Zatvorena u čahuri nalazim se Ja, jedno osjetljivo i krhko biće.
Ne smijem se pokazati jer je ovaj svijet jako grub
i brzo bi me netko zgazio.
Sakrila sam se iza mnogo maski koje mijenjam po potrebi,
ovisno o okruženju i situaciji.
Imam i svog čuvara koji se zove Faca
i štiti me od raznoraznih terorista koji samo gledaju kako da me unište.
Skrivena, ali jako prisutna, pogotovo kada trebam biti odlučna
i krenuti u akciju koja donosi promjenu.
E tada nastupam Ja, u velikom planu, na osvijetljenoj pozornici
i kažem: „A jooj, kako je to teeeško! Ne želim ništa mijenjati,
nemam ni volje ni energije za pokrenuti se!
Biti odlučna? Neee, čista grubost!
Ne želim biti vojnik koji korača i vidi samo jedan cilj!
To nije za mene tako nježnu!
Želim da se brinu o meni jer me ovaj svijet ne razumije i ne čuje!
Strah me je buke i brzine!
Šta ako nestanem jer ne mogu pratiti ovaj tempo?“
A možda i ne trebaš pratiti tempo.
Možda si zaboravila zašto si ovdje i što trebaš raditi?
Možda te ne bi trebalo biti briga šta će drugi reći ni misliti?
Softy, krivo si skrenula na križanju!
Tvoj put nije akcija, prati putokaze na kojima piše osjećaji, intuicija i empatija.
Budi svjesna vrijednosti svog znanja i svojih sposobnosti,
pa ćeš znati odlučno koračati kroz svijet!
Post je objavljen 01.12.2017. u 13:54 sati.