Marketing
Kako izgovoriti sve u jednoj rečenici
Željela bih sažeti sve svoje brige, emocije i doživljaje u jednu rečenicu, ali nekako je to prekompliciran zadatak čak i za navodno tako upornog i strpljivog perfekcionistu kao što sam ja. Stalno imam osjećaj da nešto nije u redu i to je uglavnom i istina, iako je zapravo problem u tome da se ja previše brinem, a onda drugi put premalo, onda opet brinem zbog toga kakve obrambene mehanizme koristim da se ne bih brinula. Osjećam se većinu vremena kao promašaj, onda opet kao da to uopće više nije bitno jer će uskoro pripadati mojoj prošlosti. A onda opet kao veliki promašaj.
Mučim ispite (barem onoliko koliko oni mene muče, ako ne i više), trebala sam ih već daaavno položiti. Diplomski ne želim ni komentirati, to sad držim sa strane zbog ispita. Povrh toga sam se prijavila na tri natječaja za posao, kao sad je vrijeme, ne želim da mi promakne prilika. Onda me zovu na testiranja i intervjue na koje odlazim u liku zombija jer paralelno polažem ispite pa se ne naspavam (a u zadnjih nekoliko mjeseci jako mi je teško ustati se rano), s time da na mene nedostatak sna djeluje kao na neke ljude alkohol: postanem malo previše vesela, odnosno prepričljiva i prpošna. To doduše ne mora biti sasvim loše. Bolje to nego da mi se po glavi roje uobičajene misli o tome da uopće ne znam što želim u životu. Ako me i uzme neka od tih firmi unatoč laganoj neuračunjivosti u procesu selekcije, morat ću još odlučiti je li to uopće za mene.
Kako sad stvari stoje, firma koja mi je (barem u trenutku kad sam se javljala na natječaj) bila prvi izbor, nije se javila uopće već skoro tri tjedna, to baš nije dobar znak. U najboljem slučaju zvat će me iz jedne od ove preostale dvije firme pa neću morati razmišljati bi li ili ne bi li, nego ću prihvatiti čisto zato jer je to jedina opcija i jer imam grižnju savjesti što još nisam diplomirala i ne radim... a ne pomaže mi što je tata neki dan bio u bolnici zbog aritmija i što će dobiti pacemaker jer se onda moram zapitati: "Što bi bilo da sam ja počela raditi na vrijeme, bi li on prestao s dežurstvima pa bi sad bio zdraviji?" Odgovor je obično: "Ne bi prestao". Pa opet, ne usudim se ni reći da mislim diplomirati (još) mjesec dana kasnije da se ne bi uzrujao. Kad se uzruja, gadno se uzruja. Mislim da u takvim trenucima pred sobom vidi sliku vječite nediplomirane neradnice koja parazitira na svojoj obitelji iako ne vidim na koji se ja način točno uklapam u taj prikaz, to valjda proizlazi iz nekih "slučajeva" među rodbinom...
Osim što se grozim nad propustima u prošlosti, odlukama za budućnost, zdravstvenim dijagnozama u familiji, sustižu me u ovakvim periodima svi neodbačeni emocionalni balasti nakupljeni s godinama. Sve su uspomene tužnije i sva razočaranja teža u ovakvim danima. Sve su spoznaje i opažanja teže probavljiva. Neki dan na testiranju došlo mi je pitanje "Jeste li zadovoljni svojim privatnim životom?" (ili tako nešto po običaju dubokoumno kao što su dubokoumna sva "perete li ruke prije jela"-"je li vaša majka dobra žena"-"jeste li imali suicidalnih misli"-testiranja). E, bar je ovo jasno i jednostavno. Ne! Živim s roditeljima, soliram, nemam psa, nemam ni mačku, nemam vremena za prijatelje, hobije, čak mi i odlazak u šoping predstavlja nepotrebnu distrakciju i potrošnju vremena... Nemam vremena prijaviti se niti za živi zid u Cvjetnom prolazu i zamišljam svoje unuke koji će me pitati gdje sam bila kad je trebalo reagirati protiv devastacije grada...
Ha, unuci! To je već znanstvena fantastika. Ljudi se oko mene u zadnje vrijeme naveliko žene i udaju. Neki postaju mame i tate. Ljudi koji su godinu-dvije-tri stariji ili čak moja generacija. Završili faks, osnovali obitelj. Nema tu čekanja, premišljanja. Imat će i unuke na vrijeme. Ja se pak pitam što im je. Onda se pitam što je meni da mi to nije normalno. Pogledala sam neki dan kako se kreće prosjek starosti sklapanja prvog braka kod žena u RH i ispada da sa 6.1.2010. premašujem očekivani prosjek. Onda sam shvatila da je taj osjećaj da to što rade, rade prerano, zapravo neki moj obrambeni mehanizam da se ne bih morala zabrinuti što drugi realiziraju sada ono što ja planiram u najboljem slučaju za 5-10 godina, a možda se ne dogodi nikada.
Kad svemu ovome dodamo još i jesen koja je došla naglo i nimalo romantično, nego u obliku "hladno je vani"-"radijatori ne griju"-"nema tople vode", onda je dojam potpun.
Željela bih sažeti sve svoje brige, emocije i doživljaje u jednu rečenicu, možda bih uz takav univerzalni prikaz našla univerzalno rješenje za sve svoje probleme. Minorne probleme kroz tijek povijesti i minorne na ovome planetu, ali masivne u mojoj maloj privatnoj galaksiji.
Odjednom mi je sve svejedno. Mislim da to nije rješenje.
(13. post)
Post je objavljen 16.09.2008. u 22:57 sati.