otokpiwa

Rukovodeći se prvoloptaškim primjerom bivše supruge bilijardera Romana Abramovicha koja kolekcionira suvremene umjetnine, inače njujorškom posvudušom koja je osnovala Muzej suvremene umjetnosti Garaža u Moskvi, ni pet ni šest nego našla Rema Koolhaasa da ga isprojektira,i to ne bilo gdje, nego u Gorky parku, dakle, stvarno bitnim moskovskim mjestom - velikom zelenom površinom; rukovodeći se činjenicom da Ukrajina ne zaostaje po istom tipu bilijardera i oligarha, a pri tome ima tradiciju valorizacije umjetnosti, napravila sam turu po mjestima koja sam uspjela identificirati na Guglu, a koje imaju veze sa suvremenom umjetnošću.

Privatni Art Centre je prostor u prvom bloku neposredno južno od Manastira Sv. Mihajla. Dakle, lokacija ne može biti centralnija, a time i skuplja nego jest. Sudeći po skupocjenosti lokacije, a time i nekretnine u kojoj prebiva suvremena umjetnost u konkretnom slučaju, potvrdile su mi se predrasude da suvremena umjetnost dobro kotira u društvu.

Na zgradi koja je ganc – nova usred antikastog bloka se vidi se da je arhitekt bio ambiciozan, ali džabe ambicija. Slično kao i onaj Komfort Housing – kompjuter ne može sam od sebe smisliti dobru zgradu. Kad je projekt nepametan, onda se jedino može računati na pamet nadzora. I o glupom projektu treba povesti računa jer će izaći još grozomorniji. U startu disfunkcionalna i bezvezna, postat će opasna. Nije se ni to desilo. Tako primjerice, korisnik Centra koji izlazi kroz balkonska vrata na terasu sigurno neće primijeniti da je zapravo izašao na podest s jednom malom skalom i ako korisnik bude imalo smantan, otrest će glavom o beton.

„Centar“ je dobio ime po prezimenu kuratorice Maryne, a on je prezime dobila, vjerojatno, od svoga muža, izvjesnog Vitaliija. Vitalii je direktor Naftogaz Grupe. Drugim riječima, čini se kako se (i u ovom slučaju) kuratorica dosta dobro udala, barem što se ponekih suvremenih umjetnika tiče. „Centar“ se ispostavio kao gubitak vremena.

Na malo manje centralnoj lokaciji, ali i dalje centralnoj – u bloku skupa s turbo fancy hotelom, kockarnicom i takvim budalaštinama, a nasuprot velikog natkrivenog pazara, smjestio se Pinchuk Art Centre. Pripadajuća web – stranica kaže da je to najveća i najdinamičnija privatna kolekcija suvremene umjetnosti u centralnoj i istočnoj Europi. Pokušavam sjetiti jesam li bila u kojoj većoj – ako se sjetim do kraja tipkanja, napisat ću, a da je momentalno dinamična – bome jest.

Godine 2006. osnovao ju je istoprezimeni poduzetnik Victor Pinchuk, bilijoner. Do te 2006. godine je već bio poznat ovdašnjoj javnosti kao vlasnik najprije firme koja je proizvodila bešavne cijevi za naftnu industriju. Onda je bio poznat što je, skupa s pajdašem, privatizirao željezaru koju je kasnije kupio, tko drugi, nego naš „dobri“ zenički Mittal. Nekada ranije ili kasnije, nije bitno, baš on, Victor, je bio osnivač EastOne Grupe koja se bavi investiranjem po bijelom svijetu, a koja ima centralu, gdje drugo nego u Londonu.

Budući da nema tako podesne zemlje za lovoper kao što je voljena Republika Hrvatska, republike upravo dizajnirane za tu svrhu, moglo bi biti da će i Voljenoj štogod kapnuti. Još je jedna bitna okolnost kod investiranja Pinchuku, ali i svim drugim njegovim zemljacima bilijonerima i milijonerima. Zbog ratnog stanja na istoku Ukrajine, praktički ne mogu investirati u hotelijerstvo popularne krimske rivijere. Znači, opet Voljena RH! Isto tako se čini kako su pojedinci iz Donbasa morali trkimice odnijeti pare drugdje jer su ruski oligarsi došli po štogod svoje. Gospe ti, kao da je lako privatizirati zajednička dobra kad je u zajednici raniji zajedničar bila (i) Rusija.

Nadalje, Pinchuk ne bi bio pravi poduzetnik da se nije metnuo i u politici – kao član Verkhovne Rade. Metnuo je on i familijarno u politiku. Oženio je Olenu, kćer nekadašnjeg ukrajinskog predsjednika Leonida Kuchme, sve iz iste partije, ali ova gospoja, za razliku od one Abramovicke, nije od umjetnosti. Više je od bankarenja i dobrotvornih akcija. Bilo kako bilo, gospar Pinchuk je za suvremenu umjetnost velika faca i u tom smislu ima zavidnu društvenu važnost.

U Pinchuku sam zatekla velik broj radova mladih suvremenih umjetnika iz više dijelova svijeta, a povodom Future Generation Art Prize 2021 koju Pinchuk dodjeljuje svako dvije godine. Svake pohvale i slave vrijedan postav i svake pohvale vrijedni artefakti.

Sudbina je htjela da sam zahvaljujući ukrajinskom filantropu i meceni imala priliku, između ostaloga, biti u unutrašnjoj strani betonske oplate ili na vanjskoj strani friškog betona – kako se uzme. Netko će reći neš' ti, a meni je to bilo vrlo uzbudljivo. Umjetnica Mire Lee iz Južne Koreje je unutar oplate, kao da je kakva koža, instalirala organe materijalizirane u vidu dvije pumpe koje pumpaju viskoznu masu i prelijevaju je iz jednog u drugi sić. Viskozna masa sliči na beton dok je u stanju ulijevanja. Ta priroda betona u jednoj kratkoj životnoj fazi pa onda u drugoj, puno duljoj, je baš zanimljiva. Ovaj rad me oborio s nogu.

