Imam osjećaj da čega god se uhvatim, pokrenem se,
da nije to to.
Puno znanja, sposobnosti, iskustva...
A šta s tim?
Ići u novo? Koristiti poznato?
Ne znam.
Očaj me hvata, tu su i neke godine.
Vrtim li se u krug ili je sve to dio smislene životne priče?
Jesam li mogla skratiti ili olakšati put?
Možda da jednostavno prihvatim svoj nedefinirani život?
Život kopipejst prošlih života?
Netko bi rekao promašeni život ili
izgubljeno vrijeme bez stvaranja.
Šta sam sve mogla, a nisam... a možda nisam ni trebala.
Možda je bilo dovoljno samo osvještavati.
Sadašnji trenutak, tu je spas, tu kreiram svoju budućnost,
a ne iz prošlosti, iz navika, poznatog.
Šta da kreiram? Šta zapravo želim?
Nedostaje mi osjećaj, ta životna radost, taj impuls,
ta strast koja gura dalje.
Šta god pokrenem, postane dosadno i bezveze,
tu nema zahvalnosti.
Možda sam odabrala prezahtjevnu inkarnaciju,
pa ja to ipak ne mogu odraditi kako sam si to zamislila?
A da krenem u novu inkarnaciju?
S jednostavnijim egom, jačom dušom?
Ma dat ću sve od sebe da uspijem staviti dušu u prvi plan,
da je mogu osjetiti, čuti, dopustiti joj da stvara,
svladati ego u svakom trenutku aktivacije.
Duša želi da pišem jer je tada aktivna,
u svom elementu i bez utjecaja, slobodna, u istini.
Odlučila sam... pišem... jer to želim...
Post je objavljen 13.04.2018. u 18:17 sati.