Opet čitam natječaje...
Listala sam nedavno jednu od brošura koje sam pokupila na nekom sajmu poslova. Sigurno 50% poslodavaca koji su se tamo predstavili navodi kašnjenje kao najnepoželjnije u vezi intervjua. U skladu s Murphyjevim zakonom potpomognutim lošim navikama, prošli sam se tjedan tražeći firmu br. 3 izgubila i zakasnila... Žurila sam se da do 14h stignem na intervju u firmu, u onoj zgradurini koja nalikuje na Zagrepčanku, tamo dolje negdje na Vukovarskoj. Bila sam već jednom u toj zgradi, na nižim katovima je šoping-centar, a gore uredski prostori pa mi je bilo znano da se liftovima iz šoping-centra stiže maksimalno do drugog kata i da postoji sporedni ulaz, tamo gdje je u prizemlju poslovnica jedne banke, s liftovima s kojima se može gore do uredskih prostorija. Kružila sam malo po prizemlju i kako bih uštedjela na vremenu tražila upute od nekih žena što su sjedile u obližnjem kafiću. Uputile su me na sporedni ulaz, ja unutra, uđem u lift. Gužva. Lift pauzira na svakom katu. Nerviram se. Prije ću pješke do 5. kata. Izađem na 5. katu i ispada da sam u krivom dijelu zgrade jer tu nigdje nema te firme. Vratim se u prizemlje, krenem pokrajnjim stubištem i tek na 4. katu shvatim da niti ono ne vodi tamo. Već je 14:15. Trčim do prvog lifta (valjda je to sad pravi), objašnjavam djelatnicama koje tamo čekaju odlazeći s posla da kasnim gore na intervju. One me puštaju naprijed, ulazi još jedna žena sa mnom. Nekakva strankinja, mislim Francuskinja. Žena naime nije ništa razumjela i pritisnula tipku prije nego sam se snašla. Vrata se zatvore, lift opet krene dolje! Izlazim negdje u podrumu, tamo je trgovina/skladište tipa Bauhaus... Vidim nekakve teretne liftove sa strane, pitam jednog čovjeka kako najbrže na 5. kat do firme te-i-te (je li bio portir ili zaštitar ili prodavač nisam shvatila). Neprijazan je i ne može mi pomoći. Već je 14:30, a ja na rubu suza. Penjem se jedan kat gore, izlazim iz zgrade da bih mogla telefonirati - sinulo mi je naime u međuvremenu da bih barem trebala javiti da kasnim. Nazovem gđu Lalić, psihologinju, i kažem joj da sam se izgubila. Dok hodam po travnjaku iza zgrade, ona mi govori kako bi neozbiljno bilo da zaposle nekoga tko nije došao na intervju... odjednom ništa više ne čujem, mobitel kao da se zamrznuo. Vratim se dva koraka natrag misleći da je možda tamo bolji signal. Ništa. Čujem kako netko kuca. Tata otvara vrata i kaže: "Budi se, 7 je sati!"Prošli sam se tjedan tražeći firmu br. 3 izgubila na njihovoj ulici i zakasnila pet minuta na intervju, doduše ne s gđom Lalić, nego njenom kolegicom. Ako se netko razumije u snove, neka mi javi znači li ovo da me spomenuta firma neće zaposliti i investiram li dobro vrijeme budući da opet čitam natječaje. I govori li nešto posebno činjenica da se ta firma u snu tobože nalazila u zgradi na Vukovarskoj iznad "Avenue Malla"... Update 4.10.2008. Noćas sam sanjala da mi je stigao mejl od firme br. 2, zapošljavaju me u studenom i šalju odmah negdje van na projekt. Molim, preporučite stručnjaka  |
Željela bih sažeti sve svoje brige, emocije i doživljaje u jednu rečenicu, ali nekako je to prekompliciran zadatak čak i za navodno tako upornog i strpljivog perfekcionistu kao što sam ja. Stalno imam osjećaj da nešto nije u redu i to je uglavnom i istina, iako je zapravo problem u tome da se ja previše brinem, a onda drugi put premalo, onda opet brinem zbog toga kakve obrambene mehanizme koristim da se ne bih brinula. Osjećam se većinu vremena kao promašaj, onda opet kao da to uopće više nije bitno jer će uskoro pripadati mojoj prošlosti. A onda opet kao veliki promašaj.
Dobili smo niskopodne tramvaje i prošireni zeleni val. Hvala gradonačelniku i gradskim vlastima na idiotizmu koji financiramo iz svog džepa svi mi.
Damir Kvesić osoba je s invaliditetom, student je na četvrtoj godini na Filozofskom fakultetu i živi u Studentskom domu Cvjetno naselje. Kreće se uz pomoć elektromotornih kolica koja se napajaju putem baterije. (...) Međutim, unatoč naprednom pomagalu, njegovo kretanje je znatno ograničeno iz više razloga. Prvi i najvažniji je neprilagođenost javnih prometala, tramvaja i autobusa osobama s invaliditetom, drugi su neprilagođenost i nepristupačnost samih tramvajskih stanica, a treće su neprilagođeni pločnici i pješački prijelazi. (...) Tramvaj mu je nemoguće upotrebljavati zbog činjenice da tramvajske stanice nisu prilagođene, odnosno nisu dovoljno visoko ni blizu ulazu u tramvaj, unatoč novim i najmodernijim niskopodnim tramvajima u Zagrebu. Na gotovo svim je slučaj da je pri zaustavljanju tramvaj i predaleko, tako da bi i usprkos visini bilo nemoguće u njega ući. (...) Naposljetku, pomalo je smiješno da su tramvaji koji koštaju po nekoliko milijuna eura po primjerku u principu beskorisni, jer iako su niskopodni i prilagođeni za osobe s invaliditetom, ništa oko njih nije. (
Dragi sugrađani, sad ste sigurno sretni da je ova "investicija" iz vašeg džepa koštala samo bijednih 30 milijuna kuna, a ne kao tramvaji. I kada se budete vozili po zelenom valu i osjećali taj milijunski komfor, sjetite se tko vam je omogućio da budete još jednom privilegirani sudionici u prometu. I na čiju štetu.
