30.07.2008., srijeda

Kamo poslije diplome (3/N)

I tako me u zadnjem semestru jedno negativno iskustvo učvrstilo u dva uvjerenja u kojima sam živjela i prije: da moj faks nije mjesto na koje se poslije diplome želim vraćati i da treba dobro razmisliti o odlasku u inozemstvo. Pored toga, trebalo je misliti i na moguće skoro zapošljavanje. Jako sam se zainteresirala za sajmove stipendija, inozemne prakse, sajmove poslova, tečajeve o procesu selekcije, neke uglavnom ne pretjerano korisne instant-tečajeve u struci, seminare...

Ima nešto više od godinu i pol kad sam se uputila na osmosatni tečaj "Kako uspješno napisati akademsku i poslovnu prijavu" u IRO-u. Od 10-ak ljudi koji su se tog vikenda tamo okupili bilo nas je možda 2-3 buduća inženjera, a ostali valjda svi s Filozofskog. Kada nas je voditeljica pitala za motivaciju dolaska na tečaj, svi su spominjali odlazak u inozemstvo na postdiplomski (dijelom kao alternativu odlasku na burzu), a ja sam valjda jedina navela da je i to jedna moja ideja, ali se zapravo pokušavam suočiti s time da ću se skoro morati prijavljivati za posao.

Za posao se ipak nisam prijavljivala. Računala sam da ću, ako počnem raditi, izgubiti vezu sa studijem i odužiti ga. Zvalo me u zadnjih 14 mjeseci na intervjue i testiranja jedno 6 firmi, od toga sam većinu otkantala jer mi nije još do posla, a na dva intervjua čak sam i otišla onako informativno (za vježbu i da vidim što se to nudi).

Dok su me tako mučila razmišljanja o budućnosti, motivacija mi je na faksu pala gotovo na nulu. U prvih par tjedana nakon što sam postala apsolvent, dijagnosticirala sam si burnout sindrom jer, budimo realni, s godinama sam jednostavno izgorila. Dijagnozu sam s velikom sigurnošću postavila pomoću Wikipedije (vjerujte mi da nisam hipohondar). Malo sam tražila po netu o tome i naletjela na stranicama MIT-a na detalje. Pa dobro, kad mi faks nije po kvaliteti ni do gležnja MIT-u, barem je sličan po tome da ljudi pregore. Nosila sam se s time na svoj način: kako nastave više skoro i nisam imala, uspjela sam se ograditi i od pružanja otpora, a višak energije preusmjerila sam u jednu studentsku udrugu. Položila sam od tada 2 ispita.

Motivacija na nuli, ali barem sam pri kraju moje studijske farse zaključila da mi se od svega najviše sviđa umjetna inteligencija. Da u moj indeks sutra treba lupiti kakav žig s orijentacijom (na mom studiju, vjerovali ili ne, nema smjerova), pisalo bi tamo s obzirom na moje izborne predmete "umjetna inteligencija". Iz toga je proizašla i željena tema za postdiplomski, a i zagledala sam neka inozemna sveučilišta u čije bi se projekte tako nešto dobro uklopilo. Jedini je problem bio kako na postdiplomski. Kada na postdiplomski nije bilo bitno pitanje jer vjerujem da mi se nakon nekoliko godina rada u Hrvatskoj neće više ići van na produljeni studij.

U međuvremenu pružila mi se odlična prilika za inozemni semestar pa sam još malo odužila studij. U to vrijeme shvatila sam da je moja prošlost fulana jednako kao i moja percepcija budućnosti. Što se prošlosti tiče, trebala sam puno ranije otići studirati u civilizirani svijet, sačuvala bih volju za struku (koju tamo gdje ja studiram možemo poistovjetiti s voljom za život), a i više bi me naučili. Što se budućnosti tiče, progledala sam i priznala da se jedan stručni znanstveni postdiplomski zapravo malo cijeni u RH (kod nas je bitno koji MBA i koje certifikate imaš jer se skoro nitko ne bavi znanošću, barem ne u mojoj struci). Osim toga, postalo mi je jasnije koliko bi 3-4 godine u tuđini za mene bile žrtva (i to iako sam se vani sasvim dobro uklopila, naime Austrijanci su uglavnom mislili da sam Nijemica).

