Marketing
Nikola Jurišić, Ante Gotovina i manjak junaka
Ova 2012. je nevjerojatna loša godina. Sjetim se onoga pokvarenoga Vojvođanina kako pjeva o 1987. i što je ubrzo slijedilo iza te i takve 1987. Doduše, buni se cijela Europa, osim nas Hrvata. U biti ne bunimo se zato jer patimo od PTSP-a. Rat je već dosta daleko, a sve do 16. studenog se činilo da nikada neće biti gotov. Veći dio je gotov, hvala Bogu.
Ali ajmo prvo do Nikole Jurišića, ipak je danas sveti Nikola (iako još nije jutro koje veseli malu djecu). Dakle, ona ulica u Zagrebu, koja spaja Trg bana Jelačića i Trg burze (sada Velikana, nakon što su Velikani preimenovani u Trg žrtava antifašizma) je Jurišićeva. Ta se ulica zove po kapetanu Kisega Nikoli Jurišiću. Koji je pobijedio Turke. Iako Sulejman tvrdi drugačije. Doduše, ako se netko pita od kud Srbima potreba za samoobmanjivanjem i hardcore lažima, ostaje činjenica da su nekoliko stoljeća bili pod Turcima i da su de facto po mentalitetu Turci, a ne Slaveni. Fasciniram sam da si u 21. stoljeću Turska fabricira svoju povijest. Ne znam čemu to, jer Turska je svjetska velesila. Doduše, sad već vidim nekog Armenca kako me gleda i viče mi jel' ti to mene zajebavaš? Očito da je nekada istina preteška.
Možda ima još nekih duša koji čitaju ovaj blog koji od kada postoji (2004./05.) i dobro znaju da sam pisao da bi se Gotovina trebao predati. Iako sam bio naivan, pa dok su čudesno našli Gotovinu u Hrvatskoj (ehe) i kada je dospio u ruke Haaga, čudesno se nije ništa pretjerano pomaknulo u pregovorima s EU. Slovenci su nas kočili i DANAS nas koče!
Dakle, Gotovina. Kao Hrvat i nekakav desničar bio bih jako sretan da je na Trgu rekao "Ajmo srušit vlast!" i da se krenulo na ovu izdajničku vlast. Ali nije. Jer mu je valjda puno glava svega i samo želi se družit sa ženom i djecom, guštat u životu i zajebavat se. Kažu da je general dobrostojeći i ja mu iskreno želim da uživa u životu. Jednako tako svome zemljaku, po roditeljima, Markaču.
Samo me smeta i boli što nazovi hrvatski mediji su krenuli pričati kako nekakva desnica pljuje po Gotovini. Da, nekolicina ekstremnijih desničara je malo jače ljuta, jer su očekivali revolucion. Pa kakva je to situacija kada bi ljudi revolucion pa da se obračunamo s lopovima, političarima, tajkunima, vrhom Crkve i s bankama? Ali ništa od toga. Činjenica ostaje, što boli puno više i puno jače, tu nema neke jake ličnosti, pa da malo prodrmamo državu. Nema junaka.
Ali, znajući Hrvate, prije će biti 700 000 nezaposlenih i bankrot države. Kažem, prošli rat je ljude toliko uplašio. Srpsko-jugoslavensko razaranje zemlje u kombinaciji s tuđmanističkom pljačkom društvene imovine paralizirali su Hrvate na dugi niz godina, desetljeća, možda će i stoljeće proći dok ćemo ostati bez straha. Klinci koji su rođeni poslije rata, imaju indirektne traume od rata. Od roditelja, bake, djedova, sestara i braće. Kada se rodi prva generacija kojoj rata ništa neće značiti i kada odraste, onda će biti pomaka.
Ovako smo taoci 1972. godine. Tada je uništeno Hrvatsko proljeće. U svim gradovima i mjestima gdje su bili jaki progoni te godine, za rata, 1991. su bili teški zločini u ratu (po međunarodnom pravu, ratni zločin čini agresor, dok sila koja se brani čini zločin u ratu), primjerice Sisak. Uništena je 1972. pozitivna selekcija i sedamdesete u Hrvatskoj su doba partijskih šupaka. Umjesto stručnosti, bila je potrebna vjernost sustavu. Koja se nastavila sve do danas. Samo 1990. umjesto jedne Partije, nastalo je više njenih slijednica, HDZ i SDP kao desno i lijevo krilo SKH. Ovo je i dalje doba nestručnih, priglupih i ambicioznih poltrona. Titov dar.
Taoci smo prošlosti. Kako je budućnost po svemu sudeći ogavna, kako je sadašnjost opterećena repovima prošlosti, tako nekako nestao je osjećaj da se muvamo. Kao da tapkamo na mjestu, okruženi nesposobnim idiotima po ključnim položajima i čekamo svetog Mihovila Arkanđela da dođe napraviti reda. Intervencije izvana neće biti, moramo se probuditi. Te nešto napraviti.
Samo nema junaka.
Kako se probuditi iz ovog kolektivnog pijaničkog mamurluka i sebi napraviti bolju budućnost? Baš tu, ne u Kanadi.
Pero Panonski
Post je objavljen 06.12.2012. u 00:27 sati.