Korak od sna

Ne vjerujem u progres. Progres je bio nova vjera Europe, nešto što su skuhali prosvjetitelji u svojim masonskim ložama, pa su mislili da mogu ljude zaluditi progresom, umjesto kršćanskom nadom vječnoga života. Kada otrgnuto dijete prosvjetiteljstva, Marx, zove religiju opijumom za mase, nije toliko daleko. Ono što se mora znati, da u ono doba opijum je bio najskuplja i najfinija droga. Uostalom, Marx je pokrao Aristotela i kršćanstvo. Zapravo, to ne treba čuditi. Rastao je na sjeveru Njemačke gdje su Kanta ustoličili kao božanstvo, rastao je na luteranskim područjima gdje je solidarnost utkana u vjeru (od svake fele protestantizma, jedino sljedbenici Luthera poznaju solidarnost, svi ostali su totalna suprotnost), Marx je naivno povjerovao prosvjetiteljstvu i mislio da se raj zemaljski može vratiti. Nakon što smo 20. stoljeće vidjeli kamo prosvjetiteljstvo vodi (postoje samo dva puta, prvi je komunizam, drugi je nacifašizam), shvatiše ljudi da nema progresa. Da je to iluzija. Činjenica je da kršćanstvo je u krizi već 5 stoljeća, ali prvi put u 21. stoljeću, možemo reći da Europa je poganska. Kada je Njemačka bila ujedinjena, luteranski biskupi sa Zapada su se zgrozili. DDR, uz Češku, ima čisto ateizirano stanovništvo. Već 20 godina njemački luterani nemaju pojma kako opet pokrstiti Istok Njemačke. Berlin je oduvijek je bio čista dekadencija, a ako vam je to finih perverzija, Berlin je vaš grad. Nemojte misliti da osuđujem Berlin. Kao što se ne zna što s bivšim DDR-om u duhovnom smislu, tako nitko živ ne zna što s Europom po tom istom pitanju.

Kršćanska nada je zapravo umrla u Prvom svjetskom ratu. Europa se nikad nije oporavila od njega. Drugi svjetski rat je nešto kao produžeci Prvoga. Samo su ovaj put najviše nastradali Židovi. Koji su doduše, ako se mene pita prvaci ateizma. Neka se ne ljute, čak ih shvaćam, ali kršćanstvo gaji tu neku idealiziranu sliku židovstva. To židovstvo je odavno umrlo. Slično kako Vatikan misli da je pravoslavlje duboko produhovljeno. Tri monaha možda jesu, a i to je upitno. Inače, ja koji se kunem na Zapad, ja koji sebe vidim kao Zapadnjaka, ja kojem su Amerika i Engleska srcu prirasle, ja koji se divim Francuskoj i njezinoj kulturi, ja ovakav, vrlo jako volim Bizant. Pa kad krele Zoka Preponaš spominje Bizant kao nešto negativno, a još tome je pravnik, a rimsko pravo je de facto bizantsko pravo, onda se čovjek pita, pa dobro na čemu je ta beskorisna budaletina. Kada je pao Carigrad 1453., de facto je umrlo jedno plućno krilo Europe. Pravoslavci nam to ne mogu oprostiti nikako i ja to shvaćam i prihvaćam. Kada je Aja Sofija pretvorena u džamiju, kao da je netko zabacio kolac u srce Europe. Hoćeš-nećeš Europa može biti samo kršćanska. Kada Europa zanemari svoje kršćanstvo, bilo ono katoličko, bilo ono pravoslavno, bilo ono protestantsko, onda jednostavno sve odilazi kvragu.

S druge strane, potomci osvajača Carigrada se bune što se tursko društvo islamizira. Europi treba kristijanizacija, ali ne u obliku kakav je islamizacija. Kršćanstvo ima taj neki unutarnji poriv da se buni protiv vlastitog svećenstva. Što je sasvim dobro. Već pavlovski krug, dakle od samih začetaka, postavlja pred crkvene službenike visoke standarde. Uostalom, narod Božji je taj koji treba kontrolirati svećenstvo. Dakle, nisam ja za klerikalizaciju, nego sam za vraćanje nade. Ako uzmemo da su temeljne kršćanske vrednote redom vjera, ufanje/nada, ljubav i sloboda, koji to model može nadvladati ovaj kršćanski?

Jer Europa ne vjeruje u više ništa. Europska unija je de facto privatna prćija eurobirokrata iz svih zemalja, većinom ljevičarski usmjerenih, koji valjda ne vole ni svoje roditelje, ni svoje partnere, čak ni svoje ljubimce. U što to Europa vjeruje? Progres je mrtav. Socijalna država izumire. Europljani se mrze, kao što su oduvijek mrzili, ni kršćanstvo nije tu puno pomoglo, ali barem ih tjeralo da se međusobno podnose. Tko ima nade u ovakvoj Europi? Uništavaju se obrti, uništava se mali čovjek, tako da bi nekolicina tajkunske gamadi u svojim ogavnim trgovačkim centrima prodavala jeftinu kinesku roba koja traje kao slava Rafaela Dropulića. Ljubav? Kakva ljubav? Glavno je uništiti obitelj kao temelj nekakve stabilnosti. Ne mogu dvije lezbijke koje se varaju danonoćno biti zamjena čak i za najgoru disfunkcionalnu hetero-obitelj ili bilo kakvog najsiromašnijeg samohranog roditelja sa svojim djetetom ili djecom. Svatko sa svakim, otvoreni brakovi, lojalnost nepoznata. Prijateljstvo umrlo. Gdje je tu ljubav? Sloboda? Koja sloboda? Isus Krist je prvi slobodni čovjek na svijetu. Bogočovjek koji visi na križu. Sloboda je da čovjek stvara. Tko može stvarati?

Stvarati? Recite mi troje mladih poznatih slikara rođenih u osamdesetima i devedesetima. Recite mi troje poznatih mladih kipara. Recite mi mlade pjesnike rođene u osamdesetima i devedesetima koje cijela Hrvatska čita? Recite mi tri mlada novinarska imena za čiji perom luduje ova jadna zemlja? Istina, ADU se dobro drži. Mladih glumaca i režisera ima. Doduše, možda režiseri nisu toliko poznati, ali rade. Ali ALU, FFZG, FPZG, Studiji, ma čak i neakademski sektor, nije diploma nikakva garancija inspiracije, ničega nema. Recite mi gdje su te mlade žene i mladih muškarci? Ima nekih imena za uski krug kulturnjaka, ali nema nikoga za kojeg cijela zemlja zna. Ovo je duhovna pustoš. Ovako nije ni bilo između 1453. i 1593. Ovako nije bilo nikada. Hrvatska je još gora od Europe. Dobili smo državu, a onda je psihopati kao Zoka, kao Linić, kao Jovanović, vode u sigurnu propast.

Gdje je vjera?
Gdje je nada?
Gdje je ljubav?
Gdje je sloboda?

Zajebali smo mi kršćani poprilično. Ako ima pakla, nije da je toliko pun ateista, koliko je pun loših i kvazikršćana. Dopustili smo da tijekom povijesti različiti smradovi stave kapital ispred solidarnosti, da stave pohlepu ispred vjere, da stave progres ispred nade, da stave perverzni ratio ispred ljubavi, da stave bolest ispred slobode.

Ali, ako je koja religija, religija novih početaka,
ako je koja religija, religija apsolutnog loma sa starim,
onda je to zasigurno kršćanstvo.
Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate? (Iz 43,19)

Pero Panonski