Spasiteljica
U mom svijetu maštam da ću jednoga dana
postati junakinja koja će spasiti svijet kao Superman.
Od čega?
Od patnje, neimaštine, problema, bolesti, neznanja...
Zašto?
Da bih bila dovoljno dobra, vrijedna ovog života.
Moram sebi dokazati da sam uspjela!
Netko me uvjerio da imam previše potreba
i da ne trebam sve zadovoljiti
pa sam odlučila da mi je onda važnije
uopće ne zadovoljavati svoje potrebe
i biti u otporu prema svojim i tuđim željama.
Inat je fantastičan instrument,
volim ga jako.
Pomogao mi je da se potpuno zatvorim, zaštitim
i da ne primam sve blagodati ove realnosti.
Zašto bih cijeli život trenirala košarku,
ako želim probati i atletiku, plivanje, odbojku?
Zašto samo klarinet,
ako može biti i gitara, klavir, saksofon?
Zašto bi me roditelji trebali ograničiti na nešto
samo zato što su mi kupili opremu ili instrument?
Pa ne želim postati profesionalac!
Želim sve isprobati!
A ako ne mogu sve, onda neću ništa!
Nezadovoljna, nesretna i nemotivirana...zatvorena i prazna.
Ne osjećam svoju vrijednost pa je moram zaslužiti kroz ego.
Dokazati svijetu da sam netko i nešto,
pomaganjem, spašavanjem, pametovanjem...
Eej, vidite mene! Ja sam vas spasila!
Eej, vidite mene! S mojim diplomama i certifikatima!
Eej, to sam Ja, Spasiteljica koja traži svog Spasitelja
jer je odustala od Sebe, od svojih osjećaja, od punine života.
Sada mi treba puno snage i upornosti
da vratim sve ono što si nisam dozvolila
i kako bi samu sebe spasila.
Oznake: spasiteljica, potrebe, želje, Osjećaji
15.04.2018. u 14:23 | 2 Komentara | Print | # | ^Šta ja zapravo želim?
Imam osjećaj da čega god se uhvatim, pokrenem se,
da nije to to.
Puno znanja, sposobnosti, iskustva...
A šta s tim?
Ići u novo? Koristiti poznato?
Ne znam.
Očaj me hvata, tu su i neke godine.
Vrtim li se u krug ili je sve to dio smislene životne priče?
Jesam li mogla skratiti ili olakšati put?
Možda da jednostavno prihvatim svoj nedefinirani život?
Život kopipejst prošlih života?
Netko bi rekao promašeni život ili
izgubljeno vrijeme bez stvaranja.
Šta sam sve mogla, a nisam... a možda nisam ni trebala.
Možda je bilo dovoljno samo osvještavati.
Sadašnji trenutak, tu je spas, tu kreiram svoju budućnost,
a ne iz prošlosti, iz navika, poznatog.
Šta da kreiram? Šta zapravo želim?
Nedostaje mi osjećaj, ta životna radost, taj impuls,
ta strast koja gura dalje.
Šta god pokrenem, postane dosadno i bezveze,
tu nema zahvalnosti.
Možda sam odabrala prezahtjevnu inkarnaciju,
pa ja to ipak ne mogu odraditi kako sam si to zamislila?
A da krenem u novu inkarnaciju?
S jednostavnijim egom, jačom dušom?
Ma dat ću sve od sebe da uspijem staviti dušu u prvi plan,
da je mogu osjetiti, čuti, dopustiti joj da stvara,
svladati ego u svakom trenutku aktivacije.
Duša želi da pišem jer je tada aktivna,
u svom elementu i bez utjecaja, slobodna, u istini.
Odlučila sam... pišem... jer to želim...
Oznake: kreiranje, životna radost, osvještavanje
13.04.2018. u 18:17 | 8 Komentara | Print | # | ^Opasni sadašnji trenutak
„Živi u sadašnjem trenutku i bit ćeš sretna,
neopterećena, u miru.
Ako ne misliš na prošle i buduće situacije,
ići ćeš putem Duše, u povjerenju, bez strahova.“
Bez misli? Bez velikih planiranja i kalkuliranja?
Bez raspravljanja i kontroliranja?
Ne, sadašnji trenutak je nepredvidiv,
opasan, van svake kontrole!
Volim razmišljati o svojim željama
i na koji način ih mogu ostvariti.
