Tragači duša...
21.04.2012., subota
Ovoji naše ličnosti...
|
Ovojnice, ljušture možda, slojevi istine ili poznavanje samog sebe.. Nešto sam indisponiran u zadnje vrijeme napisati pokoju pjesmu, ili misao, kao da sam ishlapio na tren. A uvijek sam volio pisati u "prenesenom" značenju jer sam vjerovao da svatko tko čita može pronaći svoju definiciju i vjerovao sam da ona nikada ne može biti pogrešna čitaocu jer je to njegova vlastita definicija koje moje pjesme i poruke mogu "pokriti" svojom ne definiranošću, ipak meni vrlo jasno, kristalno jasno definirane kroz iskustvo, želje i promišljanja.. Upravo sa tim poklapanjem mete, prednjim i zadnjim nišanom jasno možemo odrediti metu ali, samo mali odmaci u ciljanju na kraju mogu odvesti čitaoca na sasvim drugi kraj od pisca. Da li možemo isto misliti, točno onako kako je, ili, svatko vidi svoju metu kroz slova to je onaj skriveni sloj unutar nas,koji drugi rijetko ili možda nikako ne mogu isto poklopiti. Zato pišem pjesme, jer mogu izazvati, i želim da izazovu sasvim suprotni efekat dopuštajući čitaocu da svoj obol misli...  I ta čarobnost nedorečenosti, taj zvuk tišine ipak je najzanimljiviji dio ljudske postojanosti, od želje da proniknemo u misao mislioca u punini, do preklapanja "istih" osjećaja, kao i uvjerenost da smo uspjeli skriti, a ponekad se i kvalitetno razotkriti dovodi nas uvijek u istu polaznu točku koja na kraju ispada i naša krajnja meta iliti cilj, a to je međusobna povezanost na svim ili nekim razinama naše postojanosti... No iz predpostavke da smo sami,neshvaćeni, otuđeni šaljemo isti s.o.s. samim sebima da ne postoji ijedna sila, nauka, ili bilo što što bi nas istinski povezalo na nekoj dubljoj razini, unutar nas... Volimo, bivamo voljeni, pa zaboravljeni i zaboravljamo, sve se vrti u krug u kojem nakon nekog vremena možemo posustati i reći veliko NE, ne želim više sudjelovati u tim kombinacijama, niti biti dio ičije percepcije,jer, ako govorimo o istom, nismo sposobni povezati se s nikim, pa na kraju niti sa samim sobom... Koliko (ne)verbalnih znakova dajemo u toku jednog dana, toliko da ih i sami nismo svjesni, čak sumljam da možemo i pohvatati sve te signale koje šaljemo u eter između odnosa ljudi, da samo određenim tjuniranjem ili fokusiranjem možemo uhvatiti pokoji signal koji nam dolazi u naš prijemnik. I samim time možemo razotkriti ogromnu vezu komunikacije koja je slojevita onoliko koliko želimo prodrijeti u samu bit stvari. A polaskom u to tjuniranje može nas istovremeno toliko osakatiti da je ponekad bolje biti bez "antene" i vidjeti svijet ružičastima naočarima nego spoznati ono što ne želimo... Dal uopće možemo birati ili smo sami dovedeni pred tu spoznaju...bez naše želje...kako reče jednom "Kako je lijepo biti glup"... !!! Al neide, otkrivamo sloj po sloj čovječnosti u nama i sve više i više ona nema veze sa čovječnosti koju smo imali na početku puta. Možda ponekad, poneka eutanazija tipa "Sve je to život"...no, kako kopamo unutar sebe, tako pronalazimo sve te stvari koje susrećemo u izvanjskim oblicima drugih ljudi, rekao bih nas samih.. Lopov lopova poznaje... Evolucija ?! Vrijednosti ?! Nije nužno da se isti nađu na istome, možda, samo u dijelu onog u čemu se žele naći dok sve ostalo može biti sasvim drugi univerzum, za tebe totalno nepoznat !!!! Svako dobro !!! |
