakva ljubav? Glavno je uništiti obitelj kao temelj nekakve stabilnosti. Ne mogu dvije lezbijke koje se varaju danonoćno biti zamjena čak i za najgoru disfunkcionalnu hetero-obitelj ili bilo kakvog najsiromašnijeg samohranog roditelja sa svojim djetetom ili djecom. Svatko sa svakim, otvoreni brakovi, lojalnost nepoznata. Prijateljstvo umrlo. Gdje je tu ljubav? Sloboda? Koja sloboda? Isus Krist je prvi slobodni čovjek na svijetu. Bogočovjek koji visi na križu. Sloboda je da čovjek stvara. Tko može stvarati?

Stvarati? Recite mi troje mladih poznatih slikara rođenih u osamdesetima i devedesetima. Recite mi troje poznatih mladih kipara. Recite mi mlade pjesnike rođene u osamdesetima i devedesetima koje cijela Hrvatska čita? Recite mi tri mlada novinarska imena za čiji perom luduje ova jadna zemlja? Istina, ADU se dobro drži. Mladih glumaca i režisera ima. Doduše, možda režiseri nisu toliko poznati, ali rade. Ali ALU, FFZG, FPZG, Studiji, ma čak i neakademski sektor, nije diploma nikakva garancija inspiracije, ničega nema. Recite mi gdje su te mlade žene i mladih muškarci? Ima nekih imena za uski krug kulturnjaka, ali nema nikoga za kojeg cijela zemlja zna. Ovo je duhovna pustoš. Ovako nije ni bilo između 1453. i 1593. Ovako nije bilo nikada. Hrvatska je još gora od Europe. Dobili smo državu, a onda je psihopati kao Zoka, kao Linić, kao Jovanović, vode u sigurnu propast.

Gdje je vjera?
Gdje je nada?
Gdje je ljubav?
Gdje je sloboda?

Zajebali smo mi kršćani poprilično. Ako ima pakla, nije da je toliko pun ateista, koliko je pun loših i kvazikršćana. Dopustili smo da tijekom povijesti različiti smradovi stave kapital ispred solidarnosti, da stave pohlepu ispred vjere, da stave progres ispred nade, da stave perverzni ratio ispred ljubavi, da stave bolest ispred slobode.

Ali, ako je koja religija, religija novih početaka,
ako je koja religija, religija apsolutnog loma sa starim,
onda je to zasigurno kršćanstvo.
Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43,19)

Pero Panonski

Još i danas žive ljudi koji su uvjereni da je Isus izmišljotina. Uvijek kažem takvim samo jednu stvar, neka mi navedu ime jednog tišljara iz prvog stoljeća. Do sada, redovno, nitko mi nije dao ime takve osobe. Kršćanstvo je, kako kaže apostol Pavao, ludost.

Postoji ta neka new-age slika Isusa kao blagonaklonog šonje, napušene lijenčine koji eto je grlio drveće i svima sve tolerirao. Valjda pojedinim ljevičarima paše to, ali Isus, u ovom ljudskom vijeku je bio primarno prgavi židovski nacionalist, doduše širokog srca za svu sirotinju i za one na rubu, ali na rubu židovskog društva. Istina, Isus je blagi pastir, prkosio je društvenim normama, pa tako, primjerice bez pardona razgovara sa ženama, bilo je da riječ o prostitutki, bilo da je riječ o Samarićanki koja "živi u grijehu", bilo da podučava Mariju, sestru Lazarovu i Martinu, bilo da sa sobom u pratnji ima jednu neudanu Mariju Magdalenu ili da razgovara sa Sirofeničankom. Sirofeničanka je zanimljiva (Mk 7, 24–30; Mt 15, 21–28), jer kod Mateja Isus onako pravo nacionalistički kaže: Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova, doduše ipak joj izliječi kći.

Ako na Isusa gledamo kao na židovskog reformatora koji tumači SZ/Tanak prilično suvereno, onda vidimo jednu zanimljivu stvar. Isus olabavljava stare načine, u svemu osim u jednom, u pitanju braka. Dok je kod Židova rastava braka (možda točnije kazano muževo otpuštanje žene) nešto sasvim normalno i očekivano, pa čak i za svetog Pavla rastava je nešto postojeće, Isus zaoštrava bračne odnose i muškarac ne može za njega otpustiti ženu (Mk 10, 1–12), iako primjerice kod Mateja (19, 1–12) dopušta se rastava zbog preljuba, a Matej je "židovsko Evanđelje", pa se ne treba čuditi. Osoba koja nastrada zbog braka i bračnih pitanja je Ivan Krstitelj. Po Luki, Isusov bratić. Po Novom zavjetu, zamjerio se lokalnom vladaru Herodu Antipi, jer ga je dnevno pilio zbog braka sa svojom rođakinjom, ali ujedno i bratovom ženom. Što ovom baš nije najbolje leglo.

Kršćanstvo je od židovstva baštinilo taj jedan specifičan odnos spram familije. Od prvih dužnosnika Crkve očekivalo se da budu monogamni i stabilnim brakovima. Pavao udara svom snagom po homoseksualnim vezama, među ostalim stvarima koje mu se ne sviđaju. S druge strane kako ja to znam reći, ako Pavao toliko predbacuju homoseksualne radnje svojoj publici u Korintu i u Rimu, to znači da je među prvim zajednicama bilo homoseksualnih i biseksualnih članova od kojih se očekivalo da se susprežu. Pavlova bračna teologija u kojoj dovodi žensko i muško u jednu ravan, u kojoj se muškarac mora obazirati na ženu je u prvom stoljeću zvučala kao šaka u oko tadašnjim običajima koji su na žene gledali na niže biće. Uostalom, grčki homoseksualizam izvire iz prezira spram žene, kada dežurne lezbe se pozivaju na staru Grčku, nemaju pojma kakvu glupost izvaljuju.

Pa kada se Mima Simić i Aca Stanković pozivaju na Isusa, onda bi bilo lijepo da malo više znaju o tome Isusu i grčko-rimskom društvu prvog stoljeća, o židovskim običajima i slično. Te malo više da znaju o kršćanstvu.

Na početku ovoga posta je film "Evađelje po Mateju" čuvenog talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija. Ujedno poprilično raskalašenog homoseksualca, uvjerenog ateista i komunista. Film je čeljade velikog, možda najvećeg pape Ivana XXIII. Meni, vrlo vjerojatno najdraži film o Isusu. Rađen kao pučki prikaz, bez profesionalaca, onako, pravo teološko iskustvo. Pasolini, za razliku od Mime i Ace je čitao Novi zavjet.

Ne budite tudumi, uzmite u ruke Novi zavjet i čitajte ga.
Tolle, lege! (Uzmi, čitaj!)

Pero Panonski