Korak od sna

Prvo ću napisati da je ovo ogavno doba političke korektnosti u kojem se svako mišljenje svodi na to da se uvijek nađe netko pogođen izrečenim. Cijeli svoj život kao da hodam na prokletoj žici. Nisam nikada ništa izrekao ili napisao da se netko nije našao uvrijeđenim, pogođenim ili tu nešto slično. Uvijek netko je uvređena primadona, uvijek netko se osjeća napadnutim. Tako smo na klupici ove godine prijatelj i ja prebirali po srednjoj i sjetili smo se jednog od najgorih ljudi ikada. Čovjek je neopisivo bezobrazno govno koje čim zine direktno ad hominem vrijeđa sve što se muva i napaja se time. Onako usput sam se prisjetio da ima stvarno okej curu, pametnu i lijepu, te onako u poluzajebanciji rekao da je nevjerojatno da kompletni šupci redovno imaju dobre ženske. Na što je cura (koja uopće ne zna dotičnu nesreću o kojoj smo govorili) do mene graknula da zašto joj vrijeđam dečka. Pokvareni frojdovski telefon u svome najboljem izdanju. Sve u svemu, ja sam ispao ljubomorni đukac. Dakle, ovdje pišem o pjesmi, svojim uvidima i ako se netko nađe uvređenim napisanim, umoljavam ga da se osobno stera u 33 pičke mile matere, jer ja sam umoran od svih ljudi koji misle da eto baš o njima govorim ili pišem. Krajnje sebično, govorim i pišem o sebi, iz nekih svojih blesavih iskustava. Rakovske mi intuicije.

Drugo, poslušajte The Day Before You Came, bit će vam post bistriji.

Ovu pjesmu nisam dugo čuo na radiju. Ima tih nekih pjesama koje čovjek jako zavoli. Tek prije koju godinu, zahvaljujući Googlu, shvatio sam da je to ABBA. Jer to uopće ne zvuči kao ABBA.

Moj glazbeni ukus je čudan i širok. Volim klasiku, ali npr. ne podnosim ljude koje slušaju klasiku. Specifična sekta koja ide po koncertima, pjeva po zborovima i tako to. Dosadnjikave ženice, sa izuzetkom neke opasne valkire, preoduševljeni homići, dosadni napaljeni hetero muškarci koji idu po principu da uz tolike homiće i toliko žene, logikom stvari se moraju dočepat kakve ženice, ak' su pak biseksualni, onda barem nekakvog twinka. Muzički kritičari koji čuju svaku krivu notu, hrvatski orkestri koji jedan sviraju kao najbolji na svijetu, a drugi dan se vidi da im se to uopće neda, stara slava hrvatskih dirigenata i sve to. Čudesan i zatvoren svijet. Em se oblačim kao klošar, em ja to ne mogu trpiti, tu jednu umjetnu finoću, možda ovdje baš paše rusizam; izvještačenu finoću. Da se barem kad-kad dogodi da filharmoničari sviraju u nekakvoj propaloj tvornici dok mi sjedimo na improviziranim klupama i pijemo graševinu u plastičnim čašama. Ma kakvi. Da, da, da, nisi svi takvi kakvima sam ih opisao. Ali bogme, puno je. Da, da, da. Visoka kultura. Josipović i sve to. Ali mene visoka kultura u tom smislu više ne zanima. Bolje opalit CD i slušat Lovru von Matačića kako genijalno tjera neke filharmoničare da daju sve od sebe, nego se baktat s povampirenim kulturnjacima i njihovim standardima.

