Tragači duša...
21.05.2013., utorak
Vjeciti led....
Ima nesto u vjecitom ledu,u hladnim i mracnim predjelima covjekove duse. Valjda istinska toplina male vatre koja 1000 puta vise ogrije dusu i tijelo nego ogromna erupcija vulkana u sred pustinje... na tim perifernim dijelovima topline i hladnoce kao da se osjeti zivot. Milimetar dalje pocinje smrt milimetar blize pocinje zivot. I tama ima svoju velicinu nad tim plamickom koji odrzavam sa komadicima pergamenta sjecanja koji sagorjevaju dovoljno snazno da se odupru tami koja vjerno vreba na sagor posljednje uspomene. To je taj rub,ta jasna linija razdvajanja koja ne dozvoljava prevlast nikome. Nazalost,od sjecanja nitko se ugrijao nije,i dok halapljivo natovaram sveznjeve novih,jos od tek proteklog vremena zelenih grana tek sazrelih dozivljaja,jos uvijek mokrih od nedavnosti uvidjam da one slabo gore,skoro da bi zagasili vatru. Ipak,ne bira hladnoca sto ces zapaliti pa se tu nadje i nesto sto ne gori. Trpa covjek sve u zar nebi li se zagrijao,i kako zasja plam sjede da ogrije kosti svoje dok mu hladnoca i tama dahce za vratom,on premoscuje sumrak do zore. Samo da se ne ugasi vatra na kojoj radjam novi zivot pomisli,ali do krajnje tocke ima mi jos putovati,i jos podosta noci probati zagrijati a uspomena je sve manje. Sto je tu je,ako netko ne naidje u toj ledenoj pustinji moj put biti ce osudjen na propast,na vjecito izgnanstvo i tamu. Svjezanj po svjezanj i polako nestaju sjecanja. Uploaded with ImageShack.us |