Točno znam koje mogućnosti su mi pristupačne
i što će mi se realizirati.
Uvijek imam vremena pripremiti se i za dobro i za loše,
sve sam u svojoj glavici lijepo izanalizirala.
Ako se ne dogodi kako sam mislila,
razočarat ću se i moći ću drugima o tome pričati
kako su neke stvari nemoguće,
a neke teško ostvarive,
pa bolje da ni ne pokušavaju
jer ako nisam ja uspjela, neće ni drugi.
O čemu bi pričali da svi žive u sadašnjem trenutku?
Ovako se lijepo družimo, kukamo,
dokazujemo sebi i drugima
da je moguće samo ono što su i naši roditelji znali.
Sadašnji trenutak? O, ne!
To znači krenuti bez znanja o tome
što bi se sve moglo dogoditi na putu.
Lakše je hodati po ledu kad su posipani kamenčići.
Volim taj predvidivi matrix.
Bez kamenčića možeš se poskliznuti
i slomiti nogu, to je jasno kao dan.
Međutim, ako ipak naletim na led,
moram biti skoncentrirana, u grču, bez daha
da slučajno ne bi bila u sadašnjem trenutku
s nekoliko slika u glavi gdje već vidim kola hitne pomoći,
bolnicu, slomljenu nogu.
Da, ta moguća budućnost toliko je realna i zanimljiva.
Ako situacija prođe dobro,
mogu reći kako je prošlo izvrsno,
kako sam bila sposobna,
pričati drugima da to uopće nije teško,
ta divna prošlost, ta završena priča
koja može trajati do sutra.
Sadašnji trenutak kaže potraćeno vrijeme?
Život je prošao u priči?
Kad gledam kroz filter svog ega,
znam što je lijepo, ružno, užasno, izvrsno ili odvratno.
U sadašnjem trenutku toga nema!
Kako ću znati je li nešto dobro ili loše,
jesam li u pravu ili ne?
Zato je taj sadašnji trenutak jako opasan,
ispast ću glupa, tupava, nesposobna.
Ali ipak, unatoč svim opasnostima,
odlučila sam se za taj izazovni sadašnji trenutak,
za to iskustvo bezuvjetnog prihvaćanja
svakog koraka, pogleda, svake riječi,
osobe, tog snijega i sunca, sebe.
Sve što u trenutku doživim,
prosljeđujem Duši bez komentara,
jednostavno onako kako jest,
u bivanju kroz sva osjetila.
Tu nisu potrebne riječi, nikakvi opisi
jer sadašnji trenutak svjesno doživljen
daje mi osjećaj ispunjenosti.
Postala sam promatrač
bez crvene kemijske, bez vlastitog bontona i bejzbol palice.
Promatram i dopuštam s povjerenjem
Duhu života da se realizira kroz mene.
Oznake: sadašnji trenutak, filter ega, promatrač
28.02.2018. u 17:48 | 0 Komentara | Print | # | ^Moj osobni restoran
Čitam u jelovniku: Mala ili velika porcija ljubavi,
zdravlja, bolesti, problema, radosti, novca, sreće,
putovanja, patnje, rada, druženja, zabave ...
Ajme, sve to mogu naručiti?
A što da izaberem? Nisam sigurna!
Možda da uzmem od svega pomalo? Tako da mi ne bude previše?
Joj, ne znam, teško mi je odlučiti se.
Dođe konobar: „Izvolite?“
„Oprostite, nisam sigurna, možda bih malo ljubavi, pa malo zabave i putovanja,
a i zdravlja ne bi bilo loše i naravno veliku porciju rada, na to sam navikla,
posla nikada dosta, a novaca neka ne bude previše da mi ne naškodi,
da, nije to baš zadravo.“
Konobar sve zapisuje. Stiže narudžba.
Neee, sve pod „možda i nisam sigurna“ nije donio!
Ah, ne smijem se dvoumiti, konobar dvoumljenje ne razumije!
Međutim, sve pod „navikla sam“ došlo je udvostručeno!
Naravno, „Arbeit macht frei“!
A novac? Donio mi je neku siću..čisto da preživim,
više od toga bi mi ionako naškodilo.
Razočarana u konobara jer me nije razumio
i očajna jer ne znam kako mu objasniti što želim,
pojave se odjednom moji roditelji za stolom.
„Draga kćeri, mi ćemo ti reći što je najbolje za tebe
i mi znamo što tebi treba.