U biti, suvremenu muziku nikako ne volim. Volim izvorni punk, ska, post-punk, npr. Pistolse više volim od Clasha, volim sve to kad muzičari zvuče pomalo razjebano, ali entuzijastično. Zadnji pravi službeni cd kojim sam nedavno kupio, i to za 10 kn, bilo je nešt od Madnessa. Mogu slušati tamburice bez imalo problema. Zvonko Bogdan mi je car tamburaške muzike. Ne volim npr. Slavonske lole. Volim rane Zlatne dukate. Takva kombinacija, svega što sam naveo je jako čudna. Volim talijansku i francusku muziku od šezdesetih do osamdesetih. Općenito satima mogu slušati osamdesete. Metal mi ne smeta, mofz bez problema isto slušati, iako mi nije primaran. Hm, e da, lud sam za Leonardom Cohenom, naravno najdraži su mi sintisajzer albumi iz osamdesetih. Mislim da "I'm your man" je pjesma koja najbolje na svijetu opisuje psihičko stanje zatreskanog muškarca, sa zrelom dozom iskrenoće (I've been running through these promises to you that I made and I could not keep ... ili možda još bolniji stih And if you want to work the street alone, I'll disappear for you).

Kulturno, volim šezdesete i osamdesete. Sedamdesete ne volim. Odnosno sedamdesete su već počele s hipi pokretom šezdesetih. Kao npr. talijanska pop muzika je još ranih osamdesetih zvučala kao sedamdesete. Teško je to omeđiti, ali sedamdesete vidim kao nered, beznađe, jedan princip u kojem se išlo do daske, bez da se promisli posljedice. Nekako mi je sasvim razumski da je AIDS nastao kao produkt takvog ponašanja. Sve mi je dopušteno! Ali - sve ne koristi.

ABBA je izuzetak. Zvuk koji mi se sviđa. Jednostavno blesavo s obzirom da punk je reakcija na sve ono što ja ne volim u sedamdesetima, a ABBA su najpravije sedamdesete. Taj jedna bež boja i bež okus. Zato mi ova pjesma nikako se ne uklapa u klasičnu ABBA-u. Ima taj jedan, hm, darkerski prizvuk. Vuče mi na Joy Division. Da znam da tu nekima pravovjernicima zvuči šašavo. Ono, nekakav spooky pesimizam. Sintizajzer, ritam mašina, genijalni ritam. Pjesma je u biti ogavna. Svakidašnja jadikovka iz švedske perspektive. Opet. čudno, ali vuče na Pistolse i na "No future" (ilitiga "God save the Queen"). Punk se očito okrznuo o pop, puno više nego što se to čini na prvi pogled. Ili sam ja možda samo punkocentričan. Ovo je, navodno, zadnje pjesma koju je ABBA snimila, poraspadali su se brakovi članova grupe, tako je i propao bend.

Spot sam tek vidio ove godine. Nevjerojatno nešto. Ako bih nekome morao objašnjavati kako sanjam, ja tako sanjam. Malo ljudi, puno eksterijera, nagle promjene lokaliteta, željeznički kolodvori, groblja, neboderi, crkve, sumrak, noć ili zora, ako mi se posreći, kakva žena koja me zanima (nekako je to više za puberteta me išlo, iako je ova godina bila u biti zanimljiva), napetost jedna i neizvjesnost, onako pravilno sanjovito. Ljudi svakako sanjaju, ali rijetko sam nabasao na nekoga tko sanja u mome stilu. Na spotu, Agnetha Fältskog izgleda dobro kao nikad, iako je Frida Lyngstad bila ljepotica u grupi (dijete zloglasnog Lebensborna).

Pisao sam, vrlo vjerojatno, moja baka i djed su spanđali u vlaku. Išli su svakog jutra na posao vlakom, pa pogled sim, pogled tam. Volim vlakove, nisam baš onako fanatično u njima, kao što bih mogao biti (Hrvati imaju dosta ljudi koji se intenzivno bave vlakovima, tramvajima, modelima, slikanjem, klasifikacijom, itd.).