Ili film o razvoju tekstilne industrije u Kini! Nažalost, zaboravila sam ime autora. Jedina mu mana šta je dio monitora bio pokvaren. Pa onda interijer berlinskog stana s kraja 80-tih, jako duhovita instalacija koju će bilo tko tko ima u familiji gastarbajtera prepoznati. I da dalje ne nabrajam - sve besplatno za mene, a za umjetnike od egzistencijalnog značaja i sve to - prosvjećenošću gospara Pinchuka.

Već sutra bi se mogla razočarati pošto pročitam na kakvom portalu kako su investicijske grupe nekoga od ovdje navedenih poticatelja i ljubitelja umjetnosti nakupovale kakvih parcela u dalmatinskim turističkim zonama eda bi, za primjer primjera, stekle uvjete za brzinsko državljanstvo ili da bi s parcelama prelijevali iz šupljega u prazno ili da čak do-materijaliziraju svoj shopping u vidu vikendice s ukrajinskim narodnim ukrasima na hiljade kvadrata.

Nisam pobornik jedenja ribe < 30 cm duljine u obliku fileta, naročito riječne ribe. Draže mi je da su joj vidljivi glava i rep. Jedino tako mi je 100% jasno da nije riječ o podvali.

Opet sam nabasala na staromodni kitch restaurant. Kako nemam uza se Usamljeni planet tako se pouzdam u intuiciju i predrasude. Kad je nešto staromodni kitch teško da je restorandžija (primjerice) bivši nogometaš koji je zgrnuo lovu pa ju potrifunao u ugostiteljstvo i misli da je popio svu gastronomsku pamet jer je bio živio u Barceloni neko vrijeme. Do sada me predrasuda nije prevarila. Onda sam se razočarala kad mi je gospojica konobarica donijela dva pastrvina fileta kako plivaju u umaku od gljiva. Ipak, iznenadilo me da se gljive nisu raskravile nego ih je kuhar skinuo s vatre dočim su pustile vodu, tj. na vrijeme. Ali šta mu znači filetirati ribicu…

Kod restoranskog komšije sam vidjela da postoji mogućnost narudžbe čorbe ulivene u glavicu od kupusa koja je presječena na cca 3/4 ukupne visine. Nikako mi jasna ta gastronomija u kojoj filetiraš malu ribu, a istodobno čorbu serviraš u glavici od kupusa.

Valjda su to te neke fore iz centra grada, a morala sam kroz centar kako bi obišla još dva muzeja. Naravno da sam tim putem naišla na štandove na kojima se prodaju babuške, terluci i nakit od raznobojnog kamenja iz ovdašnjih rudnika. Naišla i na Manastir Sv. Mihajla na koji su nataknute zlaćane kupole, ograđen visokom ogradom po kojoj su otisnute sličice i imena ljudi poginulih, tako mi se čini, u aktualnom ratu kojeg Ukrajina ima s Rusijom. Ili su oni što su poginuli prilikom prosvjeda protiv nekadašnjeg predsjednika Yanukovicha. Bilo kako bilo, ima pet – šest dana da sam tu, ali da ovo nisam vidjela, ne bih se ni sjetila da je Ukrajina u ratu. Očigledno da je izvan centra i dalje od bogomolja manje memorije o ovom dijelu tužne i žalosne ukrajinske stvarnosti.

Kyiv ima zanimljiv asortiman suvremene umjetnosti, nudi primjerke klasičnih sovjetskih dostignuća u umjetnosti... Jedino gdje nisam očekivala išta bila je kuća Mikhaila Bulgakova (1891 – 1940). Šta možeš vidjeti u kući književnika osim slika kad se rodio, kako je napisao pismo materi, prvu sliku s trećom ženom, bla – sra?! Ništa. Zapravo sam ušla da pokušam fotkati jednu mudru interpolaciju čije ime autora tek trebam saznati.

Majstora i Margaritu sam čitala relativno nedavno, ali kao i sve druge knjige koje sam pročitala zadnjih 15 godina, skoro ničega se ne sjećam. Pretpostavljam da mi je mozak hipersaturiran radničkim problemima. Sjećam se jedino da mi je knjiga bila fantastična.

Interijer spomen – kuće koji je zatečen, a onda ponešto dodatno uređen, barem tako piše u šturim materijalima na engleskom, jest prema scenama iz romana Bijela garda (kojeg nisam pročitala!) i još nekim kasnijim djelima koji svi imaju veze s obitelji Turbin, a svi Turbinovi likovi imaju veze s osobama iz šire obitelji Bulgakov. Popularno rečeno, ima autobiografskoga. Tako nešto je fantastično tiha i čudna vodičica prošaptala na ruskom jeziku. Tiha čudakinja bi mogla biti potomak Mikhaila. Naime, ovo je bila obiteljska kuća Bulgakovih i Mikhail je tu stanovao i radio od 1906. do 1920. godine, a ona je vodila nas troje po kući kao da je njena. Naime, kako smo prolazili kroz prostorije tako je ona usputno, dosta suvereno, vadila cvijeće iz vaze, palila i gasila klime (koje su se uklopile u cjelokupni interijer s početka 20. stoljeća ko žirafa u borovu šumu) i slično. Bila ona Bulgakova ili ne, čini mi se kao da je koncept muzeja da sve ono što je nestvarno u Mikhailovim romanima, nakon vrludanja i prčkanja po Mikhailovoj kući, postane stvarno.

