Kamo poslije diplome (3/N)
 I tako me u zadnjem semestru jedno negativno iskustvo učvrstilo u dva uvjerenja u kojima sam živjela i prije: da moj faks nije mjesto na koje se poslije diplome želim vraćati i da treba dobro razmisliti o odlasku u inozemstvo. Pored toga, trebalo je misliti i na moguće skoro zapošljavanje. Jako sam se zainteresirala za sajmove stipendija, inozemne prakse, sajmove poslova, tečajeve o procesu selekcije, neke uglavnom ne pretjerano korisne instant-tečajeve u struci, seminare... Ima nešto više od godinu i pol kad sam se uputila na osmosatni tečaj "Kako uspješno napisati akademsku i poslovnu prijavu" u IRO-u. Od 10-ak ljudi koji su se tog vikenda tamo okupili bilo nas je možda 2-3 buduća inženjera, a ostali valjda svi s Filozofskog. Kada nas je voditeljica pitala za motivaciju dolaska na tečaj, svi su spominjali odlazak u inozemstvo na postdiplomski (dijelom kao alternativu odlasku na burzu), a ja sam valjda jedina navela da je i to jedna moja ideja, ali se zapravo pokušavam suočiti s time da ću se skoro morati prijavljivati za posao. Za posao se ipak nisam prijavljivala. Računala sam da ću, ako počnem raditi, izgubiti vezu sa studijem i odužiti ga. Zvalo me u zadnjih 14 mjeseci na intervjue i testiranja jedno 6 firmi, od toga sam većinu otkantala jer mi nije još do posla, a na dva intervjua čak sam i otišla onako informativno (za vježbu i da vidim što se to nudi). Dok su me tako mučila razmišljanja o budućnosti, motivacija mi je na faksu pala gotovo na nulu. U prvih par tjedana nakon što sam postala apsolvent, dijagnosticirala sam si burnout sindrom jer, budimo realni, s godinama sam jednostavno izgorila. Dijagnozu sam s velikom sigurnošću postavila pomoću Wikipedije (vjerujte mi da nisam hipohondar). Malo sam tražila po netu o tome i naletjela na stranicama MIT-a na detalje. Pa dobro, kad mi faks nije po kvaliteti ni do gležnja MIT-u, barem je sličan po tome da ljudi pregore. Nosila sam se s time na svoj način: kako nastave više skoro i nisam imala, uspjela sam se ograditi i od pružanja otpora, a višak energije preusmjerila sam u jednu studentsku udrugu. Položila sam od tada 2 ispita. Motivacija na nuli, ali barem sam pri kraju moje studijske farse zaključila da mi se od svega najviše sviđa umjetna inteligencija. Da u moj indeks sutra treba lupiti kakav žig s orijentacijom (na mom studiju, vjerovali ili ne, nema smjerova), pisalo bi tamo s obzirom na moje izborne predmete "umjetna inteligencija". Iz toga je proizašla i željena tema za postdiplomski, a i zagledala sam neka inozemna sveučilišta u čije bi se projekte tako nešto dobro uklopilo. Jedini je problem bio kako na postdiplomski. Kada na postdiplomski nije bilo bitno pitanje jer vjerujem da mi se nakon nekoliko godina rada u Hrvatskoj neće više ići van na produljeni studij. U međuvremenu pružila mi se odlična prilika za inozemni semestar pa sam još malo odužila studij. U to vrijeme shvatila sam da je moja prošlost fulana jednako kao i moja percepcija budućnosti. Što se prošlosti tiče, trebala sam puno ranije otići studirati u civilizirani svijet, sačuvala bih volju za struku (koju tamo gdje ja studiram možemo poistovjetiti s voljom za život), a i više bi me naučili. Što se budućnosti tiče, progledala sam i priznala da se jedan stručni znanstveni postdiplomski zapravo malo cijeni u RH (kod nas je bitno koji MBA i koje certifikate imaš jer se skoro nitko ne bavi znanošću, barem ne u mojoj struci). Osim toga, postalo mi je jasnije koliko bi 3-4 godine u tuđini za mene bile žrtva (i to iako sam se vani sasvim dobro uklopila, naime Austrijanci su uglavnom mislili da sam Nijemica). Uglavnom, vrlo vjerojatno neće biti ništa od mog postdiplomskog u inozemstvu na neku temu iz umjetne inteligencije. To bi mi u najboljem slučaju koristilo da ostajem na faksu kao znanstveni novak (jer se izvan faksa time skoro nitko ne bavi), a na faksu nakon diplome ne želim ostati (jer mi se faks gadi, što sam između ostalog priznala i svom mentoru kad me pitao što mislim poslije diplome, aludirajući na to da bih mogla ostati na zavodu). Nisam ipak sasvim odbacila mogućnost postdiplomskog u inozemstvu, ali to bi onda trebalo biti nešto čega u našoj industriji zaista ima, a i radije bih da to bude u sklopu projekta u nekoj firmi, nego na sveučilištu. Ovdje moram objasniti da se dugoročno ne vidim u inozemstvu iz tri razloga: zbog