Uglavnom, vrlo vjerojatno neće biti ništa od mog postdiplomskog u inozemstvu na neku temu iz umjetne inteligencije. To bi mi u najboljem slučaju koristilo da ostajem na faksu kao znanstveni novak (jer se izvan faksa time skoro nitko ne bavi), a na faksu nakon diplome ne želim ostati (jer mi se faks gadi, što sam između ostalog priznala i svom mentoru kad me pitao što mislim poslije diplome, aludirajući na to da bih mogla ostati na zavodu). Nisam ipak sasvim odbacila mogućnost postdiplomskog u inozemstvu, ali to bi onda trebalo biti nešto čega u našoj industriji zaista ima, a i radije bih da to bude u sklopu projekta u nekoj firmi, nego na sveučilištu.

Ovdje moram objasniti da se dugoročno ne vidim u inozemstvu iz tri razloga: zbog ljudi koje bih ostavila iza sebe, jer mislim da je Hrvatu najveća pokora otići u dijasporu i jer mi dugogodišnji stipenditor ne da. Naime, stipenditor očekuje od mene da 4.5 godine radim u RH nakon što diplomiram, a zaposliti se moram u roku od 3 mjeseca od diplome. Osim ako završim na burzi (u tom slučaju ugovor prestaje vrijediti nakon 3 mjeseca), a to se neće dogoditi. Ili ako mu vratim sve pare s kamatama (a nije to baš malo za naše prilike). Ili ako odem na praksu ili postdiplomski van, nakon čega se moram vratiti i odraditi dogovorenih 4.5 godine... I inače je taj ugovor sa stipenditorom bio đavolji sporazum: ja, Faust, prodala sam sadašnjost i budućnost Mefistu. S druge strane, da mi nije bilo te stipendije, ne bih si nikad mogla priuštiti onaj semestar u Austriji jer je stipendija koju sam za to dobila bila djelomična.

(nastavlja se eek)
- 13:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.07.2008., subota

Kamo poslije diplome (2/N)

Iako se smjer bira tek u 5. semestru, ja sam od prvog dana znala što bih. Doduše, u prvom semestru bila sam otvorena i za druge opcije, ali najkasnije nakon dosade kojom me nekoliko mjeseci ubijala demonstratura iz elektrotehnike, okanila sam se svake otvorenosti. Budući da se kod nas jako puno investira u opću inženjersku kulturu (to je lijep naziv za ružne posljedice studijskog programa koji se ne kroji u skladu s potrebama, nego s obzirom na fakultetske lobije), tijekom prva tri semestra imala sam sve skupa dva stručna predmeta. Unatoč tome, nisam se žalila što mi je šest dana u tjednu u znaku faksa (5 + subotom tjelesni ili kolokvij) niti na povremeni boravak na faksu od 8 do 20 (a nisam se dugo salažijevala niti kad bi se to produžilo do 22 sata jer se navečer pisalo kolokvije), tijekom ispitnih rokova sjedila bih po cijele dane nad knjigom, ponekad bih odbila koju ocjenu i onda sjedila nad knjigom ispočetka, a prvog ljeta čak sam si i na moru prikratila vrijeme rasturajući integrale iz Demodoviča. Barem u početku nisam razmišljala puno o tome kako mi skoro ništa od toga neće trebati i nije me jako demotivirala spoznaja kako je to što nas sile da učimo valjda isto kao da nekog studenta talijanskog siliš da uči ruski jer, eto, i to je jezik. A tamo preko puta, na Filozofskom kojeg naši češće nazivaju tečajem, nikome to još nije palo na pamet...

