ordinarylove

Danas je u Splitu kurbin pir. Dernek i ludilo. Partiji na sve strane - na otvorenom, u zatvorenom, namaškarani klinci na tripu, "jer je na maškare najveća baza uzet trip i onda ić okolo gledat sve te maske, teško puknuće"...ne, ovo ne izmišljam, ako se pitate...
A ja ću današnji dan pamtit po nečemu drugom. Po psu, koji je sad već vjerojatno mrtav kao posljedica slomljene kralježnice i nogu. Pao je sa cca 5 m visine ravno pored prozora moje kancelarije. Čuo se samo tupi pad i nakon toga užasan cvilež. Dvije-tri žene koje rade sa mnom (u nedostatku maštovitijeg izraza zovem ih kolegicama) došle su do prozora i promatrale tu dramu, kao da gledaju jebeni film. Pas je stravično cvilio svaki put kad bi približio slomljenu nogu podu, a nakon nekih dvije-tri minute nije se više mogao kretati, legao je i cvilio, cvilio...krvave gubice, slomljenih kostiju. Uto mu je došao vlasnik, podigao ga i autom (valjda) odveo u vet. stanicu. Moje su kolegice samo iskomentirale kako je bolje da se to dogodilo psu nego čovjeku, jer ipak je naša vrsta - naša. A pas je, jebiga, pas. Jebentimaterdatijebenmaterdatijeben...velikim samilosnim kršćanima...


Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.

Naučila sam da je daleko najpametnije, kad te ljudi počnu uvjeravat u svoje stavove, prešutit i odslušat njihov mali monolog samodopadnosti i samoispravnosti te u sebi pjevušit ili pak mantrat nešto tipa "samo ti seri/ne čujem te/ne čujem te/ne čujem te/lalalalalala". Ma koliko oni očito bili u krivu i koliko god u meni vrištalo da im dokažem svoj vlastiti samodopadni i samoispravni stav koji je potpuna suprotnost njihovom, bolje je šutit. I klimat potvrdno glavom. Potom izjavit (bez ironije): "Da, u pravu si. Kako to samo nisam prije shvatila?". I onda napravit po svom. Jedino šta se još uvik pitam je: zašto mi je tako jebeno dugo tribalo da to shvatim???

I baj d vej: ne slušajte ni po koju cijenu album "Songs Of A Prairie Girl" by Joni Mitchell (ako ste ikad namjeravali, kao što niste :)). Neprobavljiv je čak i za najdobudnije! A onda opet, ako vam se sviđa Tamara Obrovac, možda vam se i ovo svidi. Nije da potcjenjujem...

SAMSARA
(Dir. Pan Nalin)



Film se može naći u svim bolje opremljenim videotekama. Mnogima možda i neće bit baš nešto posebno, al' eto, nadam se nekako da će me isti tolerirat, jerbo se meni film sviđa iz niza osobnih razloga. Zato šta je tako životan i stvaran, nepretenciozan i baš zbog toga toliko dojmljiv. Nema "pičaka i specijalaca" iz holivudskih blokbastera, nema najromantičnije ljubavne priče ikad ispričane i ljubavnika koji se uz pratnju pozadinske glazbe sastaju, rastaju, pate i opet sastaju...samo život... u sreći, tuzi, odlukama koje moramo donijeti i odgovornosti koju moramo prihvatiti - prema sebi, a još više prema drugima. Da ne mudrujem previše...

Definitivno planiram bit offline...u svakom smislu, poslovnom i inom...daklem:

- isključit zlonamjerne ljude (kojih sam se nagledala ovih dana);
- isključit nepotrebne obaveze (nema pranja robe, tako-mi-omraženog peglanja, usisavanja a bome ni kuvanja - uvalit ću se već nekome na spizu ;
- isključit ideju da mogu usrećit druge ljude tako šta ću se pretvarat da sam nešto šta nisam;
- vezano za gornju točku: isključit izvinjavanje ostatku svita zato šta im se ne sviđa kako živim svoj život (kad ćeš se udat, kad ćeš rodit, kad ćeš završit faks, kad ćeš imat više para, svoj stan...)
- isključit mobitel...
- i last but not least...glavu...