ljudi koje bih ostavila iza sebe, jer mislim da je Hrvatu najveća pokora otići u dijasporu i jer mi dugogodišnji stipenditor ne da. Naime, stipenditor očekuje od mene da 4.5 godine radim u RH nakon što diplomiram, a zaposliti se moram u roku od 3 mjeseca od diplome. Osim ako završim na burzi (u tom slučaju ugovor prestaje vrijediti nakon 3 mjeseca), a to se neće dogoditi. Ili ako mu vratim sve pare s kamatama (a nije to baš malo za naše prilike). Ili ako odem na praksu ili postdiplomski van, nakon čega se moram vratiti i odraditi dogovorenih 4.5 godine... I inače je taj ugovor sa stipenditorom bio đavolji sporazum: ja, Faust, prodala sam sadašnjost i budućnost Mefistu. S druge strane, da mi nije bilo te stipendije, ne bih si nikad mogla priuštiti onaj semestar u Austriji jer je stipendija koju sam za to dobila bila djelomična. (nastavlja se  ) |
Iako se smjer bira tek u 5. semestru, ja sam od prvog dana znala što bih. Doduše, u prvom semestru bila sam otvorena i za druge opcije, ali najkasnije nakon dosade kojom me nekoliko mjeseci ubijala demonstratura iz elektrotehnike, okanila sam se svake otvorenosti. Budući da se kod nas jako puno investira u opću inženjersku kulturu (to je lijep naziv za ružne posljedice studijskog programa koji se ne kroji u skladu s potrebama, nego s obzirom na fakultetske lobije), tijekom prva tri semestra imala sam sve skupa dva stručna predmeta. Unatoč tome, nisam se žalila što mi je šest dana u tjednu u znaku faksa (5 + subotom tjelesni ili kolokvij) niti na povremeni boravak na faksu od 8 do 20 (a nisam se dugo salažijevala niti kad bi se to produžilo do 22 sata jer se navečer pisalo kolokvije), tijekom ispitnih rokova sjedila bih po cijele dane nad knjigom, ponekad bih odbila koju ocjenu i onda sjedila nad knjigom ispočetka, a prvog ljeta čak sam si i na moru prikratila vrijeme rasturajući integrale iz Demodoviča. Barem u početku nisam razmišljala puno o tome kako mi skoro ništa od toga neće trebati i nije me jako demotivirala spoznaja kako je to što nas sile da učimo valjda isto kao da nekog studenta talijanskog siliš da uči ruski jer, eto, i to je jezik. A tamo preko puta, na Filozofskom kojeg naši češće nazivaju tečajem, nikome to još nije palo na pamet...
)
Sjećate se one knjižice "Kamo poslije osnovne škole"? Ja je se jedva sjećam... Mislim, poslije osnovne škole (tj. onih 5 različitih osnovnih škola koje sam prošla - ne računajući muzičku), uopće nisam imala problema odlučiti što bih. U užem izboru našle su se dvije matematičke gimnazije jer ja, naime, "neću sigurno upisati tamo nekakav matematički faks, ali želim naučiti matematiku". Neko vrijeme sam doduše kalkulirala bi li u matematičku ili žensku opću u Gundulićevoj jer sam se namjeravala upisati i u muzičku koja bi onda bila odmah u blizini, no moji su me roditelji odvratili od tog nauma (moj se glazbeni talent pokazao dovoljnim samo za teoretski smjer tako da im nije bilo teško to ugušiti). 
)
Krivulja mog raspoloženja tijekom izbivanja iz domovine malo se čudno ponašala: prvo na vrhu, pa onda sredinom svibnja jedna čudna depresija (čak su mi roditelji falili jedan dan), pa onda mjesec dana kasnije nezadovoljstvo zbog povratka, onda sam se uvjeravala da će se jednog dana ponovno pružiti prilika za kakav duži boravak u Beču tako da mi zapravo ne predstoji pravi rastanak, onda je krenulo prvenstvo pa mi je uz prizor silnih crveno-bijelih kvadratića bilo drago da se skoro vraćam u Hrvatsku, a na kraju sam jednostavno zaključila da je već i vrijeme da se vratim pa nisam bila žalosna. Bila sam tužna kad su gosti odlazili s moje oproštajke, iskrena žalost me pogodila nakon što sam se oprostila od mentora (i uočila da ne znam gdje leži moja bliža budućnost, ali vrlo vjerojatno leži daleko od mog matičnog fakulteta i od Zagreba), no prave slonovske suze sam pustila tek sat-dva prije vraćanja ključa od sobe, kada sam shvatila da s tim ključem vraćam i svoju slobodu...
U principu bi se očekivalo da se na svoj semestar na razmjeni u Beču osvrnem barem u obliku kakvog recepta za Sacher-tortu, anegdote o anoreksiji i drugim opsesijama carice Sisi ili barem pojašnjavajući zašto mislim da sam studij trebala ranije nastaviti u inozemstvu pa mi faks ne bi popio volju za struku i život (tamo gdje ja studiram struka i život su u pravilu sinonimi). Umjesto toga, samo je jedno o čemu trenutno želim pisati...