Evo, može mala porcija novaca da te ne pokvari,
velika porcija obaveza i volje za rad da budeš uspješna,
mala porcija zabave i druženja, čisto da se malo odmoriš od svega,
malo ljubavi da ne izgubiš pamet, vrijednog partnera,
tako da možemo biti ponosni na svoju kćer i njezin život.“
Neee, Ja ću sama naručiti za sebe!
Ali ne odmah, polako, prvo moram dobro razmisliti što želim
da ne bih pogriješila.
Prođe jedna godina, dvije, tri, ... konobar dolazi i odlazi,
a ja još uvijek neodlučna.
Što ako ovo ili ono ... život prolazi, ja starim ...
E sad je dosta! Ne mogu više ovako životariti!
Želim živjeti punim plućima!
Naručit ću sve što u ovom trenutku želim,
a onda kasnije mogu naručiti još nešto drugo
ako mi bude potrebno,
mogu naručivati kad i koliko god poželim!
„Molim Vas, veliku porciju ljubavi prema sebi
kako bih privukla sve što moja duša poželi,
veliku porciju novaca za sve što si želim dati,
veliku porciju putovanja, zabave i druženja jer volim upoznavati ljude i mjesta,
malu porciju rada da se bavim nečim što me ispunjava
i divnog partnera koji ima iste potrebe i interese kao ja,
a za desert jedno malo iznenađenje po izboru Vašeg kuhara.
Dođe konobar i servira mi sve što sam rekla!
Tako sam sretna što sam napokon naučila pravila naručivanja!
Pitam ga za desert, a on meni daje metlu i kaže da smijem pomesti cijeli restoran.
Aaaa, shvatila sam! Nema iznenađenja! SVE biram JA SAMA!
O mojoj odlučnosti ovisi kojom brzinom će konobar donijeti sve naručeno,
a o ljubavi prema sebi koliko ću znati biti zahvalna
i moći uživati u tome što mi je servirano.
*Inspirirana pričom „Lebensrestaurant“ od njemačkog autora Fabiana Riesa,
nastao je „Moj osobni restoran“.
(Fabian Ries, http://www.fabianries.de/gesetz-der-anziehung)
Oznake: restoran, želje, zakon privlačenja
21.02.2018. u 16:16 | 2 Komentara | Print | # | ^Supermajka
Obožavam biti majka!
Muškarci su neodgojena djeca kojima treba sve pokazivati i objašnjavati.
Kamo se stavlja prljavi veš? Kako se treba ponašati u kupaonici ili kuhinji?
Čemu služi metla? Kako se drži krpa i u kom smjeru se briše?
Jadni oni, izgubljeni u svijetu čišćenja, pospremanja, slaganja ...
Zakazale mame ili ipak nezainteresiranost za život?
Pa eto, onda uskačem Ja, ja Supermajka koja sve zna,
pa mogu biti bolja od njih, makar u tome.
Ostale sposobnosti su ionako „muške“ pa bolje da se držim onoga što je „žensko“
da ne postanem slučajno „muško“.
Svi preci iz moje loze znali su da je žena za kuću, a muškarac za sve ostalo,
pa moram onda biti dobra u tome da ne ispadnem glupa zbog svojih nesigurnosti
i zato je najsigurnije sakriti se iza metle i krpe, to je moje područje, tu sam doktorirala,
pa mogu o tome pričati i biti jako pametna.
Kamo je nestala moja muška strana?
Ta sigurnost, poduzetnost, zainteresiranost?
Ženska strana ga tuče s metlom, kritizira ga i provocira na svakom koraku.
On je postao nesposoban, glup jer mu nisam dozvolila da bude svoj,
da ispolji svoje talente i svoje sposobnosti.
Moja ženska strana se poistovjetila s krpom, ona zna samo brisati,
to je njezina funkcija i zato muškarac blati kako bi se ona osjećala korisnom.
Ženo, dopusti ženi u sebi da bude bez straha svoja,
a muškarac će odjednom vidjeti i te mrvice koje će znati i počistiti!
Oznake: supermajka, ženska strana, muška strana
10.02.2018. u 10:00 | 8 Komentara | Print | # | ^Softy
Zatvorena u čahuri nalazim se Ja, jedno osjetljivo i krhko biće.
Ne smijem se pokazati jer je ovaj svijet jako grub
i brzo bi me netko zgazio.