Provela nas je kroz funkcionalne prostorije na prvom katu. U njima se izmjenjivao namještaj krem boje s prostorijama gdje je namještaj "drvene boje". Nas sveukupno troje smo pogledali kroz zrcalo u susjednu prostoriju preko koje se vidi ulica, a to je ulica iz fikcije. Prošli smo kroz ordinaciju - jer je Mikhail bio liječnik, ali se ostavio liječenja nakon što je upao u zdravstvene probleme i shvatio da se i od pisanja može živjeti. Kratko vrijeme je liječio Bjelogardejce koji su tada bili u ratu s Crvenom armijom. Ordinacija je na jednom kraju prizemlja, s puno staklenih ploha na uglu koje su mogle dosta dobro obasjavati pacijenta. Na suprotnom kraju, jednako dobro je osvijetljena Mikhailova najveća ljubav – radni stol sa zelenom lampom i knjige pa onda još jedna biblioteka koja zapravo nije pripadala njemu, ali je očigledno spomenuta u Bijeloj gardi. Piše da ima miris ustajale čokolade. To bi valjda trebala biti čokolada šta je baba spremi na zadnju policu pa zaboravi na nju sve dok je ja ne skužim u jeku svoje apstinencijske krize. U biblioteci je izložen plakat za Mrtve duše – koje je Mikhail postavio u jedan moskovski teatar u kojem je radio nakon što je odselio iz Kyiva. Dabome, umjesto kroz vrata, iz slijedećeg salona smo prošli pravo kroz kićeni ormar krem boje da bi ušli u naredni - blagovaonicu. I napravili puni krug po prvom katu.

„Svakoj osobi koja zna kako rukovoditi petom dimenzijom, toj osobi nije problem povećati bilo koji prostor na koju god dimenziju poželi.“ piše na jednom od objašnjenja na engleskom. Netko će reći da se s ovim prodaju muda pod bubrege, možda jesu, ali je svejedno fantastično i za odmah skinuti knjigu da imam popudbinu.

Teško mi je tipkati od uzbuđenosti, usplahirenosti i kompletne zaluđenosti kako je i šta je bilo.

Dantea su njegovi roditelji odgajali s velikom brigom i pažnjom. Izrastao je u učtiva i učena mladića. Odrastajući je upoznao Beatrice s kojom ga je život kratko razdvojio da bi se onda ponovno sreli, ukrali neke zajedničke trenutke te se zaljubili. Beatrice je nakon toga umrla, a Dante je zapao u očaj. U drugom činu susreće Vergilija.

Otkad je Vergilije izletio na pozornicu s tim svojim torzom i pošto sam ga vidjela kako se kreće po toj pozornici, u mome životu više ništa nije isto.

Inače, balet je uređen dosta klasično, scenografija nije neka koja me bacila s nogu, ali moment kad se pojavljuje Vergilije - tu je i scenografija razvalila. On doslovce ulijeće (s ostalim likovima iz Pakla) odozgo na crnu scenu preko dva šljašteća eskalatora koja su se pojavila nakon nekih dosadnjikavih uvećanih inkunabula. Udaraljkaš (moguće da se o činelama radi) koji inače u orkestru spava sve dok ga netko ne podbode da udre jednom, dvaput, se u tom uletu baš naradio. Jest, ovo je sve dodatna oprema, ali vrijedi svake dodatnosti.

Vergilije je viši i mišićaviji od ostalih plesača (iako nijedan plesač nije za bacit, štoviše). Dok nevjerojatno divno pleše, iz njega frca testosteron. Vergilije ima perfektno proporcionirana ramena u odnosu na guzicu. Maločas me pitala prijateljica Tena, također ljubiteljica ruske baletne škole, da koji je od ovih šta ga igraju: Volodymyr Kutuzov, Vitalii Netrunenko, Iaroslav Tkachuk, Dmytro Chebotar. A jebiga… Ne mogu reći jer ga ima na samo jednoj slici, a stoji iza Dantea i fotkan je do pojasa. Kostimograf bi mogao biti kakav ljubomorni gay jer je Vergilija obukao u neku černobilsku robu koja visi s njega božeoslobodi pa je manje momenata kad se ta perfekcija percipira u cijelosti. Kako god se Vergilije premetne preko ruku, bilo sprijeda, bilo straga, tako mu padne ta roba preko glave i ukaže se božanstveno torzo.

Stvarno nema toga sporta, ma bilo koje aktivnosti, da ljepše oblikuje muško tijelo od baleta. Sitan vez žila i snopova mišića, stamen i gibak istodobno. Četujući iz kyivske hotelske sobice s mojom Tenom u Zagrebu i prebirući po drugom činu obuzela me je tahikardija, a dodatni tlak mi skače kad još zbrojim kakva sam pegula!

Blado mi je na brzinu kupio kartu za poći na ekskurziju, nisam uopće gledala repertoar nacionalne operne kuće. Naivnost i diletantizam s moje strane. Da sam gledala repertoar onda bi se bila uputila već 13. ovog mjeseca jer se 14. davao Spartak. Spartak mi je najdraži balet iako ga nikad nisam gledala. Propustim ga gdje god mogu, a evo sad mi je to pošlo za rukom i ovdje. Pretpostavljam, a netko će me možda ispraviti, da nije lako Spartaka staviti na program jer valja imati ansambl s velikim brojem baletana koji su, k tomu, bokuni. Meni se čini da takvih ansambla ima samo u ovim ex-sovjetskim zemljama. A ovdje su, što jes, jes, bolje nego drugdje - i baleti, i opere.