U 4. semestru smilovali su nam se: upisali smo treći i četvrti stručni predmet, konačno malo više onoga što me zanima. No upravo tada javile su se u meni i prve sumnje: jesam li ja na pravom faksu? Odgovor je bio: hm da, možda sam trebala upisati isti smjer na PMF-u... ali ne. Čini mi se da bi se i statistički moglo dokazati da je upravo 4. semestar krizno razdoblje, razdoblje kada najviše mojih kolega spopadnu neka premišljanja. Kada je trebalo upisati 5. semestar, uočila sam da se samo najhrabriji odupru toj krizi. Većina naime frendova koji su faks upisali s istom namjerom kao i ja, otišli su linijom manjeg otpora (btw. upotreba ove sintagme nije profesionalna deformacija) i to na smjer koji je slovio kao lakši put do iste struke. Kad se sjetim koliki sam mazohist bila u tom semestru, pitam se nisam li ja možda trebala tim putem... ali ne.

Mazohizam... da, prava riječ. Preskakanje ručka zbog "super" rasporeda ili pripremanja labosa (te je godine po prvi put u službenom rasporedu izostala stavka "Ručak" - očito niti uprava nije smatrala da trebamo jesti), ustajanje u sitne jutarnje sate da bi se napisalo pripremu za labos i učilo za blic, nespavanje općenito, petkom cjelonoćni "tulumi" uz knjigu jer je subota dan za kolokvije... da ne pričam kako sam zapustila prijatelje, hobije pa i važnije stvari (okulisti se ide kad izgubiš leću, zubaru ne jer te niš ne boli, a doktorici opće prakse valjda jedan do dva puta godišnje na cijepljenje ili vađenje krvi). No ipak su tad svi predmeti (osim društvenih) bili stručni... Ovdje moram napomenuti da nisu svi moji kolege bili spremni na isto (često sam npr. nailazila na nerazumijevanje zašto skoro sve labose pišem sama umjesto da "posudim" tuđe). Nas ostale umarao je takav tempo i takva žrtva, ali smo računali da jednostavno treba izdržati još dvije godine jer tada će sve biti drugačije. Danas ne samo da se pitam je li to barem napola bilo toga vrijedno, nego mislim da je to jako autodestruktivan mode.

Nisam izdržala još dvije godine. Krajem 6. semestra sam prolupala i na vrh liste prioriteta nalijepila neke sasvim nove stvari. Te jeseni sam položila valjda najgori ispit na faksu (baš mi je taj falio do uvjeta, a i naravno bio je to ruski ispit, a ne talijanski), imala sam puuuno više sreće nego pameti na tom zadnjem roku prije dekanca, a u trenutku kad su pročitali rezultate nisam se mogla niti nasmijati, a kamoli poveseliti - apatiju umjesto olakšanja primjećivala sam i na licima nekih svojih kolega koji su bili u istoj situaciji. Mislim da je najkasnije u tom trenutku bilo jasno da sam izgubila volju za studij. I da nisam bila jedina.

U 7. i 8. semestru posvetila sam se sasvim novoj misiji: pružanju otpora (pod devizom "ako nešto nije u redu, ja sam tu da prigovorim" - i to po službenoj dužnosti). Obavljalo se to pružanje otpora u više grana (ok, upotreba ove sintagme može se ubrojiti u profesionalnu deformaciju): nastojanje da u svakoj mogućoj situaciji opalim šamarčinu na fakultetu uposlenim sadistima i studentskom kriminalu unutar i izvan fakulteta, kao i pokušaji da se smanji broj žrtava uvođenja novog programa na faks (a žrtava je bilo dovoljno na svim godinama, pa čak i u redovima nastavnika).

