"Samo je jedno" iliti sve faze mog (ne)navijanja
U principu bi se očekivalo da se na svoj semestar na razmjeni u Beču osvrnem barem u obliku kakvog recepta za Sacher-tortu, anegdote o anoreksiji i drugim opsesijama carice Sisi ili barem pojašnjavajući zašto mislim da sam studij trebala ranije nastaviti u inozemstvu pa mi faks ne bi popio volju za struku i život (tamo gdje ja studiram struka i život su u pravilu sinonimi). Umjesto toga, samo je jedno o čemu trenutno želim pisati...EURO 2008 je utihnuo. Navijačke horde nestale su iz grada, Ring je ponovno prepušten automobilima i turistima, podzemna više ne vozi do 1:30, EURO-artikle su na Billinim policama zamijenili deterdženti, a slastičari su nogometne torte izvadili iz svojih izloga... Čovjek se snuždi - super je bilo, kratko je trajalo. Snuždi se čak i netko poput mene tko zapravo i nije pravi nogometni fan, koliko god ljudi oko mene to više ne vjeruju. Ljeto 1996. - Europsko prvenstvo u Engleskoj. Amidalu, inače dijete nogometom uglavnom neopterećenih roditelja, potaknuli su na praćenje prvenstva oni dečki kaj su u dvorištu svakog popodneva igrali nogomet: budući da joj je pogled s prozora zaklanjalo pola zgrade, a bilo ju je sram sići dolje, morala je potražiti alternativu. Detaljne bilješke o reprezentacijama i rezultatima ovjekovječila je u jednoj maloj bilježnici, između svojih ranotinejdžerskih trauma i popisa pročitanih knjiga koji nikada više nije premašila. Ljeto 1998. - Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. 3:0 u četvrtfinalu protiv Njemačke, treće mjesto sveukupno, Šuker strijelac prvenstva. Sveopća euforija u zemlji, dijaspori i svijetu - pitali su se tada mnogi gdje to leži Hrvatska. 1998.-2002. - Uočava nerazjašnjen fenomen: odjednom tako mnogo cura prati taj nogomet... Opire se novoj modi kao još mnogo puta tijekom srednje škole. Sve češće citira Ivančevića koji u udžbeniku iz likovnog jasno predočava otkud ta velika ljubav homo sapiensa prema nogometu: još od malena očevi djecu tijekom tekme uzmu na ruke i kada klinci vide da se tata veseli onima tamo kaj trče po travi, to ostaje zauvijek usađeno. 2002-2006. - Raduje se da prvenstva padaju tijekom ispitnih rokova jer joj nepraćenje istih daje određenu prednost na muškom fakultetu. Jesen 2007. - Zaklinje se da ako ikada bude imala (muške) djece, neće dozvoliti da se potvrdi Ivančevićeva teorija. Veljača 2008. - Revoltirana jer će EM u Beču biti baš kad i ona, a ujedno i frustrirana jer su na Opernballu izveli baletnu točku u nogometnim dresovima, na zelenom tepihu. Travanj 2008. - Odlučuje da će navijati za Hrvatsku jer: 1. Hrvati ionako nemaju drugih radosti pored nogometa, 2. bit će manje krvi u Austriji ako pobijede pa Amidala neće morati mijenjati ime, prezime i nacionalnost zbog srama/straha. Lipanj 2008. - Totalno prolupala već u tjednu uoči EURA. Vodi evidenciju o ishodima svih utakmica, za večerom preko mobitela saznaje rezultate, prati naše tekme u fan zoni, nada se da će četvrtfinale u Beču biti protiv Turske (jer se radi o najvećim manjinama toga grada), razmišlja da javi mami da joj pošalje neke dobre fan-artikle iz Zagreba... 20. lipnja 2008. - Hrvatska:Turska. Velika iščekivanja, još veće razočaranje. Sad se opet mora skoncentrirati na te ubitačne ispite, diplomski i trenutno nedefiniranu budućnost nakon diplome... Srpanj 2008. - Pa baš bi mogli svratiti do Maribora? I tako se zatvorio puni krug. Netko će reći da sam se povela za EURO-groznicom i potpala pod marketinške trikove promocije prvenstva u Austriji. Ja to vidim sasvim drugačije - za Hrvate nogomet je puno više od najvažnije sporedne stvari na svijetu, osobito kad se nađete u tuđoj zemlji. Ali o tome drugi put. |