Ne znam do čega je da u nekim našim (europskim) baletima čujem balerine i baletane kako bataju nogama po pozornici. Je li to do kila od plesača, do traljavosti ili do linolema na podu ili do svega skupa, ne znam, ali stvarno nije baza čut kako baletan bata nogama. Kad se to ne čuje, onda izgledaju i zvuče kao da su napravljeni od perja, a vidiš da nisu. Pa su radi toga čarobni. Jedino je gadno izgledalo kad je Beatrice umrla. Ta scena je banalno prikazana. Grupa baletana ju nosi, plešući dabome, kao da je leš. Gledatelj zna da je živa, ali je toliko opuštena da izgleda mrtva da mrtvija ne može. A oni se razbacuju s njome. Gospe blažena…

Rekla bi moja pokojna baba: Došla sam i gola i bosa u Kyiv. Nisam ponijela ni dalekozorić ni teatarske postole. Ovo prvo nisam mogla pronaći kako sam nedavno selila pa se još nisam složila kako treba, a ima i godina da mi nije trebalo. Ovo drugo sam stavila u torbu pa sam izvadila jer su bile utijesno. Budući da sam došla totalmente nepripremljena, nisam mogla participirati u najbitnijoj aktivnosti – selfiranju i instagramiranju. Nema Ukrajinke i Ukrajinca koji su došli na balet, bez obzira na to jesu li influenseri ili nisu, da nije uslikao više desetaka kadrova sebe s nekom gipsanom pozlaćenom viticom u teatru. Od zahoda do zadnjeg hodnika na galeriji. Nimalo ne pretjerujem. Kako sam sama onda samo pomno gledam šta ko radi. Osim toga, ovdje nije teško ljude zapamtiti jer ima baš bedasto odjevenih.

Ističem par u kojem je on odjeven u odijelo i patike, pri čemu mu je jaketa barem broj manja pa ne može normalno rukama po zraku. Ona je odjevena u neku jeftinu crvenu koltrinu (zavjesu) i štiklu, a kako je koltrina za broj dulja, tako štiklama gazi po vešti. Njih sam slikala u dvije ture po tri puta, na njihovu ljubaznu zamolbu. U prvoj turi nisu bili zadovoljni ni sa jednom slikom, a u drugoj turi su jedva našli jednu s kojom su zadovoljni. Kasnije sam nju gledala iz lože. Taman moja loža gleda u njen dekolte. Ono im nije bilo dosta pa se namještala na rub balkona sve dok skoro nije ispala u parter. Sreća da je neznana gospođa rekla u mikrofon da svi moraju ugasiti mobitele.

Rusanivka je komad kopna kojem je s istoka izdubljen kanal tako da sliči na otok. Prvotna ideja bila je da se u Rusanivku i iz nje građani voze, osim busevima, javnim plovilima. Tako bi Rusanivka bila cool kao što je Venecija cool. Međutim, ploviti se pokazalo nepraktično. Zato sada uz kanal trčkaraju rekreativci, rastu lopoči, nađe se pokoji ribič... Strana od Dnjepra rezervirana je za popularnu plažu. Rekla bi od Jakova Vidaka pokojna baba: „Ja plažu nijesam viđela, tako je reklo u vodiču“. Bila je ideja i da građanima ne trebaju auti pa nisu bila izgrađena parkirališta. Kad su građanima ipak zatrebali auti, parkinzi su improvizirani po parkovima ili su izgrađene garaže. Uglavnom, vozni park je naknadno uredno smješten.

Sudeći po mapi grada, Rusanivka je pomno planirana. Izgrađena je zgradama hruščevkama koje su po tom trokutastom obuhvatu geometrijski savršeno distribuirane – da jedna drugoj ne smetaju, ali ipak ugusto. Između je još gušće zasađeno visokog i niskog raslinja. O niskom raslinju se naročito brinu starije gospođe. Nailazila sam na jednu gdje kupi lišće, jednu gdje stavlja plastiku na cvijeće kojem škodi mraz, neke su sjedale na DIY klupi pred ulazom i laprdale… Šta se visokog raslinja tiče, ako postoje Parkovi i nasadi, mora da se radi o armiji i da su se ubili od posla. Sve je tip – top, nema da padaju grane ili da su stabla osušena.

Ovdašnje hruščevke su uglavnom kobasičaste u tlocrtu. Pravilo je da je s jedne strane zgrade šušur od auta, akcije i poslovnih prostora, a s druge strane je mir i tišina – prohodan putić kroz cvijeće, između debala stabala, s pokojim prilazom igralištu, vrtiću ili što se već zateklo u blizini. Na tišoj strani najnormalnije se suši roba većih dimenzija, kao što je posteljina. Jučer je bio sunčan dan tako da je skoro ispred svake zgrade tiramola iskorištena. Nisam zamijetila da itko strepi hoće li mu nestati jorgan.

Iako je Rusanivka praktički izgrađena kao spavaonica s dječjim funkcijama u sredini, pojedinci su se snašli i pootvorali radnje u prizemljima i/ili nadoštukljanim prizemljima. Restaurant u limenci, s baroknim interijerom. Chill caffe sa shishom i gruzijskim marendama. Ima ih još, meni su se dopala ova dva pa sam svratila i omastila brk.

Nema EU fonda da sufinancira energetsku obnovu koja je hruščevkama prijeka potreba, ali se građani sami snalaze. Čim se građani sami snalaze, građevinski materijal je iz domaće proizvodnje, tj. proizvodi ga ukrajinska građevinska industrija. Mi koji imamo EU fond, mi ga kupujemo uglavnom u Njemačkoj. Zato nam i „daju“ pare. Naša uvozna izolacija se i lijepi i tipla. Ova domaća ukrajniska se samo tipla i to specijalnim tiplima – koji idu u spojnice cigli pa se ručno utaknu – koliko sam mogla odozdo razaznati. Očigledno je sustav detaljno prilagođen fasadama zgrada, a doslovce sve fasade su od identičnog materijala tako da ako su pogodili formulu – usrećili su se i po vremenu ugradnje i po cijeni dodatnog materijala.

