Kamo poslije diplome (1/N)
 Sjećate se one knjižice "Kamo poslije osnovne škole"? Ja je se jedva sjećam... Mislim, poslije osnovne škole (tj. onih 5 različitih osnovnih škola koje sam prošla - ne računajući muzičku), uopće nisam imala problema odlučiti što bih. U užem izboru našle su se dvije matematičke gimnazije jer ja, naime, "neću sigurno upisati tamo nekakav matematički faks, ali želim naučiti matematiku". Neko vrijeme sam doduše kalkulirala bi li u matematičku ili žensku opću u Gundulićevoj jer sam se namjeravala upisati i u muzičku koja bi onda bila odmah u blizini, no moji su me roditelji odvratili od tog nauma (moj se glazbeni talent pokazao dovoljnim samo za teoretski smjer tako da im nije bilo teško to ugušiti). Ono što sam tada znala o gimnazijama u Zagrebu temeljilo se prvenstveno na nekakvoj usmenoj predaji i onom natječaju kaj je izlazio svake godine s popisom i opisom srednjih škola s valjda najzanimljivijom stavkom bodovnog praga. Ta stavka meni i nije bila nešto interesantna jer sam zahvaljujući državnom natjecanju iz hrvatskog upecala direktan upis, ali sam obraćala pažnju na strane jezike koji su se nudili. Starci su me odgovarali od 15. gimnazije zbog udaljenosti što meni uopće nije bilo bitno (kasnije se pokazalo da je to vjerojatno i dovoljno dobar argument jer mi je teško padalo s Jaruna stići do centra grada na vrijeme, a kako bih tek do Jordanovca). Bitno je bilo da se u MIOC-u nudio samo engleski jezik i tako sam se upisala u Petu koja je bila na glasu kao snobovska, ali je eto pored engleskog nudila i njemački te meni puno važniji francuski. Francuski na kraju nisam upisala jer me tata uvjerio da će mi biti dovoljno naporno susresti se s prvim romanskim jezikom (latinskim), a i matematički razred bez drugog jezika izbjegla sam jer sam ja, eto, barem u to vrijeme bila vrlo poslušno dijete i uvidjela da je tata u pravu kad kaže: "upiši njemački, to ionako već znaš". U prvom razredu bilo mi je i dalje jasno da ja ne želim na tamo nekakav matematički faks, ali bi zato recimo na psihologiju. Raska je u svojoj mudrosti napomenula da se time mogu baviti i u slobodno vrijeme... Negdje u drugom razredu favorit je bio arhitektura. No te godine otkrila sam i svoj najdraži predmet - predmet u kojem sam bila daleko bolja od velike većine u razredu, a i bio mi je jako interesantan, vjerojatno zato jer doma nisam ništa za to učila, jednostavno mi je išlo samo od sebe... Pitate se kakav je to predmet? Pa informatika naravno :) Informatika me dovela do toga da sam se u trećem razredu jako, jako dvoumila između arhitekture i jednog tehničkog faksa. Dvoumila sam se na taj način da sam na parne datume bila sklonija ovom prvom, a na neparne onom drugom. I ovoga puta moji su roditelji bili nepresušan izvor savjeta koji su se uglavnom svodili na isto: arhitektura nije dovoljno perspektivna struka. S vremenom sam i sama odustala jer u sebi nisam prepoznala dovoljnu kreativnost i talent IMHO potreban za studij arhitekture (ni danas ne znam kako se tako nešto uopće prepoznaje, oni tlocrti kućica za Barbie/lutke/moju obitelj koje sam crtala u predškolskim danima sigurno nisu pokazatelj tako nečega). Osim toga, na smotri sveučilišta te sam godine saznala da se na arhitekturi "Rad na računalu" nudi kao izborni predmet tijekom jednog semestra na što sam se zgrozila. Ipak, da sam tada imala ideju - poticaj - priliku otići studirati isto to u inozemstvu, možda bi stvari bile drugačije... Dakle, u četvrtom razredu bilo je posve jasno da idem na tehnički faks (toliko o tome kako sigurno neću upisati "tamo nekakav matematički faks" jer iako se nisam za PMF odlučila, potpuno sam se okrenula od nekad preferiranih humanističkih i srodnih struka). Ovoga puta opet mi se posrećilo: još jednom direktan upis. Sve je prošlo brzo i bezbolno. (nastavlja se  ) |