Cili dan mi se užasno spava. Zijevam otkad sam se digla iz kreveta. Zijevam doma, zijevam na poslu, pijem kave, pa čaj, pa opet kavu. Kaže mi koleginica da mi je to "radi južine". I ja se sitim: "Pa normalno! Nego od čega drugoga?!" Eto, Misterij je riješen...
Ima bit da sam meteoropat. Kao i moja stara, moja baba, dida...kao, uostalom, pola ljudi koje znam, uključujući i sebe samu. A ponekad sa tim pripisivanjem mentalnih stanja kiši, snijegu, buri i jugu stvarno pretjeramo. Moja stara, recimo, tvrdi da već par dana prije punog mjeseca ne može spavat, jer zna da neće moć spavat noć uoči punog mjeseca. Kad u Splitu zareda par dana južine, skoro jedino šta čujem po gradu je južina ovo, južina ono...čini mi se isto da smo malko opsjednuti tim vrimenom. I da je bezveze da nam to nameće kako ćemo se osjećat, a eto, čini se da možda ipak ima nešto u tome...

Sutra mi isporučuju krevet. Pravi, veliki krevet. Sa dva madraca, tako da za slučaj nesuglasice/svađe/opće netrpeljivosti NETKO (slučajno i nasumično odabran..yeah right...) može fino & elegantno uzet svoj (madrac) i premjestiti se u povoljniju prostoriju...zapravo, razlog kupnje dotičnih madraca komada dva je taj što nas je prodavačica u salonu namještaja ("ona šta se šetka među krevetima", kako bi rekao moj stari...) uspjela uvjerit da će dva mala madraca bit lakše okretat nego jedan veliki...mo'š mislit šta ću ih ja okretat...al' dobro. Stoji.
Prija mi kaže da njena baka SVAKI DAN u sklopu procesa namještanja posteljine na krevetu, kao da to već samo po sebi nije dovoljna tlaka, nosi madrac na balkon i pusti ga da tamo odstoji par sati, da grinje izađu...how obsessive is that? A ja mislila o sebi kao opsjednutoj urednošću, micanjem prašine sa raznoraznih površina, trešnjom tapeta, usisavanjem...pa ja sam za nju mala beba.
Enivej, dolazi mi krevet! Ahhhh...kako sam sretna...konačno ću, nakon dvadesetšest godina života iskusiti spavanje na PRAVOM, NOVOM, TVRDOM madracu. Koji nema bezbroj rupa i ulegnuća i nije second-hand...
.....i sanjati slatke, slatke snove......