Vječnost i onostranost zamišljam kao vječitu vožnju vlakom, od grada do grada, od sela do sela, od čovjeka do čovjeka, kao jednu never-ending story/vječitu priču. Vrlo vjerojatno sam upao u nekoliko hereza. Ali Ivanova Apokalipsa u biti ne kazuje apsolutno ništa, osim da će biti kraja svijeta i da će Bog pobijediti. Sve ostalo je nejasno i beskorisno. Teško je govoriti o vječnosti, jer vječnost izluđuje mozak i nikako nije produkt čovjeka. Ali ne vjerujem u istočne slike ništavila, koje je prihvatio dio kršćanskih teologa. Mene vječno ništavilo ili neka apsorpcija u vječno biće ne zanima. Tko hoće da ga ne bude, njegov problem. Ovaj ljudski život je kratak, prekratak i tek jedna stanica na vječnoj pruzi, s Bogom kao skretničarem. Ako ste dobro gledali spot, počinje i završava s istom scenom!

Ako je svaki čovjek, kao u Fahrenheitu, jedna priča, jedna knjiga, kakav bi to bio Bog koji bi palio knjige?

Što sve ne izađe iz analize jedne pjesme. Kakva pjesma!

Pero Panonski

P.S. Svima sve najbolje u ovoj nadolazećoj 2013.
Neka bude sa čim manje trauma, neka ne bude građanskog rata, neka se nešto dobro dogodi!
Ovo je bio 798. post!

Pitala me ovaj petak navečer jedna cura da kako mogu vjerovati u Boga. Padala je neka grozna kiša, ja sam bio urokan od hercegovačkog vina, svi oko mene su bili pomalo u sličnom stanju i moram reći da sam u prvi mah bio vrlo zbunjen. Kako smo došli na tu temu, iz kojeg vedra neba? Iz neke polupijanosti trebalo je napresti mozak i odgovoriti na jedno od najintimnijih pitanja. Ona totalni ateist, 100% uvjerena da Boga nema, ja vjernik čija vjera ne počiva na tvrdom uvjerenju, nego na augustinskoj sumnji i vjera mi je zadnje vrijeme izrešetana kao švicarski sir. U takvom blesavom trenutku, čovjek posegne za nečim jednostavnim. Ni manje, ni više, nego za dosadom zvanom Karl Barth. Odnosno da vjerujem u svjedočanstvu onih koji su pisali Novi zavjet. Mladu damu se to nije nimalo dojmilo, uskoro je nestala u noći, ali me navinula, pa sam mrtav pijan, de facto, na veselje svih ostalih imao jedan od onih monologa o životu i opet sam se probudio s onom mišlju; "pa dobro, zar sam opet to napravio?". Svaka čast svakome tko me mogao slušati.

Kakve to veze ima s Božićem, reći će mnogi. Hm, Božić je mali Bog. Na Zapadu, sve češće pišu Christmas sa X-mas, iako X je grčko slovo hi, te Kristov monogram je hi-ro, te to čak ima nekakve veze, ali na Zapadu je to tako napravljeno da bi se izbacilo Krista iz Christmasa. Nacistička Njemačka je prva dekristijanizirala Božić, DDR je nastavio s tim "pučkim Božićem", a Zapad je isto stjerao Krista. Kao što svake godine pišem, ja Božić više toliko ne volim. Imao sam krasne Božiće prije rata, za komunizma. Nekako s demokracijom, ratom, pogotovo nakon jednog Božića za kojeg su me čopile kozice, a nekako se nastavila blesava tradicija da sam vječno bolestan za Božić (npr. Božić 2010. sam proveo u krevetu).