Hrščev, tj. država je gradila građanima stanove. A evo i koliko je to bilo tada barem trendy, ako ne i ispred svoga vremena. Prva državna stanogradnja za radnike započela 1880-ih u Njemačkoj. To je i početak države blagostanja. Stanogradnja je šepala u međuratnom razdoblju, da bi nakon četrespete sve države zapada postale države blagostanja - socijalno, mirovinsko, penzije, državni stanovi... I onda se državna stanogadnja postupno ukida od 1980-ih, zahvaljujući politici npr. Maggie. Suma sumarum, kada je Hruščov gradio za radnike, gradili su i De Gauille i Adenauer.

Jedino različitost fasada ovdašnjih zgrada su balkoni. Čini se da su balkoni dodavani naknadno i da je to neki narodni običaj u zgradama. Pošto se osoba doseli, uredi stan, kupi klimu, onda će joj prva slijedeća veća investicija biti novi balkon: koji ne mora postojati na zgradi. Normalno, ko je kupio stan s balkonom, taj će prvo obnoviti postojeći balkon.

Da bi moja teorija o tradiciji izgradnje balkona na postojeće zgrade mogla biti točna, pokazuje sasvim novo zanimljivo naselje netom useljeno, a koje nosi ime Komfort i koje se, sudbina je htjela, nalazi tačno dijagonalno jugoistočno od Rusanivke. Naselje bi moglo biti još zanimljivije kad se stanari osile i krenu dožuntavati balkone.

Naime, u Komfortu su zgrade izgrađene bez balkona, ali zato sa stanom dolazi set japanskih noževa. Evo kako! Na fasadama, ispod francuskih prozora, ugrađeni su parovi čeličnih pločica s po četiri ankera. Kladim se sama sa sobom, a bit će provjerljivo vrlo skoro, da će oni kupci koji sa stanom nisu kupili loggiu, a nisu svi sigurno, zavariti na ankere po čeličnu konzolu, složiti kakvog šalunga na to, zericu ograde – i tananananaaaa - balkon.

Graditelj (tobože luksuznih) komfortskih stanova je očigledno bio zaboravio i na klima uređaje. Međutim, snalažljivi građani su sami dodali instalacije koje sada propošno pišaju po trotoaru. Trči – trči po fasadi pa klima uređaj bez odvoda kodenzata.

Komfort je napravljen sve obrnuto od Rusanvike. Suprotno od sovjetske urbanističke logike. Umjesto soliternih zgrada, ovdje su zgrade stavljene u blokove, tj. nalijepljene jedna na drugu. Da se radi o blokovskoj izgradnji koja se na ovim prostorima još nije vidjela se često hvale i tri arhitekta koji su autori naselja - Dmytro Vasyliev, Aleksandr Popov i Olga Alfiorova. Ne znam kako im nije palo na pamet da kad je nešto dobro i primjereno, onda bi se valjda netko prije tebe toga sjetio. Nijedan od trojice ne pari Nikola Tesla. Znači, bilo bi im bolje da ništa nisu izmišljali.

Kad se karaktekteristikama naselja pridoda da je prosječan stan skoro dvaput dublji nego stan u hruščevki; kad se na to pridoda da stanovi, barem oni koji su prikazani na dva tlocrta na archydailiyu, imaju samo jednu orijentaciju; može se zaključiti da barem u pola stana nema ni sunca ni mjeseca. Kad se stavi i višnja vrh torte, da stan s dvije spavaće sobe ima tri sanitarna čvora i jedno spremište i onda još neke kerefeke, normalno sve bez ijednog prozora, može se zaključiti da se po pitanju koncepta stana, orijentacije i dubine stana od hruščevke do danas - nazadovalo.

Arhitekti se nisu hvalili po čijem su urbanističkom planu radili. Kako sve skupa izgleda, pari mi se da plana nije bilo. Ili ga je radio Srđan Šegvić za jednu kunu. Zato je na archidailiyu istaknuto da se crtalo u softwarima koji se zovu AutoDesk i Graphosoft. Šteta jedino šta software nije napravljen da misli za autora.

Nijedan put u naselje nije slobodan. Svaki ima ili rampu za aute ili vrata za pješake. Šofer mahne mrgudnom čuvaru u kućici, a pješak mora utipkati šifru. Ako nisi Komfortanac onda ne možeš normalno preći cestu jer je samo na trasi sa zakrakunatim vratima označen pješački prijelaz. Ako pješak hoće ići uzduž naselja sigurnim putem, a ne po kolniku, taj mora barem 2 puta utipkati šifru da bi ušao i izašao kroz kapiju. Meni bi dopizdilo za pola dana. Parking je riješen vrlo europski. Jedino što s tim europskim rješenjem ima puno asfalta, a ništa krošnji tako da manijaci mogu komfortno, kako samo ime kaže, špijunirati u nasuprotne zgrade.

Birtije i butige koje su dostupne pješacima koji nisu stanari Komforta imaju samo jedan ulaz, s vanjske strane Komforta, da se slučajno ne bi tko prošvercao u naselje. Ali avaj, onda birtije nemaju tarace niti čeljad može sjedati po vrtu.

Naišla sam na piwnicu – u podrumu?! Izvana se naziru beskorisne đinđe u središtu naselja, kao što je crvena vjetrenjača, tj. možda i nije beskorisna, samo ja ne kužim funkciju.

Kako su zgrade tek raspakirane, tako im je boja još friška, a nema boje koje nema, za razliku od hruščevki koje su sve iste boje. To je prva razlika i ona koja bi lakomislenog kupca odmah mogla pridobiti. Lijepo je obojano! Međutim, još stanari ne znaju da ova boja izblijedi nakon maksimalno tri sezone tako da će već potkraj slijedećeg ljeta Komfort izgledati gore nego Baška Voda, ali bez vode.