Uvijek mi posjet dućanu inicira blagi stres. Jedino razdoblje kad mi se to nije događalo bilo je dok sam u srednjoj (i malo kasnije..) kupovala vino i slične opijajuće namirnice, e da bi ih poslije ispili negdje u nekom parku ili sličnom vanjskom prostoru. Jedino što me tada nerviralo bile su one dosadne babe od prodavačica (tada su mi izgledale takve, sad ih kužim) šta su nas vječno pratile u stopu ne bi li šta ukrali...
Poslije, kad sam počela živit sama - dakle: radit i plaćat sama svoju hranu, stan i račune - užasno me šokirala činjenica da svakog 10.-15. u mjesecu ostajem bez tekuće plaće. Ista jedva da mi je pokrivala one najnužnije izdatke, da ne pričam o luksuzima tipa kino, izlasci, kave...
Negdje u toj fazi počela sam pazit na šta trošim novce. U dućanu bi na najosnovniju kupovinu izgubila barem pola sata, jer sam svaku stvar vagala, odmjeravala, stavljala u košaru, pa zatim nakon pet minuta vraćala i uzimala manje/jeftinije...uglavnom, postalo je to jako mučno iskustvo. Svaki put bi se užasno iznervirala, a najgore mi je bilo kad bi došla na kasu i molećivo gledala u iznos koji će se odvrtit na računu i koji je, naravno, uvijek bio veći od planiranog...e, onda bi skoro udrila u plač...
U odnosu na to vrijeme financijska situacija mi se znatno popravila, u smislu da više ne hiperventiliram kad vidim iznos računa na kasi, već k'o fol elegantno pružam Dajners, čekove ili neko slično sranje...kao, nije me briga...mo'š mislit...navika je navika, pa bila i ružna...
Al' ono šta stvarno NIKAD NEĆU MOĆ PROBAVIT je kad ti prodavačica počne naplaćivat na kasi, pa ti svaku stvar koju prođe kroz onaj barkod čitač fino zalopati niz onaj mali tobogan brzinom munje. Jer ona ipak cijeli dan tu pegla te glupe artikle, njoj su svi oni k'o vreće krumpira, plus šta te se mora riješit šta prije, jer drugi kupci čekaju. NEMA JEBENE TEORIJE da ja tom brzinom potrpam sve te stvari u vrećice koje mi je ona nabacala, pa mi se tako obavezno jogurti razbiju na poklopcu i iscure po svemu ostalom, jer sam ih u onoj luđačkoj žurbi stavila na samo dno...i tako se ja znojim i crvenim, koncentrirana na trpanje artikala u vrećice koje već pucaju pod težinom, a ona me pita "kartica ili gotovina..?". Ja odgovaram: "Kartica,", a ona već pruža ruku...e, dobro joj je nisam odgrizla. Drugi put vodim The Momka kao tegleću marvu, a prije svega kao dušebrižnika.
Jebeš stres na poslu. Kupovanje hrane je stresno ko prva linija fronte.

...i ja ću malo o "narodnjačkoj" glazbi (koji eufemizam? nisu cajke nego "narodnjačka" glazba..). Pričala mi prija da joj na poslu kolegice puštaju pjesmu sljedećeg stiha: "čaše bacam po kavani krvarim, tražim zid da glavom udarim"..? WTF?? Ostala sam "u čudilu", kako kaže Robi K. Sigurna sam da ovako nešto (pretpostavljajući kakav se profil ljudi uopće pali na ovakve stvari) može potaknit samo krajnju agresiju i ludilo. Nije da se sad zgražam, sve ja to razumim, razumim da ima ljudi ograničenih mentalnih sposobnosti, životinjskih sklonosti itd. ALI DAJTE OLADITE MALO!! U subotu sam prolazila kraj O' Hare, to bi triba bit ka neki rokerski klub...isprid iz dva auta trešti cajka u svih šesnaest (iz svakog različita, naravno, jer se braća nadjačavaju). Toliko su naložili to smeće i toliko su već bili pijani da ih uopće nije bilo briga šta se iz preloših zvučnika čuje samo nerazumljivo brundanje i šuštanje. I šta su isterorizirali su svu normalnu čeljad u radijusu od 10 km. Majke mi ovi grad se stvarno počea pretvarat u prčiju...

I za kraj...malo narodne mudrosti...

Mjesec dana, mjesec dana
na mom srcu leži rana
mjesec noći u samoći
vidim samo tvoje oči
i kunem ti usne lažljive

Mjesec dana, mjesec dana
ljubav mi je sasvim sama
mjesec noći u samoći
plašim se da sve će proći
i kunem ti oči nevjerne

Nemam ja srce od kamena
da me ne muči tvoje nevjerstvo
puštaš me da gorim sa plamena
to što mi radiš pravo je zverstvo

Nemam ja nerve od čelika
pa da izdržim sve tvoje laži
zbog tebe mi tuga velika
da me voliš samo mi ne kaži

Mjesec dana, mjesec dana
samo mi je otrov rana
mjesec noći u samoći
tješim se da sve će proći
i proklinjem ti oči nevjerne

Koliku razliku u inače sivom životu može učinit jedna sitnica, jedan takt pjesme koju znaš...kad sreća učini što treba, neki ljudi dobijaju na lotu, a ja...ja letim na krilima te čarobne pjesme u čas...