Ovaj, uvjetno kapitalistički Božić mi je nekako čudan. Ove godine nekako nije bilo onoga strašnog bombardiranja reklamama. Pogotovo su bile godinama agresivne telekomunikacijske firme. Kao najvažnija stvar za Božić je kupit novi mobitel. Zatim ta jedna lažna solidarnost. Nađu se neki siromašni jadnici, skupi se za njih, uvali im se to, bilo novac, bilo darovi, sve kako bi neka firma ispala jako super humanitarna, a ostatak godine, crknite od gladi i od bolesti. Pogotovo mi je bilo super kada te božićne gluposti uvale Tariku Filipoviću ili Hamedu Bangouri. Ovaj posljednji je sve samo ne oličenje božićne dobrohotnosti. Ne osuđujem ja ljude što uzmu posao, nego jednostavno ti je blesavo kada dobri musliman, za pare, širi lažnu božićnu radost.

Posebno je super kada biskupi iskoriste isto svoje vrijeme pa udri na sve živo i sve mrtvo što njima smeta. Ovogodišnji program obračunavanja s vješticama već dobro naslućujemo. Jedva čekam da krenu o kondomima, homoseksualcima, rodnoj teoriji. Oduševljen sam od same pomisli. Prvo treba vlastite redove počistiti, priznat da je najmanje trećina svećenstva de facto u braku, da najmanje jedna trećina voli isti spol, pa onda, braćo biskupi, derite po kome hoćete. Ali ovako, to nema nikakvog smisla. Jest da je dr. Jovanović opasni maloumnik, ali to nema smisla.

Što onda ostaje od Božića? Ostaje činjenica da je Bog ušao u ovoj svijet. Da se Bog rodio kao čovjek. Strahota za neke ljude, pogotovo one koji teže produhovljenosti u smislu da je tijelo nešto loše, te da je tijelo kavez duše. Činjenica da je Bog krenuo iz betlehemske štalice, kao najgore siroče, kralj nad kraljevima je rođen suprotno od svakog zemaljskog kralja. Pisao sam puno puta da hrvatske božićne pjesme to prekrasno očitavaju, inspiriran vječnom ljubavi fra Jerka Fučka za Božićem i teologijom hrvatskih božićnih pjesama. Takvo blago rijetko koji narod na zemlji ima.

Kako to pisac Ivana romantično, onako grčkom uhu prvoga stoljeća ugodno kazuje:
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Sretan Vam hrvatski Božić!

Pero Panonski

Ovaj post je izvorno objavljen 21. 08. 2007. Nije moj običaj da ponovno objavljujem svoje stare postove. Ali eto, s vremena na vrijeme treba malo izaći iz okvira. Dobio sam mail od jednog pristojnog gospodina sa zahtjevom da se ovo ponovno nađe na blogu.

Početkom 2010. izbrisao sam dvadesetak prvih postova bloga, te sve ostale maknuo, zaključno sa prosincem 2009. Zato što sam tada otkrio da jedan katolički teolog prepisao jedan moj tekst, te sebe potpisao. Malo sam guglao neke tekstove i shvatio da ljudi misle da su blogovi samoposluga. To me razljutilo. Godinama pišeš bez naknade, a onda te ljudi fino uzmu i sebe potpišu. Ja nisam ukoričio svoje tekstove kao dio blogera. Od ovoga bloga, nažalost, nisam imao nekakvu korist. Okej, upoznao sam neke drage ljude zbog bloga. To je bila jedina korist.

Eto, blast from the past (eng. bljesak prošlosti).

Hrvati žele poštene političare, ima li veće laži ?

Uz susjede kao što su Srbi, Slovenci i Talijani, gotovo je nemoguće biti nelicemjeran. Ali, iako je odlika malih naroda kriviti sve druge za svoje loše osobine, mora se istini pogledati u oči, većina Hrvata pati od licemjerja. Kako sam dobre dvije godine potrošio na politički život sto me dovelo do toga da npr. nakon sto sam prvi put dan proveo u Skupštini Grada Zagreba, nisam te noći oka sklopio i dan i pol nisam ništa jeo i primjerice da sam ljudima oko sebe morao objašnjavati neke opće stvari, jer izgleda većina Hrvata, unatoč čuvenome skeču Nadrealista, nije nikada slušala predmet kultura ili jednostavno nisu to htjeli.