Sakrila sam se iza mnogo maski koje mijenjam po potrebi,
ovisno o okruženju i situaciji.
Imam i svog čuvara koji se zove Faca
i štiti me od raznoraznih terorista koji samo gledaju kako da me unište.
Skrivena, ali jako prisutna, pogotovo kada trebam biti odlučna
i krenuti u akciju koja donosi promjenu.
E tada nastupam Ja, u velikom planu, na osvijetljenoj pozornici
i kažem: „A jooj, kako je to teeeško! Ne želim ništa mijenjati,
nemam ni volje ni energije za pokrenuti se!
Biti odlučna? Neee, čista grubost!
Ne želim biti vojnik koji korača i vidi samo jedan cilj!
To nije za mene tako nježnu!
Želim da se brinu o meni jer me ovaj svijet ne razumije i ne čuje!
Strah me je buke i brzine!
Šta ako nestanem jer ne mogu pratiti ovaj tempo?“
A možda i ne trebaš pratiti tempo.
Možda si zaboravila zašto si ovdje i što trebaš raditi?
Možda te ne bi trebalo biti briga šta će drugi reći ni misliti?
Softy, krivo si skrenula na križanju!
Tvoj put nije akcija, prati putokaze na kojima piše osjećaji, intuicija i empatija.
Budi svjesna vrijednosti svog znanja i svojih sposobnosti,
pa ćeš znati odlučno koračati kroz svijet!
Oznake: softy, osjetljiva, promjena, odlučnost, empatija, vrijednost
01.12.2017. u 13:54 | 4 Komentara | Print | # | ^Ovisna
Vrtim se u krug.
Zašto ne mogu dalje u životu?
Što me to veže za iste situacije i probleme?
Ovisnost me veže, ovisnost o određenom osjećaju!
Obožavam taj osjećaj, osjećaj razočaranosti!
Tu izlučenu kemikaliju koju moje tijelo treba iz navike.
Da, tko bi rekao da se može biti ovisan o tako „negativnom“ osjećaju?
Sve je to splet životnih okolnosti koje su me natjerale da zbog inata, obrane, otpora
krenem u tom smjeru.. u smjeru dokazivanja da sam u pravu, a ako nisam, slijedi razočaranje.
Moram dokazati da sreća ne postoji i zato se svaki mogući uspjeh izjalovi,
pa makar u nekoj sitnici koju samo ja vidim,
ali koja je dovoljna da se razočaram i kažem:
„Znala sam! Ja to ne zaslužujem! To za mene ne postoji!
Moram se namučiti, kako bi dokazala da sam u pravu!“
Koliko sam samo energije potrošila da bih sve to iskreirala!
A zašto ne bih bila sretna?
Ne, jer to ne postoji, to je lažno
i ne želim nikome poželjeti sreću
jer ona donosi uvijek nešto negativno, ružno.
Sada kada sam svjesna svoje ovisnosti,
lakše mi je korigirati svoje obrasce ponašanja i razmišljanja.
Zašto bih oprala pod kad će za sat vremena opet biti prljav?
Ali ipak ću ga oprati i dokazati da sam u pravu
i da se mogu razočarati jer sam se uzalud trudila, tih 5 minuta u svom životu!
Sljedeći put kad ga budem prala, uživat ću u pranju i sjaju u tom trenutku
i neće mi više biti važno šta će se dogoditi za sat ili dva
jer sam u tom pranju uživala, a ne se trudila.
Kad je važnija akcija od rezultata, nema očekivanja i nema razočaranja.
Usmjerit ću fokus na put, a ne na cilj
i tako ću izaći iz začaranog kruga!
Oznake: ovisnost, razočaranje
15.11.2017. u 21:48 | 10 Komentara | Print | # | ^Između dva svijeta
Nalazim se između Navike i Nepoznatog.
Navika mi pruža moju zonu komfora,
gdje mi je sve poznato, ljudi, odnosi, svakodnevni život..
Sve onako po navici,
kako su me naučili roditelji, škola, društvo.
Tu znam kako se trebam ponašati da zadovoljim formu, okvire,
naravno, prema napisanim i prepisanim pravilima.
No, došao je i taj dan, kada jednostavno želim izaći iz tih okvira.
Možda zato što mi je postalo sve dosadno,
možda jer se osjećam skučeno, neshvaćeno,
ili možda samo zato što mi treba neki izazov,
koji će mom životu dati više smisla,
više začina za bolji okus na kraju dana.