Pretposljednji put sam se vozila metroom u rodnom gradu Splitu. Bio je sunčan dan, od putnika sami jedan čovjek koji je oženio Tijaričanku s kojom danas stanuje na adresi Kopilica i ja. Dok smo se vozili tih par minuta, sveudilj smo se rugali bivšem gradonačelniku Splita Opari. Posljednji put sam se vozila metroom jučer i nije mi bilo do ruganja. Aktualni gradonačelnik se ne čini puno pametniji od onog ranijeg, a mene je zadesio godišnji odmor u Kyievu i bila sam se uputila vidjeti Babyn Yar.

Babyn Yar je nekoć bila golema prazna gudura na rubu grada, ali s kakvom takvom prometnom povezanošću s ostatkom grada. Obližnje kasarne je početkom II. svjetskog rata zauzeo Wermacht. Babyn Yar je bio "ničija" zemlja. Sve to su bile olakotne okolnosti da se 29. i 30. septembra 1941. godine u Babynom Yaru organizira ubijanje preko 30.000 ukrajinskih građana, židova i svih drugih koji se nisu uklapali u ondašnji režim. Kaže službena stranica da je to najveći broj ljudi ubijen u jednom danu uspoređujući s bilo kojim drugim europskim gradom u ta stravična doba. Nije za se pohvaliti nego je bitna činjenica. Ubijanje ljudi je organizirano i kasnije, samo što su ova dva datuma krvavija od svih koji su uslijedili.

Iste godine kad je u Splitu privremeno otvoren metro, ovdašnja židovska zajednica skupa s političkom pozicijom je organizirala internacionalni arhitektonsko – urbanistički natječaj koji je trebao donijeti centralno obilježje parka, zgradu koja bi bila još jedno sjećanje na rečene žrtve. Natkriveni ili zatvoreni prostor. Mene je jučer ponajviše interesiralo vidjeti dokle je stigla realizacija natječaja.

Budući da je Babyn Yar na drugom kraju grada od onog kraja u kojem mi je akomodacija, gdje ćeš bržeg i sigurnijeg načina od metroa. I revijalnijeg, barem po mom posljednjem metro - iskustvu. Je malo morgen! Potisnula sam iz sjećanja kako u svim bivšim sovjetskim zemljama u kojima sam do sada bila ne postoji protupožarno i protupanično pravilo da se visina eskalatora slomi na dvije – tri visine pa da putnik ne mora strepiti kako će se survati na dno grada! Do čega je ta osobitost (ne)zaštite na radu i (ne)zaštite od požara, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Svakako, dva eskalatora na dvije stanice koje sam prošla traju strmo, da strmije ne mogu, od jutra do sutra, do u središte zemlje.

Nakon obilaska Babynog Yara koji mi je dodatno, malo je reći, potresao emocionalni sustav, bila sam pametnija za povratak. Ispred jedne birtije koja ima otvoreni wi-fi dozvala sam UBER, bog ga blagosovijo, da me goni kući u hotel. Povezao me fini znatiželjni gospar iz Turkmenistana koji je ovdje trbuhom za kruhom. Malo jesmo zapodjenuli konverzaciju i došli do toga da nije skužio koja je to država iz koje potječem pa sam se poslužila razumljivijom varijantom. Jugoslaviju je skužio i bilo mu je dostatno.

Memorijalni parkovi i sve memorijalno izgrađeno i/ili zasađeno u spomen žrtvama ludila u II. Svjetskom ratu češće ima naročitu urbanističku i arhitektonsku vrijednost. Iz radova koji su bili objavljeni po „archidailiyu“ činilo mi se da bi ovo mogla biti senzacionalna realizacija. Međutim, tek su montirali ogradu gradilišta. Hoće reći, samo što nisu počeli. Ograda se sastoji od billboarda na kojima su otisnute tridelacije, presjeci i tlocrti buduće zgrade tako da arhitektonsku senzaciju nisam doživjela, ali billboardi upućuju na to da će stvarno biti senzacija.

Ipak, vrijedilo je puta. Nekoć golemi klanac, blatnjava rupetina bez božetebeišta u njoj, osim mase nesretnih ljudi na spomenute datume, na periferiji metropole, jad i čemer, danas je treperavi park koji se prostire između velikih cesta i velikih zgrada. Prostor je gusto zasađen odraslim jablanima i drugim znamenitim listopadnim stablima, vjerojatno njih 30-ak hiljada i onda još na desetke hiljada. Tiha su i svečana. Propuštaju žilice puteljaka po kojima se Kyivčani s ljubimcima, dječicom, stari i mladi, pankeri i rejveri, šetkaju, marendavaju, vozikaju bicikle, romobile i romantiziraju. Ima i priličan broj ozbiljnih ptica koje su se tu nastanile. Ima nešto načičkanih spomenika i spomen – tabli, tek toliko ako netko neinformiran nabasa. Sve u svemu, s jablanima i ostalim neidentificiranim stabalcima, grmljem, cvijećem, travicom i ostalim živim bićima, natječajna zgrada ni ne treba.

Rijeka Dnjepar ima dosta zanimljiv tok od neposredno prije Kyiva do kada uteče u Crno more. Pari niz debelih crijeva s nerazgrađenim komadima unutra, u vidu ada. Jedna ada se namjestila u srcu Kyieva i zove se Gidropark. Baš je u srcu jer je Grad zaposjeo teritoriju na sve četiri strane svijeta skoro pa podjednako. Po Guglmapsima, reklo bi se da je riječ o kakvoj park – šumi s nešto malo izgrađenih zabavno – edukativnih popratnoća neposredno uz istoimenu metro - stanicu.

Budući da se ada nalazi na 1 km od moga hotela, što je distanca koju dnevno mogu preći ako se pita ukrajinski MUP preko njegove aplikacije, odlučila sam prošetati do tamo u subotnje sunčano popodne i ispitati pripadajuće "povjerenje i sigurnost". Naravno, prije polaska sam javila MUP-u da se osjećam odlično.