Dok sam tako godinu dana pružala otpor, puno sam se manje koncentrirala na vlastito mazohističko studiranje. Koje olakšanje! Te godine od silnog broja stručnih predmeta veselio me valjda jedan jedini, a jedan drugi doveo me do iznenađujuće spoznaje da sam možda trebala upisati animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti. Uglavnom, kad se zbroje sve distrakcije novih prioriteta i moja demotiviranost te godine, rezultat su brojni zaostaci pa tako i postavljanje osobnog rekorda i moguće rušenja fakultetskog rekorda: na jesenskom roku položila sam 8 ispita jer mi je toliko falilo do uvjeta (kod nas se smatra da je skoro pa mission impossible položiti 4 ispita na jesenskom roku). Naravno, tada nisam odbila čak niti jednu jadnu dvojku...

U 9. semestru bila sam izrazito demotivirana, ali i dalje nekako silno ambiciozna. Upisala sam mali milijun predmeta viška ("da, da, zanima me sve to, a osim toga pokušavam skupit viška ECTS-a"), na kraju mi se valjda ništa od toga nije dalo i pitala sam se po ne znam koji put kako ostati normalan na tom faksu. No Palpatine našeg fakulteta u tom mi je semestru učinio najveću moguću uslugu: obrisao je pod sa mnom i jednim kolegom (supatnikom u pružanju otpora) na izrazito ružan, čak primitivan način. Tri dana sam bila pod dojmom toga događaja i zaključila: nema meni budućnosti na ovom faksu, moram položiti njemački jer se na postdiplomski ovdje neću vraćati. Tjedan dana kasnije već sam prijavila ispit Goethe instituta, a mjesec dana kasnije sam ga i položila.

(nastavlja se rolleyes)
- 15:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.07.2008., utorak

Kamo poslije diplome (1/N)

Sjećate se one knjižice "Kamo poslije osnovne škole"? Ja je se jedva sjećam... Mislim, poslije osnovne škole (tj. onih 5 različitih osnovnih škola koje sam prošla - ne računajući muzičku), uopće nisam imala problema odlučiti što bih. U užem izboru našle su se dvije matematičke gimnazije jer ja, naime, "neću sigurno upisati tamo nekakav matematički faks, ali želim naučiti matematiku". Neko vrijeme sam doduše kalkulirala bi li u matematičku ili žensku opću u Gundulićevoj jer sam se namjeravala upisati i u muzičku koja bi onda bila odmah u blizini, no moji su me roditelji odvratili od tog nauma (moj se glazbeni talent pokazao dovoljnim samo za teoretski smjer tako da im nije bilo teško to ugušiti).

Ono što sam tada znala o gimnazijama u Zagrebu temeljilo se prvenstveno na nekakvoj usmenoj predaji i onom natječaju kaj je izlazio svake godine s popisom i opisom srednjih škola s valjda najzanimljivijom stavkom bodovnog praga. Ta stavka meni i nije bila nešto interesantna jer sam zahvaljujući državnom natjecanju iz hrvatskog upecala direktan upis, ali sam obraćala pažnju na strane jezike koji su se nudili. Starci su me odgovarali od 15. gimnazije zbog udaljenosti što meni uopće nije bilo bitno (kasnije se pokazalo da je to vjerojatno i dovoljno dobar argument jer mi je teško padalo s Jaruna stići do centra grada na vrijeme, a kako bih tek do Jordanovca). Bitno je bilo da se u MIOC-u nudio samo engleski jezik i tako sam se upisala u Petu koja je bila na glasu kao snobovska, ali je eto pored engleskog nudila i njemački te meni puno važniji francuski. Francuski na kraju nisam upisala jer me tata uvjerio da će mi biti dovoljno naporno susresti se s prvim romanskim jezikom (latinskim), a i matematički razred bez drugog jezika izbjegla sam jer sam ja, eto, barem u to vrijeme bila vrlo poslušno dijete i uvidjela da je tata u pravu kad kaže: "upiši njemački, to ionako već znaš".