Hrvati bi poštene političare. One koje ne kradu. One koji nisu korumpirani. Oni koji su obrazovani. E pa dragi moji Hrvati, smeća jedna lažljiva i licemjerna, postojao je jedan baš takav, zvao se Dražen Budiša. Zanimljiv je taj Budiša. Bio je u ćuzi za Hrvatsku nakon Proljeća i to malo duže. Budiša se nije nakrao. Budiša nije bio korumpiran. Budiša ima morala.

Naravno, shodno tome kršćanskome shvaćanju života, Dražen Budiša je bio vječno prozivan za sve i svašta. Franjo Tuđman ga je mrzio iz petnih žila, pa je tako u prvoj polovici devedesetih komentirao da Budiša nije kapacitet biti predsjednik, možda načelnik Drniša. Na što mu Budiša odgovorio da bi on rado bio načelnik Drniša, samo da ima jedan mali problem zvan okupacija Drniša. Većina najglasnijih antituđmanovaca ne voli Franju zato jer mu je žena bila glava mafija, a udbaš Gojko Šušak desna ruka, takvi ne vole Franju jer bio prvi predsjednik samostalne Hrvatske i to je onaj apsurd, njima toliko ne smeta Franjo, koliko to da nema više Juge. Ja osobno Franju za života nisam mogao nikako podnijeti. 1990.-1992. sam bio mali, ali bio sam žestoki HSPovac. Onda se HSP otišao kvragu, pa sam se okrenuo umjerenijem liberalizmu i HSLS-u. Kako sam cijeli život bio sve, ali ne dio mase, zaista su mi se svidjele liberalne ideje, odnosno pojedinac ispred mase, vrijednost obrazovanja, taj proeuropski duh, zašto bi svi kvragu bili jednaki ? Još sam bio mali i bedast, pa nisam znao da je u Hrvatskoj pojedinac hrpa gnojiva, da je 45 godina komunizma uništilo svaku samosvijest o nekakvoj individui u Hrvata, da je obrazovanje nešto jako opasno po život u Hrvata i da općenito Hrvati su našli nekakav nesretan spoj katoličko-komunističkoga mentaliteta od kojeg je samo gori pravoslavno-komunistički.

Budiša dok se vratio iz malog dužeg lađenja u Gradišci (vidi, vidi radila za komunizma, dugi niz godina jedini europski zatvor bez grijanja) i Lepoglavi, ipak je završio fakultet. Radio je u NSK i pisao znanstvene radove.

Kada je 2000. trebalo birati između radišnog, poštenog i moralnoga čovjeka, nasuprot lažljivom i diktatorskome klaunu, narod je odabrao Stipu Mesića. Koji je dobio kampanju pričajući viceve o Franji Tuđmanu i Hercegovcima. Čovjek koji je bio isto u ćuzi za Proljeća, ali se priča da je uz optužbe za nacionalizam, bio i u pitanju gospodarski kriminal. To je boljka hrvatskoga naroda. Umjesto da promisli, narod ne misli. Ako je Franjo Tuđman bio neuspjela kopija zločinca i krvnika Josipa Broza, onda je Stipe Mesić neuspjela kopija Franje Tuđmana.

Problem u ljudima kao Budiša je da su moralni. Ako jedan Dražen Budiša može u visokoj politici ostati sam sebi vjeran, neopljačkati nikoga, ne hapati nijednu tvornicu, ne kupiti si jeftino stan, ne imati korupcijsku aferu, insistirati na istini i onda se jednostavno povuci iz politike, to pomalo deprimira prosječnoga Hrvata. Jer glavni izgovor prosječnome Hrvatu su političari. Politika je kriva za apsolutno sve. Ako su političari govna, onda su oni krivi za sve, onda to sto ja varam na benzinu svoju firmu, sto neki vrag izvučem koju kunu bez poreza, onda to je u redu. Da je Dražen Budiša pobijedio 2000., to bi prosječnome hrvatskome govnaru teško palo. A ovako, mi imamo Stipu, koji ima prijatelje u mafiji, čija kćer hapa cementare, koji priča sranja i šuruje s UBDom. I svi sretni.