Čini mi se kako je pješački prilaz mostu kojim se prelazi Dnjepar za na Gydropark iz mog kvarta, “uredio” tek nedavno. Mora biti da se na početku pandemije ograničio broj ljudi u metrou. Inače, tko je vidio ići bilo kuda po prospektu na noge. Sovjetski gradovi nisu planirani za pješačenje nego maksimalno od kuće do butige ili do škole. Inače, ovaj moj kvart nije neki trla – brla kvart. Tu je velika gustoća stanovanja i neposredno je istočno od centra. Ima i hruščevki i krkanki izgrađenih. Krkanke su, normalno, prvi red uz rijeku, a pripadajuće zelene površine su im u vidu arula, za razliku od hruščevki gdje postoji šuma od zgrade do zgrade. Bez obzira na jako puno šume, ovdje je zrak zagađen. Netko će reći da pretjerujem, meni je počelo smrditi čim sam izašla iz aviona. Ujutro mi već nije smrdilo – postalo mi je normalno.

U Gydroparku se vidi da su Kyevčani ranije jako cijenili prirodu u gradu, da su cijenili vikend – dernek u prirodi, sport i druženje na pješčanoj plaži, slobodno vrijeme na ladanju... To se najbolje vidi po infrastrukturi koja je sigurno starija od 30 godina, a koja je negdje popravljana po 100 puta, a negdje je totalno zapuštena. Nisam naišla na neka naročita nova ulaganja. Šuma je pretežno listopadna, stvarno šarmantna, kakve već kontinentalne listopadne šume jesu u jesen, ali na mahove postane neprohodna. Ne znam je li namjerno ili nema lugara na plaći.

U pokušaju da vidim čija je zemlja na Gydroparku, naišla sam na Gydroparkovoj stranici, koja je sva na ukrajinskom, na ovakvu nekakvu vijest. Trgovački sud u Kyivu zadovoljio je traženje kijevskog okolišnog tužitelja da se povrati u javno vlasništvo 1,80 hektar zemlje na teritoriji Gydroparka, prvi red "uz more". Prema tužiteljevoj računici, zemlja vrijedi 61.7 milijuna hryvnia. Osim toga, privatna neka firma koja je očigledno tu zgrtala pare, mora srušiti sve što je izgradila. Možda stranica laže, možda ne laže, ali jesam naišla i na prazne zgrade i na ostatke zgrada šetajući uz rijeku, gdje je bilo prohodno.

Putem me uhvatila glad pa sam sjela u najkićeniji mogući restoran koji oko sebe ima kućice ili paviljončiće, s vratašcima na kojima je ugravirano ime i prezime. Kao da su urbane vikendice od po cca 5 kvadrata koje služe kad se subotom izoblejaš ko majka eda se ne potežeš pijan po metrou nego se tu uvališ dok se ne razmantaš. Kao kakva kyijevska Jadrija! Nisam uspila skužit jesam li dobro pretpostavila za vikendice, ali sam sigurna da, da sam ostala do večeri, u restorau od objeda bi bila prisustvovala balalajci u formatu matineje, s uživo muzikom i jelima s roštilja. Matineja bi morala biti sudeći po MUP-ovim direktivama: subotom ugostitelji moraju završiti do 23:00, ostalim danima do 22:00. Za moje praktično pravno stanje nije nevažno niti to da birtija pokraj mog hotela radi barem do 2:00 ujutro.

Naručila sam ribe i kumpira, sve na hrvatskom, osim što znam da se kumpir reče kartuška na ruskom. Donijela mi je ribu koja sliči na ražu ili neku drugu ribu koja leži po dnu. Jedino šta je ovdje dno blato, ali stvarno nisam znala kako da objasnim da želim ribu koja je po vertikali simetrična. Utješilo me što se kuhar zgodno dosjetio da onu stranu koja se natopila blata otkine tako da zapravo ostane gornja polovina ribe, ona polovina na kojoj su oči, leđna zakržljala peraja i repić. Nije da se ne ćuti blato i od gornje strane, ali barem nije ono blato šta je bilo nataloženo. Nisam ljubitelj kumpira već u zemljama koje nisu mediteranske dobro dođu za kratkoročno ubijanje gladi. Jer od ove ribe nema kruha za se najest.

Na adi se nalazi i uistinu neviđen besplatni fiskulturni park u kojem su sportisti od "škovaca" napravili sprave za vježbanje. Međutim, nije to nešto zbrdazdola. DIY, jako promišljeno, održavano, s razdraganim korisnicima. Stvarno zanimljivo mjesto. Naišla sam na jedan youtube u kojem ukrajinski emigrant priča o tome šta je tu bilo kad je on bio mlad, dakle u sovjetsko doba. I danas je ovdje življe nego u ostatku Gydroparka, a u njegovom filmiću je genijalno kakvih se plemenitih detalja sjeća i što zapaža čovjek koji je postao Amerikanac.

https://www.youtube.com/watch?v=M9_WafVbR9w&t=1041s

Zaboravila sam kako izgleda aerodrom, a ovog u Splitu bome nisam ni prepoznala jer mu je polovinom 2019. godine dograđeno još jedno krilo. I na bečkom aerodromu se dosta toga promijenilo. Bitno da se nije promijenilo ime wifija. Po wifiju se pozna mjesto. U Splitu wifi još nisu instalirali, ali barem se ne zove Tuđman.

