Korak od sna

Ako mi što nedostaje iz djetinjstva, onda su to rana buđenja. U pet, šest sati. Kada grad spava. Kada su nekada radnici išli u tvornice koje smo uništili u ime nepostojećeg kapitalizma. Bilo je nešto čarobno, nešto mitski, nešto slavenski, nešto predivno se dići kada svi spavaju. Bilo da se ide na autobus, bilo da se ide na vlak, bilo da se preko Save ili kreće ispred škole, bilo osnovne, bilo gimnazije. Kako sam postao stariji izgubio sam roditeljsku pratnju, pa mi je nekako bilo zanimljivije.

Dok sam prepričavao dragom prijatelju ovaj post, rekao sam da ima nešto s Podravcima i predvečerjem, noći i zorom. Dovoljno je pogledati na Preradovića (Zora puca, bit će dana!), Galovića (npr. pjesma Jutro koja je ispod ovog paragrafa), Britvića (Kresnica na coklu celu noč blešči ...) ili pak pogledati neku sliku Lackovića Croate. Ako ste imali u rukama knjigu Vida Baloga "Hrvatska bajoslovlja", onda ste vidjeli da se čudesna bića pojavljuju u predvečerje, noć i u zoru. Meni je zora najdraža.

Sad mi je noć postala normalna. Kako ne radim, uglavnom po noći živim. Bilo da visim na Internetu, bilo da sam vani s prijateljima, bilo da čitam, noć mi je prijateljica. U kasnu uru, mozak mi najbolje radi. Jedna od najljepših zora bila mi je između Božića 2002. i Nove godine 2003. u jednoj samoborskoj kleti. Još donekle pijan sam hodao do Samobora, jutro se dizalo, gledao sam curu u koju sam bio godinama zatreskan, ona u mene nije, bio sam s nekim ljudima koje sam znao preko 10 godina. Čudesno nešto. Sada kada sam pomalo, po nekim svojim mjerilima propao u životu, mislim si, kako mi je drago da pamtim to jutro. Nisam više bio onako smrtno zatreskan u nju, ali nikada mi nije bila tako lijepa kao toga jutra. Ne mogu to riječima opisati. Tako nešto benigno i beznačajno s obzirom na neke druge zore, a tako mi se zarezalo u sjećanju.

Ne živi se od sjećanja i nisam Marcel Proust (svečano priznajem da sam lagao svojoj pokojnoj profi hrvatskog da sam ga pročitao, nisam, ali sam bio odličan blefer), ali kao da sam u nekoj dugoj noći, a nikako da dođe jutro, pa da zapjevam. Priznajem, ja sam od onih momaka koji obožava tuliti jednu hardcore nacionalističku budnicu, ali kada stojiš na Savskom mostu u 6h, još je noć, ali budi se dan, nekako moraš otvoriti svoj glas i pozdraviti zoru. Nema to više veze s politikom, nema to veze s nekom ideologijom, ta pjesma je generacijski biljeg i 90% generacije je pjeva iz prkosa i sentimenta. Što je najbolje, svi koji su na mostu stanu i krenu pjevati s tobom. Kad smo kod srednje, čak mi je troje profesora umrlo iz gimnazije. Profesorica hrvatskoga, profesor sociologije i logike, te profesorica filozofije. Sa svima sam bio u dobro. Zanimljivo, ovi s kojima sam se svađao, prezirao ih, oni su svi živi i zdravi.

Zora je jedan od najkršćanskijih simbola koji postoji. Nakon tmine, Krist se diže u nedjeljno jutro. Ja zadnje vrijeme prespavam zoru, prespavam jutro, dignem se oko podneva i moram reći da mi nedostaje ta mistika zore, to djetinje iščekivanje, taj spoj straha i spoj uzbuđenja. Da sam ja Isus, valjda bi prespavao Uskrs i poslao čovječanstvo u vražju mater. Spasite se sami.

Trijeznio sam se ovaj petak, dignuo sam se rano, od mistike ništa, samo me glava bolila od možda koje čašice previše i definitivno premalo sna. Od alkohola sam se brzo doveo u red, ali opet me nešto drmnulo životno otrežnjenje. Obično nakon toga prestanem piti na mjesec, dva. Neću prestat piti (ovako pijem umjereno jednom, dvaput tjedno), ali ne volim kad mi mozak uzme moje male iluzije, kad mi Duh Sveti pročisti pamet, pa sve vidim kako spada. Kada mi je sve bistro. Grozota. Znam neke ljude koji su više pijani, nego trijezni i ne zamjeram im. Sjedim ja tako na krevetu, pijem vodu i mislim si, pa ne može biti novac sve u životu. Da sam barem šutio više u životu, da barem nisam tako glupavo alergičan na nepravdu, da sam znao stisnut ručnu i da nisam izgorio u nekim blesavim bitkama. Govorim to sebi, odavno, čini mi se od šestog razreda osnovke i ne mogu protiv sebe. Jednostavno, ne ide.

Jučer mi je dio familije bio na večeri, Bože kako su bili na neki čudan način depresivni. Stariji par, ona u penziji, on pred penzijom. Istina, sretni su zbog unuka koje obožavaju, pokazivali su tako ponosno slike. Kažu mi, što se vi mladi ne bunite. Govorim im što sam radio, gdje sam bio, da sam kao "mladi" vidio i nešto više aktivizma i da jednostavno ne možeš glavom u zid. Da mi mladi nemamo zajedničkog interesa, da smo pocijepani po ideologiji, klasno, po vjeri, nevjeri, ovom, onom, regionalno, po muzici, po obrazovanju. Za tako mali narod, grozno. Baš su me nekak zdeprali, a nisu htjeli.

Željan sam lijepih zora. Svi oko mene su zapeli u nekim kolotečinama, otkačio sam sve zle ljude od sebe, dakle nitko nije lopov oko mene, svi su pošteni ljudi. Dosta ljudi oko mene je jednostavno puklo, zanimljivo, sve redom muški. Kažem, nisam ni ja nešto super, ali pišem. A kada pišem, znači da je borac u meni i dalje s podignutim rukama (što bi Simon&Garfunkel rekli: But the fighter still remains). Samo moram mudrije bitke birati.