U prvom razredu bilo mi je i dalje jasno da ja ne želim na tamo nekakav matematički faks, ali bi zato recimo na psihologiju. Raska je u svojoj mudrosti napomenula da se time mogu baviti i u slobodno vrijeme... Negdje u drugom razredu favorit je bio arhitektura. No te godine otkrila sam i svoj najdraži predmet - predmet u kojem sam bila daleko bolja od velike većine u razredu, a i bio mi je jako interesantan, vjerojatno zato jer doma nisam ništa za to učila, jednostavno mi je išlo samo od sebe... Pitate se kakav je to predmet? Pa informatika naravno :) Informatika me dovela do toga da sam se u trećem razredu jako, jako dvoumila između arhitekture i jednog tehničkog faksa. Dvoumila sam se na taj način da sam na parne datume bila sklonija ovom prvom, a na neparne onom drugom. I ovoga puta moji su roditelji bili nepresušan izvor savjeta koji su se uglavnom svodili na isto: arhitektura nije dovoljno perspektivna struka. S vremenom sam i sama odustala jer u sebi nisam prepoznala dovoljnu kreativnost i talent IMHO potreban za studij arhitekture (ni danas ne znam kako se tako nešto uopće prepoznaje, oni tlocrti kućica za Barbie/lutke/moju obitelj koje sam crtala u predškolskim danima sigurno nisu pokazatelj tako nečega). Osim toga, na smotri sveučilišta te sam godine saznala da se na arhitekturi "Rad na računalu" nudi kao izborni predmet tijekom jednog semestra na što sam se zgrozila. Ipak, da sam tada imala ideju - poticaj - priliku otići studirati isto to u inozemstvu, možda bi stvari bile drugačije...

Dakle, u četvrtom razredu bilo je posve jasno da idem na tehnički faks (toliko o tome kako sigurno neću upisati "tamo nekakav matematički faks" jer iako se nisam za PMF odlučila, potpuno sam se okrenula od nekad preferiranih humanističkih i srodnih struka). Ovoga puta opet mi se posrećilo: još jednom direktan upis. Sve je prošlo brzo i bezbolno.

(nastavlja se smijeh)

- 00:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.07.2008., četvrtak

Svojevrsna emocionalna bilanca

Krivulja mog raspoloženja tijekom izbivanja iz domovine malo se čudno ponašala: prvo na vrhu, pa onda sredinom svibnja jedna čudna depresija (čak su mi roditelji falili jedan dan), pa onda mjesec dana kasnije nezadovoljstvo zbog povratka, onda sam se uvjeravala da će se jednog dana ponovno pružiti prilika za kakav duži boravak u Beču tako da mi zapravo ne predstoji pravi rastanak, onda je krenulo prvenstvo pa mi je uz prizor silnih crveno-bijelih kvadratića bilo drago da se skoro vraćam u Hrvatsku, a na kraju sam jednostavno zaključila da je već i vrijeme da se vratim pa nisam bila žalosna. Bila sam tužna kad su gosti odlazili s moje oproštajke, iskrena žalost me pogodila nakon što sam se oprostila od mentora (i uočila da ne znam gdje leži moja bliža budućnost, ali vrlo vjerojatno leži daleko od mog matičnog fakulteta i od Zagreba), no prave slonovske suze sam pustila tek sat-dva prije vraćanja ključa od sobe, kada sam shvatila da s tim ključem vraćam i svoju slobodu...

I sad kad sam se vratila, sasvim je jasno: ne fale mi veličanstvene bečke ulice i zgrade pri pogledu na ovu socijalističku arhitekturu ili oronule fasade u centru grada, zbunjuje me kad tramvaj stane na semaforu, ali ne žudim za ultrabrzom podzemnom, ne plače mi se jer ovdje nema onih nekih krasnih knjižara i trgovina, niti Milke s marcipanom, niti brojnih kontejnera za reciklažu otpada, niti gradskih bicikala i staza... Ne fale mi niti moji stari i novi prijatelji. Fali mi sloboda.