Imam li dovoljno hrabrosti da unatoč strahu
pređem preko tog mosta u drugi svijet, u Nepoznato?
Ne znam šta me tamo čeka.
Kakva su tamo pravila? Ima li ih uopće?
A šta ako ne postoje upute za taj život?
Kako ću se snaći? Tko će mi pomoći?
Možda da ipak ostanem u svojoj zoni komfora?
Tu barem imam sve pod kontrolom!
Ali..ali..ali..
Dosta mi je tih Alija!
Idem, pa šta bude!
Ako trebam i ostati sama i bez novaca i bez podrške..
Želja za promjenom je jača, jer duboko u sebi znam,
da moram napraviti taj korak da bih bila sretna,
moram ići dalje, upoznati nove ljude, nove mogućnosti..
Prepuštam se ovom izazovnom valu,
neka me nosi u nepoznati svijet,
a ja ću naučiti plivati u novim uvjetima
i razviti nove sposobnosti, kako bih postala nova Ja.
Oznake: zona komfora, navika, nepoznato
11.11.2017. u 16:38 | 10 Komentara | Print | # | ^Moje ogledalo
Često mi se ne sviđa što vidim u svom ogledalu.
Ne mogu vjerovati što si radim,
kako si otežavam život!
Jesam li to stvarno Ja?
Taj prolaznik koji me ružno pogledao,
taj kompjuter koji se zablokirao,
taj mobitel koji mi otežava komunikaciju..sa sobom?
Jesam li i moj otac koji sve bolje zna,
moja majka koja mi stalno zamjera.
Ako me sve to iritira, živcira i smeta, onda mogu biti sigurna..
Da, sve sam to Ja, sve to ja radim sebi!
U mom svijetu postojim samo Ja..koja se ne voli, koja si otežava rad,
komunikaciju, a opet stalno soli, zamjera, ništa nije dobro, sve je bezveze..
Tu nema druge osobe, ni stvari, ni situacije..
Posao, novac, odnosi, zdravlje.. sve sam to Ja!
Što si dajem i što si oduzimam?
Koliko mislim da vrijedim, toliko novaca imam.
Je li to 0 Kuna na računu?
Bome, nemam neko dobro mišljenje o sebi!
Zašto bi si dala novac kad ga ne zaslužujem?
Moram se prvo potruditi, naraditi da bi si dala novčiće
preko firme, države, roditelja, lutrije?
Zar ja ne vrijedim dovoljno, da bi si dala obilje samo zato što postojim?
Ne, jer nisam povezana s dušom, odvojena od sebe, ne osjećam se, postojim jedino u glavi, u egu, funkcioniram prema pravilima, uvjerenjima.
Kome ću dati novac?
Nekom egu prestrašenom, ufuranom?
Ne, povezat ću se sa sobom, želim si dati život u svakom trenutku!
Dišem duboko fokusirajući se na osjećaje, tako mi je najlakše, ulazim u sebe,
osjetim tu dubinu svoje muške strane i tu kreativnost svoje ženske strane.
Oslobađam te energije i dopuštam si živjeti život kakav želim,
pun osjećaja i obilja.
Oznake: ogledalo, osjećaj, duša, ego, novac, obilje
08.11.2017. u 14:40 | 10 Komentara | Print | # | ^Slaba i jadna
Tko me je uvjerio da sam slaba i jadna kada osjećam tugu i bol?
Koga ja hranim kad potiskujem bolne osjećaje i osjećam se jadno?
Kada sam postala ovisnik o kemikaliji zvanoj Jadnost i Slabost?
Dušo moja, oprosti mi što sam poslušala druge,
a nisam imala snage da slušam tebe u tuzi, ljutnji, bijesu i ogorčenosti,
već sam stisla ignore i predala se inatu,
pobjedonosno se izdigla da bi bila bolja, jača,
a zapravo nesigurna i nemoćna iza maske poznate uloge ega.
Skrivajući svoju slabost i jadnost postala sam Android bez osjećaja.
Ta (o)brana će pasti
kada se budem potpuno prihvatila,
integrirajući slabost i jadnost kao dio sebe
jer sam to Ja
koja smije osjećati bolne osjećaje bez osude i zamjeranja.
Oznake: slabost, jadnost, tuga, Bol, prihvacanje
06.11.2017. u 18:05 | 4 Komentara | Print | # | ^