Ako još nekoga čujem da hoće poštenog političara prihvatiti ću to samo pod uvjetom da je 2000. glasao za Dražena Budišu. Svi ostali, imaju biti kuš. Hrvati žele nered. Hrvati uživaju u neredu.

Pero Panonski

P.S. Vezano uz moje političke poglede; čitao sam dosta Starčevićevih zapisa i shvatio da je izvorno pravaštvo dakle Kvaternik-Starčević period najčišća liberalna ideologija koju je Hrvatska ikada imala, pa sam se vratio pravaštvu. Niti jedna ideologija nije toliko bila bliska svome vremenu, ali Hrvati su opet odabrali jugoslavenstvo, pa smo imali, sto smo imali.
Samo kad bi Đapic čitao Starčevića i držao se toga … Možeš si misliti …

***
Današnji komentar
Nije Budiša uopće perfektan čovjek. Imao on dosta svojih mana, npr. nije naganjao Paradžikovu smrt do kraja ili nek stvari koje znao kao član Vlade demokratskog jedinstva. Gotovac, kojega također jakog cijenim i Budiša su se posvađali kao dvije svadljive babe i napravili jednu tešku glupost. Samo uspoređujući s ostalom bagrom koja se naziva političarima, Budiša je oličenje relativne svetosti.

PP

Ako mi što nedostaje iz djetinjstva, onda su to rana buđenja. U pet, šest sati. Kada grad spava. Kada su nekada radnici išli u tvornice koje smo uništili u ime nepostojećeg kapitalizma. Bilo je nešto čarobno, nešto mitski, nešto slavenski, nešto predivno se dići kada svi spavaju. Bilo da se ide na autobus, bilo da se ide na vlak, bilo da se preko Save ili kreće ispred škole, bilo osnovne, bilo gimnazije. Kako sam postao stariji izgubio sam roditeljsku pratnju, pa mi je nekako bilo zanimljivije.

Dok sam prepričavao dragom prijatelju ovaj post, rekao sam da ima nešto s Podravcima i predvečerjem, noći i zorom. Dovoljno je pogledati na Preradovića (Zora puca, bit će dana!), Galovića (npr. pjesma Jutro koja je ispod ovog paragrafa), Britvića (Kresnica na coklu celu noč blešči ...) ili pak pogledati neku sliku Lackovića Croate. Ako ste imali u rukama knjigu Vida Baloga "Hrvatska bajoslovlja", onda ste vidjeli da se čudesna bića pojavljuju u predvečerje, noć i u zoru. Meni je zora najdraža.

Sad mi je noć postala normalna. Kako ne radim, uglavnom po noći živim. Bilo da visim na Internetu, bilo da sam vani s prijateljima, bilo da čitam, noć mi je prijateljica. U kasnu uru, mozak mi najbolje radi. Jedna od najljepših zora bila mi je između Božića 2002. i Nove godine 2003. u jednoj samoborskoj kleti. Još donekle pijan sam hodao do Samobora, jutro se dizalo, gledao sam curu u koju sam bio godinama zatreskan, ona u mene nije, bio sam s nekim ljudima koje sam znao preko 10 godina. Čudesno nešto. Sada kada sam pomalo, po nekim svojim mjerilima propao u životu, mislim si, kako mi je drago da pamtim to jutro. Nisam više bio onako smrtno zatreskan u nju, ali nikada mi nije bila tako lijepa kao toga jutra. Ne mogu to riječima opisati. Tako nešto benigno i beznačajno s obzirom na neke druge zore, a tako mi se zarezalo u sjećanju.