Fali mi moja privatnost i samostalnost koju kod kuće jednostavno nemam. Sad sam se opet vratila pod povećalo i stakleno zvono. Moram polagati račune za sve i svašta. Puštati da me se jutrom budi, upada u sobu, kritizira, kontrolira, uređuje život. Bilo da se radi o tome kako mi je napravljen ili nenapravljen krevet, koliko sam dugo u kupaonici, što jedem, gdje ću bušiti uši, zašto su mi ukrali fotić, što ću poslije diplome... Mislim da sam već dugo prestara za život sa svojim roditeljima. Samo do sada nisam bila sasvim svjesna kako izgleda taj drugi svijet. Niti kako svaki daljnji mjesec takvog suživota ostavlja posljedice. I potajno sam se nadala da će nakon četiri mjeseca možda ipak biti malo više sretni da sam se vratila, i malo drugačiji prema meni.

Fali mi i sigurna distanca od kojih 270 km između mene i matičnog faksa. Danas sam bila prisiljena uputiti se tamo i opet su me sustigle sve one demotivirajuće emocije uzrokovane višegodišnjim bliskim susretima s bezdušnom fakultetskom i studentskom politikom, prešutno toleriranim sadizmom, sveprisutnom deindividualizacijom i besmislenim ulaganjem energije u tako mnogo "znanja" koje se nikada više neće pokazati potrebnim. I sad moram izgurati ovo vrijeme do diplome, da bih se s kiselim smiješkom slikala s tim potpuno (i doslovce i u širem smislu) precijenjenim pleksiglasom u rukama, svjesna da ono znanje koje mi zaista treba tek moram steći.

Trenutno me veseli samo pomisao da ću na jesen zatvoriti ta dva poglavlja svog života, ako mi se posreći možda i na sigurnoj udaljenosti od kojih 16 tisuća kilometara... Čini mi se da sam upravo uvela novu mjernu jedinicu za slobodu.
- 23:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.07.2008., utorak

"Samo je jedno" iliti sve faze mog (ne)navijanja

Na što vas podsjeća pod bečke katedrale? U principu bi se očekivalo da se na svoj semestar na razmjeni u Beču osvrnem barem u obliku kakvog recepta za Sacher-tortu, anegdote o anoreksiji i drugim opsesijama carice Sisi ili barem pojašnjavajući zašto mislim da sam studij trebala ranije nastaviti u inozemstvu pa mi faks ne bi popio volju za struku i život (tamo gdje ja studiram struka i život su u pravilu sinonimi). Umjesto toga, samo je jedno o čemu trenutno želim pisati...

EURO 2008 je utihnuo. Navijačke horde nestale su iz grada, Ring je ponovno prepušten automobilima i turistima, podzemna više ne vozi do 1:30, EURO-artikle su na Billinim policama zamijenili deterdženti, a slastičari su nogometne torte izvadili iz svojih izloga... Čovjek se snuždi - super je bilo, kratko je trajalo. Snuždi se čak i netko poput mene tko zapravo i nije pravi nogometni fan, koliko god ljudi oko mene to više ne vjeruju.

Ljeto 1996. - Europsko prvenstvo u Engleskoj. Amidalu, inače dijete nogometom uglavnom neopterećenih roditelja, potaknuli su na praćenje prvenstva oni dečki kaj su u dvorištu svakog popodneva igrali nogomet: budući da joj je pogled s prozora zaklanjalo pola zgrade, a bilo ju je sram sići dolje, morala je potražiti alternativu. Detaljne bilješke o reprezentacijama i rezultatima ovjekovječila je u jednoj maloj bilježnici, između svojih ranotinejdžerskih trauma i popisa pročitanih knjiga koji nikada više nije premašila.

Ljeto 1998. - Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. 3:0 u četvrtfinalu protiv Njemačke, treće mjesto sveukupno, Šuker strijelac prvenstva. Sveopća euforija u zemlji, dijaspori i svijetu - pitali su se tada mnogi gdje to leži Hrvatska.