Bit će sada dvije godine da nisam bila na ekskurziji, sve zbog zdravstvenih strahova. Međutim, nedavno sam shvatila da imam ozbiljne zdravstvene poteškoće što nigdje ne putujem pa sam odmjerila jednu štetu od druge štete. Ekskurziju mi malo otežava okolnost što se, kako bi Baldova susjeda rekla, nisam cjepivala. Do sada se nisam nikad ni testirala. Sad sam morala barem to. Počela sam plakati čim mi je ugurala štap maltene do frontalnog korteksa. Debelo je prošlo 48 sati od tog trenutka, a ja u glavi još osjetim tu točku.

Nikada u životu nisam putovala s putnim osiguranjem. Da se putno osiguranje mora imati za ovu ekskurziju jest bilo pisalo na stranici od MVP-a, ali meni se oduvijek čini da bi me osiguranje ureklo. Šarmantni ček-in mladić u novom, uistinu predivnom krilu, splitskog aerodroma mi je rekao da nema šanse da me u ukrajinsku veliku zemlju puste bez osiguranja. Ja sam njemu rekla da ću osiguranje kupiti putem. Povjerovao mi je i izdao kartu. Osiguranje sam stvarno kupila putem – zvala Damira koji radi u Graweu. On je taman bio krenuo s psićem u veterinara, ali hitno je hitno pa je psa odgodio za 15-ak minuta i poslao mi policu koja vrijedi od ponoći. Dođem li u Kyiv ranije, kontala sam glumiti Pepeljugu.

Dvije ure se mora podraniti na aerodom, a za dvije ure neuhranjena žena ogladni, pa sam onda investirala u suhe smokve – jedino normalno u djutiću, ali košta kao full menu kod Listeša. Mislim da taj propis o ranijem dolasku služi kako bi putnici koji su jeftino kupili kartu bili oderani na svemu drugom. Neposredno pred polazak sam bila prinuđena investirati u FTPRPRPR masku. Naime, na bečki i praški aerodrom se ne smije s bilo kojom maskom nego mora biti baš ta. Otišla u djutić, investirala dodatnih 160-ak HRK-ova. Sve skupa - čitavo bogatstvo.

Na presjedanju koje je trajalo nekoliko sati sam susrela više ljudi kineskog izgleda odjevenih u bunny suits, popularan i kod nas, ali samo kod USKOK-ovaca. Sjedala sam kraj njih kontajući da su oni najsigurniji što se virusa tiče.

I finalna destinacija - kijevski aerodrom! Putnike ovdje dočekuje ili policija odjevena u vojnu robu ili je stvarno vojska koja stoji na predgranici. Predgranica je tekstilna traka na jednoj širini opločanoj keramičkim pločicama prije graničnih kiosaka. Dvojica vojnika na tečnom ukrajinskom pitaju osobe koje su se zbližile na milimetar jedan od drugoga, koji su nasrnuli na rupu između te dvije trake u vidu rulje, neko pitanje pa ih propuštaju. Ni ne gledaju šta ko pokazuje. Ja se nisam snašla jer sam bila još smantana od spavanja u letjelici. Pitala sam da šta hoće, prvo na engleskom onda na našem. Pričljiviji vojnik mi je rekao brlbrlbrl. Pošto je moj ukrajinski nikakav, to sam ja počela histerizirati na hrvatskom i zaustavila rulju iza sebe. Kad je shvatio da ne kužim, počeo je ponavljati neidentificiranu sintagmu. Da nije bilo nekog Engleza koji je upućeniji od mene, vojnik bi me bio uhapsio. Pet minuta kasnije sam shvatila da su bili pitali potvrdu od vakcinaciji, a pričljiviji je meni ponavljao: „Vdomaplikešn“. Englez mi je rekao da moram skinuti aplikaciju koja se zove VDOMA. Ajde, makla sam se, skinula aplikaciju s tečnog ovdašnjeg wi-fija. Ali avaj, aplikacija radi samo ako imaš ukrajinski broj. Vratila sam se k mladom vojniku da šta ću sada. Da neka pričekam – to se skoro isto kaže kao i na našem. Rekla sam mu: "Sinko moj, 2 ure su po noći – šta ću čekat?! Idem leć." Sreća da je prošla jedna vojna mlada dama koja me je povela na Departures pa sam tamo investirala u ukrajinski broj. Koliko sam već bila ojađena i onesposobljena, ona mi je smontirala karticu u mobitel. Koga raduje, od noćas me može dobiti i na +380664201645.

Dok ovo tipkam, motri me ukrajinska policija. Aplikacija daje mogućnost i da ja komuniciram s njima, da im javim kako sam. Otkad sam se probudila, svako malo im pošaljem poruku da sam odlično – neka se ne brinu.

Ne bi mene bilo briga i ne bi se uopće sekirala oko aplikacije da nisam gledala hrvatskog MVP-a o tome šta treba, a šta ne treba za ući u zemlju.

Ima nekih aerodroma gdje je popularno da avioni slijeću više po noći nego po danu. Čini se da je kyivski baš taj. Dok sam rješavala uvjete za prelazak granice, bio se iskrcao još jedan avion i svi pohrlili na kioske. A di bi drugo… Za ne čekati novih 200-injak ljudi da im se provjere dokumenta, onako jadna, necjepivana, umorna, smantana, a povrh svega željna godišnjega, otišla sam na diplomatski kiosk. Kaže žena da nisam diplomat. Je, ko me ne zna. Kad mi je vidila suzne oči, šta će od mene… Dobro je rekao splitski ček-in mladić, prvo pitanje – di ti je zdravstveno osiguranje. Da di je?! Friško u mobitelu, ne može friškije.

Nešto malo kasnije sam se domogla hotela. Pohvalila sam se mladom recepcioneru da, zahvaljujući VDOMA-u, sad mogu pjevati borbene jer sam u izolaciji do kraja godišnjega. Mladi recepcioner mi je odmahnuo rukom i rekao da to nema nikakve veze. Jest, nema veze ako šetam ugašenog mobitela, ali onda moram zapamtiti gdje trebam ići.