Ne živi se od sjećanja i nisam Marcel Proust (svečano priznajem da sam lagao svojoj pokojnoj profi hrvatskog da sam ga pročitao, nisam, ali sam bio odličan blefer), ali kao da sam u nekoj dugoj noći, a nikako da dođe jutro, pa da zapjevam. Priznajem, ja sam od onih momaka koji obožava tuliti jednu hardcore nacionalističku budnicu, ali kada stojiš na Savskom mostu u 6h, još je noć, ali budi se dan, nekako moraš otvoriti svoj glas i pozdraviti zoru. Nema to više veze s politikom, nema to veze s nekom ideologijom, ta pjesma je generacijski biljeg i 90% generacije je pjeva iz prkosa i sentimenta. Što je najbolje, svi koji su na mostu stanu i krenu pjevati s tobom. Kad smo kod srednje, čak mi je troje profesora umrlo iz gimnazije. Profesorica hrvatskoga, profesor sociologije i logike, te profesorica filozofije. Sa svima sam bio u dobro. Zanimljivo, ovi s kojima sam se svađao, prezirao ih, oni su svi živi i zdravi.

Zora je jedan od najkršćanskijih simbola koji postoji. Nakon tmine, Krist se diže u nedjeljno jutro. Ja zadnje vrijeme prespavam zoru, prespavam jutro, dignem se oko podneva i moram reći da mi nedostaje ta mistika zore, to djetinje iščekivanje, taj spoj straha i spoj uzbuđenja. Da sam ja Isus, valjda bi prespavao Uskrs i poslao čovječanstvo u vražju mater. Spasite se sami.

Trijeznio sam se ovaj petak, dignuo sam se rano, od mistike ništa, samo me glava bolila od možda koje čašice previše i definitivno premalo sna. Od alkohola sam se brzo doveo u red, ali opet me nešto drmnulo životno otrežnjenje. Obično nakon toga prestanem piti na mjesec, dva. Neću prestat piti (ovako pijem umjereno jednom, dvaput tjedno), ali ne volim kad mi mozak uzme moje male iluzije, kad mi Duh Sveti pročisti pamet, pa sve vidim kako spada. Kada mi je sve bistro. Grozota. Znam neke ljude koji su više pijani, nego trijezni i ne zamjeram im. Sjedim ja tako na krevetu, pijem vodu i mislim si, pa ne može biti novac sve u životu. Da sam barem šutio više u životu, da barem nisam tako glupavo alergičan na nepravdu, da sam znao stisnut ručnu i da nisam izgorio u nekim blesavim bitkama. Govorim to sebi, odavno, čini mi se od šestog razreda osnovke i ne mogu protiv sebe. Jednostavno, ne ide.

Jučer mi je dio familije bio na večeri, Bože kako su bili na neki čudan način depresivni. Stariji par, ona u penziji, on pred penzijom. Istina, sretni su zbog unuka koje obožavaju, pokazivali su tako ponosno slike. Kažu mi, što se vi mladi ne bunite. Govorim im što sam radio, gdje sam bio, da sam kao "mladi" vidio i nešto više aktivizma i da jednostavno ne možeš glavom u zid. Da mi mladi nemamo zajedničkog interesa, da smo pocijepani po ideologiji, klasno, po vjeri, nevjeri, ovom, onom, regionalno, po muzici, po obrazovanju. Za tako mali narod, grozno. Baš su me nekak zdeprali, a nisu htjeli.

Željan sam lijepih zora. Svi oko mene su zapeli u nekim kolotečinama, otkačio sam sve zle ljude od sebe, dakle nitko nije lopov oko mene, svi su pošteni ljudi. Dosta ljudi oko mene je jednostavno puklo, zanimljivo, sve redom muški. Kažem, nisam ni ja nešto super, ali pišem. A kada pišem, znači da je borac u meni i dalje s podignutim rukama (što bi Simon&Garfunkel rekli: But the fighter still remains). Samo moram mudrije bitke birati.