Svojevrsna emocionalna bilanca
 Krivulja mog raspoloženja tijekom izbivanja iz domovine malo se čudno ponašala: prvo na vrhu, pa onda sredinom svibnja jedna čudna depresija (čak su mi roditelji falili jedan dan), pa onda mjesec dana kasnije nezadovoljstvo zbog povratka, onda sam se uvjeravala da će se jednog dana ponovno pružiti prilika za kakav duži boravak u Beču tako da mi zapravo ne predstoji pravi rastanak, onda je krenulo prvenstvo pa mi je uz prizor silnih crveno-bijelih kvadratića bilo drago da se skoro vraćam u Hrvatsku, a na kraju sam jednostavno zaključila da je već i vrijeme da se vratim pa nisam bila žalosna. Bila sam tužna kad su gosti odlazili s moje oproštajke, iskrena žalost me pogodila nakon što sam se oprostila od mentora (i uočila da ne znam gdje leži moja bliža budućnost, ali vrlo vjerojatno leži daleko od mog matičnog fakulteta i od Zagreba), no prave slonovske suze sam pustila tek sat-dva prije vraćanja ključa od sobe, kada sam shvatila da s tim ključem vraćam i svoju slobodu...I sad kad sam se vratila, sasvim je jasno: ne fale mi veličanstvene bečke ulice i zgrade pri pogledu na ovu socijalističku arhitekturu ili oronule fasade u centru grada, zbunjuje me kad tramvaj stane na semaforu, ali ne žudim za ultrabrzom podzemnom, ne plače mi se jer ovdje nema onih nekih krasnih knjižara i trgovina, niti Milke s marcipanom, niti brojnih kontejnera za reciklažu otpada, niti gradskih bicikala i staza... Ne fale mi niti moji stari i novi prijatelji. Fali mi sloboda. Fali mi moja privatnost i samostalnost koju kod kuće jednostavno nemam. Sad sam se opet vratila pod povećalo i stakleno zvono. Moram polagati račune za sve i svašta. Puštati da me se jutrom budi, upada u sobu, kritizira, kontrolira, uređuje život. Bilo da se radi o tome kako mi je napravljen ili nenapravljen krevet, koliko sam dugo u kupaonici, što jedem, gdje ću bušiti uši, zašto su mi ukrali fotić, što ću poslije diplome... Mislim da sam već dugo prestara za život sa svojim roditeljima. Samo do sada nisam bila sasvim svjesna kako izgleda taj drugi svijet. Niti kako svaki daljnji mjesec takvog suživota ostavlja posljedice. I potajno sam se nadala da će nakon četiri mjeseca možda ipak biti malo više sretni da sam se vratila, i malo drugačiji prema meni. Fali mi i sigurna distanca od kojih 270 km između mene i matičnog faksa. Danas sam bila prisiljena uputiti se tamo i opet su me sustigle sve one demotivirajuće emocije uzrokovane višegodišnjim bliskim susretima s bezdušnom fakultetskom i studentskom politikom, prešutno toleriranim sadizmom, sveprisutnom deindividualizacijom i besmislenim ulaganjem energije u tako mnogo "znanja" koje se nikada više neće pokazati potrebnim. I sad moram izgurati ovo vrijeme do diplome, da bih se s kiselim smiješkom slikala s tim potpuno (i doslovce i u širem smislu) precijenjenim pleksiglasom u rukama, svjesna da ono znanje koje mi zaista treba tek moram steći. Trenutno me veseli samo pomisao da ću na jesen zatvoriti ta dva poglavlja svog života, ako mi se posreći možda i na sigurnoj udaljenosti od kojih 16 tisuća kilometara... Čini mi se da sam upravo uvela novu mjernu jedinicu za slobodu. |
