Kamo poslije diplome (2/N)
 Iako se smjer bira tek u 5. semestru, ja sam od prvog dana znala što bih. Doduše, u prvom semestru bila sam otvorena i za druge opcije, ali najkasnije nakon dosade kojom me nekoliko mjeseci ubijala demonstratura iz elektrotehnike, okanila sam se svake otvorenosti. Budući da se kod nas jako puno investira u opću inženjersku kulturu (to je lijep naziv za ružne posljedice studijskog programa koji se ne kroji u skladu s potrebama, nego s obzirom na fakultetske lobije), tijekom prva tri semestra imala sam sve skupa dva stručna predmeta. Unatoč tome, nisam se žalila što mi je šest dana u tjednu u znaku faksa (5 + subotom tjelesni ili kolokvij) niti na povremeni boravak na faksu od 8 do 20 (a nisam se dugo salažijevala niti kad bi se to produžilo do 22 sata jer se navečer pisalo kolokvije), tijekom ispitnih rokova sjedila bih po cijele dane nad knjigom, ponekad bih odbila koju ocjenu i onda sjedila nad knjigom ispočetka, a prvog ljeta čak sam si i na moru prikratila vrijeme rasturajući integrale iz Demodoviča. Barem u početku nisam razmišljala puno o tome kako mi skoro ništa od toga neće trebati i nije me jako demotivirala spoznaja kako je to što nas sile da učimo valjda isto kao da nekog studenta talijanskog siliš da uči ruski jer, eto, i to je jezik. A tamo preko puta, na Filozofskom kojeg naši češće nazivaju tečajem, nikome to još nije palo na pamet...U 4. semestru smilovali su nam se: upisali smo treći i četvrti stručni predmet, konačno malo više onoga što me zanima. No upravo tada javile su se u meni i prve sumnje: jesam li ja na pravom faksu? Odgovor je bio: hm da, možda sam trebala upisati isti smjer na PMF-u... ali ne. Čini mi se da bi se i statistički moglo dokazati da je upravo 4. semestar krizno razdoblje, razdoblje kada najviše mojih kolega spopadnu neka premišljanja. Kada je trebalo upisati 5. semestar, uočila sam da se samo najhrabriji odupru toj krizi. Većina naime frendova koji su faks upisali s istom namjerom kao i ja, otišli su linijom manjeg otpora (btw. upotreba ove sintagme nije profesionalna deformacija) i to na smjer koji je slovio kao lakši put do iste struke. Kad se sjetim koliki sam mazohist bila u tom semestru, pitam se nisam li ja možda trebala tim putem... ali ne. Mazohizam... da, prava riječ. Preskakanje ručka zbog "super" rasporeda ili pripremanja labosa (te je godine po prvi put u službenom rasporedu izostala stavka "Ručak" - očito niti uprava nije smatrala da trebamo jesti), ustajanje u sitne jutarnje sate da bi se napisalo pripremu za labos i učilo za blic, nespavanje općenito, petkom cjelonoćni "tulumi" uz knjigu jer je subota dan za kolokvije... da ne pričam kako sam zapustila prijatelje, hobije pa i važnije stvari (okulisti se ide kad izgubiš leću, zubaru ne jer te niš ne boli, a doktorici opće prakse valjda jedan do dva puta godišnje na cijepljenje ili vađenje krvi). No ipak su tad svi predmeti (osim društvenih) bili stručni... Ovdje moram napomenuti da nisu svi moji kolege bili spremni na isto (često sam npr. nailazila na nerazumijevanje zašto skoro sve labose pišem sama umjesto da "posudim" tuđe). Nas ostale umarao je takav tempo i takva žrtva, ali smo računali da jednostavno treba izdržati još dvije godine jer tada će sve biti drugačije. Danas ne samo da se pitam je li to barem napola bilo toga vrijedno, nego mislim da je to jako autodestruktivan mode. Nisam izdržala još dvije godine. Krajem 6. semestra sam prolupala i na vrh liste prioriteta nalijepila neke sasvim nove stvari. Te jeseni sam položila valjda najgori ispit na faksu (baš mi je taj falio do uvjeta, a i naravno bio je to ruski ispit, a ne talijanski), imala sam puuuno više sreće nego pameti na tom zadnjem roku prije dekanca, a u trenutku kad su pročitali rezultate nisam se mogla niti nasmijati, a kamoli poveseliti - apatiju umjesto olakšanja primjećivala sam i na licima nekih svojih kolega koji su bili u istoj situaciji. Mislim da je najkasnije u tom trenutku bilo jasno da sam izgubila volju za studij. I da nisam bila jedina. U 7. i 8. semestru posvetila sam se sasvim novoj misiji: pružanju otpora (pod devizom "ako nešto nije u redu, ja sam tu da prigovorim" - i to po službenoj dužnosti). Obavljalo se to pružanje otpora u više grana (ok, upotreba ove sintagme može se ubrojiti u profesionalnu deformaciju): nastojanje da u svakoj mogućoj situaciji opalim šamarčinu na fakultetu uposlenim sadistima i studentskom kriminalu unutar i izvan fakulteta, kao i pokušaji da se smanji broj žrtava uvođenja novog programa na faks (a žrtava je bilo dovoljno na svim godinama, pa čak i u redovima nastavnika). Dok sam tako godinu dana pružala otpor, puno sam se manje koncentrirala na vlastito mazohističko studiranje. Koje olakšanje! Te godine od silnog broja stručnih predmeta veselio me valjda jedan jedini, a jedan drugi doveo me do iznenađujuće spoznaje da sam možda trebala upisati animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti. Uglavnom, kad se zbroje sve distrakcije novih prioriteta i moja demotiviranost te godine, rezultat su brojni zaostaci pa tako i postavljanje osobnog rekorda i moguće rušenja fakultetskog rekorda: na jesenskom roku položila sam 8 ispita jer mi je toliko falilo do uvjeta (kod nas se smatra da je skoro pa mission impossible položiti 4 ispita na jesenskom roku). Naravno, tada nisam odbila čak niti jednu jadnu dvojku... U 9. semestru bila sam izrazito demotivirana, ali i dalje nekako silno ambiciozna. Upisala sam mali milijun predmeta viška ("da, da, zanima me sve to, a osim toga pokušavam skupit viška ECTS-a"), na kraju mi se valjda ništa od toga nije dalo i pitala sam se po ne znam koji put kako ostati normalan na tom faksu. No Palpatine našeg fakulteta u tom mi je semestru učinio najveću moguću uslugu: obrisao je pod sa mnom i jednim kolegom (supatnikom u pružanju otpora) na izrazito ružan, čak primitivan način. Tri dana sam bila pod dojmom toga događaja i zaključila: nema meni budućnosti na ovom faksu, moram položiti njemački jer se na postdiplomski ovdje neću vraćati. Tjedan dana kasnije već sam prijavila ispit Goethe instituta, a mjesec dana kasnije sam ga i položila. (nastavlja se  ) |