1998.-2002. - Uočava nerazjašnjen fenomen: odjednom tako mnogo cura prati taj nogomet... Opire se novoj modi kao još mnogo puta tijekom srednje škole. Sve češće citira Ivančevića koji u udžbeniku iz likovnog jasno predočava otkud ta velika ljubav homo sapiensa prema nogometu: još od malena očevi djecu tijekom tekme uzmu na ruke i kada klinci vide da se tata veseli onima tamo kaj trče po travi, to ostaje zauvijek usađeno.

2002-2006. - Raduje se da prvenstva padaju tijekom ispitnih rokova jer joj nepraćenje istih daje određenu prednost na muškom fakultetu.

Jesen 2007. - Zaklinje se da ako ikada bude imala (muške) djece, neće dozvoliti da se potvrdi Ivančevićeva teorija.

Veljača 2008. - Revoltirana jer će EM u Beču biti baš kad i ona, a ujedno i frustrirana jer su na Opernballu izveli baletnu točku u nogometnim dresovima, na zelenom tepihu.

Travanj 2008. - Odlučuje da će navijati za Hrvatsku jer:
1. Hrvati ionako nemaju drugih radosti pored nogometa,
2. bit će manje krvi u Austriji ako pobijede pa Amidala neće morati mijenjati ime, prezime i nacionalnost zbog srama/straha.

Lipanj 2008. - Totalno prolupala već u tjednu uoči EURA. Vodi evidenciju o ishodima svih utakmica, za večerom preko mobitela saznaje rezultate, prati naše tekme u fan zoni, nada se da će četvrtfinale u Beču biti protiv Turske (jer se radi o najvećim manjinama toga grada), razmišlja da javi mami da joj pošalje neke dobre fan-artikle iz Zagreba...

20. lipnja 2008. - Hrvatska:Turska. Velika iščekivanja, još veće razočaranje. Sad se opet mora skoncentrirati na te ubitačne ispite, diplomski i trenutno nedefiniranu budućnost nakon diplome...

Srpanj 2008. - Pa baš bi mogli svratiti do Maribora?

I tako se zatvorio puni krug. Netko će reći da sam se povela za EURO-groznicom i potpala pod marketinške trikove promocije prvenstva u Austriji. Ja to vidim sasvim drugačije - za Hrvate nogomet je puno više od najvažnije sporedne stvari na svijetu, osobito kad se nađete u tuđoj zemlji. Ali o tome drugi put.

- 19:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

  srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Padmé Naberrie Amidala... u potrazi. Niti sama nije sigurna za čim traga.

trenutno osjećam polutihi užas
nudim 13-ogodišnjeg psa na usvajanje
dobre vijesti: nema ih
vjerovali ili ne: da sam pas, poželjela bih biti mrtva. budući da nisam, skoro da si želim isto to.
spoznaja: obaram rekord bivanja na rubu živaca
još jedna spoznaja: ljudi nisu stoka, ne želimo valjda vrijeđati stoku
i još jedna spoznaja: zarazno je biti na rubu živaca
planovi: u stand-by modeu
dobre namjere: glasati protiv Bandića na izborima
nade za 2009.: nadam se da se po jutru ipak ne poznaje dan
mood: blabla headbang mad

iskonska opsesija:
Pink - Don't Let Me Get Me
(doctor, doctor won't you please prescribe me something, a day in the life of someone else?)

trenutna opsesija:
No me ames

novija opsesija:
Star Wars Parody on Free to Wear Sunscreen
"Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubblegum. - Do one thing everyday that scares you. - Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your life…the most interesting people I know didn’t know at 22 what they wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year olds I know still don’t. - Maybe you’ll marry, maybe you won’t, maybe you’ll have children, maybe you won’t, maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky chicken on your 75th wedding anniversary…what ever you do, don’t congratulate yourself too much or berate yourself either – your choices are half chance, so are everybody else’s. - Understand that friends come and go, but for the precious few you should hold on."

pageloads

online
Online Casinos
Blog.hr

Pišite na nabooqueen_at_gmail.com