Grab your coat and get your hat
Leave your worries on the doorstep
Life can be so sweet
On the sunny side of the street

Can’t you hear the pitter-pat
And that happy tune is your step
Life can be complete
On the sunny side of the street

I used to walk in the shade with my blues on parade
But I’m not afraid...this rover's crossed over

If I never had a cent
I’d be rich as rockefeller
Gold dust at my feet
On the sunny side of the street

I used to walk in the shade with them blues on parade
Now I’m not afraid... this rover has crossed over

Now if I never made one cent
I'll still be rich as rockefeller
There will be goldust at my feet
On the sunny
On the sunny, sunny side of the street

Čitala sam rezultate nekog istraživanja iz 90-tih, u kojem se tvrdi da su ljudi koji imaju djecu znatno depresivniji od onih koji ih nemaju. Tvrdi se i da su ljudi koji imaju odraslu djecu depresivniji od onih koji imaju malu djecu, zato što mala djeca navodno donose manje problema emotivne prirode. Znanstvenica koja je radila to istraživanje kaže kako obožava svoju djecu i smatra da biti roditelj donosi ogromnu emocionalnu dobrobit. Ali misli da se ta dobrobit lako zaboravi zbog emocionalne cijene koju treba platiti, zato što se roditelji u svakom trenutku brinu za svoju djecu preko mjere, čak i onda kad im ništa ne fali i kad su savršeno dobro. Studija je rađena na 13,000 ljudi.
Druga su istraživanja, pak, pokazala svijetlu stranu odgajanja djece. U jednoj od njih se tvrdi da roditelji imaju veću "društvenu mrežu" i viši nivo samopoštovanja od "ne-roditelja".
Zaključak: "Ljudi bi stvarno trebali razmisliti žele li djecu ili ne."
Meni se čini da je bolje nemat djecu (ako si u prilici birat :)), osim ako nemaš stvarno jaaaaku želju i vjeru da će te bivanje roditeljem usrećiti u životu. Zapravo, bolje pričekat. Al to je samo IMHO. Većina mojih prijateljica/poznanica nema djecu niti ih planira imati u skoro vrime, a meni osobno ne prođu tri dana da me neko od rodbine ne priupita kad ću se udat, kad ću rodit...Za rođendan mi je rodica, znatno mlađa od mene, uz čestitku diskretno nadodala: "Nadam se da ćemo dogodine slavit još nešto.." i značajno namignila. WTF???

...al za to triba postat šef. U međuvremenu sidim i uživam u rijetkim trenucima mira kad sam sama "u smjeni". A ni i toj samoći ne znam uživat koliko bi mogla, zato šta mi se nakon par sati mira i samoće, uz zvukove glazbe koja nije Škoro ni Thompson ni Narodni Radio, učini da sam doma a ne na poslu. Poremeti mi se osjećaj za pristojno pa samo šta ne stavim noge na stol i počnem žvakat čačkalicu, ka svaki pravi šef :)
Gledam kroz prozor (u podrumu sam i imam pogled na kontejnere od škovaca i parkiralište) i čini mi se da je lip dan vanka...valjalo bi iza posla ić prošetat po liniji Bačvice-Firule-Žnjan ili Zvončac-Sustipan...uvatit štagod sunca prije nego opet zaladi tj. zaledi - ako je za virovat ovima šta kažu da će za koji dan bit -7. Mrzim zimu...

Al onda sam skužila da dramatiziram, po starom dobrom običaju. Drama Queen no more...odlučila sam ipak nastavit. Zapravo, najveći poticaj da nastavim pisat bila je činjenica da više od po dana provodim na poslu, sa tri žene od kojih su dvi u poodmaklom klimakteriju (šta znači: razbijanje, vika, plač, časmijevrućečasmijeladno sindrom) i sa bar pedeset šta vlaja šta ercegovaca u neposrednoj radnoj blizini. Posljedica mog radnog okruženja je ta da na poslu uopće ne pričam, a ako pričam to su uglavnom rečenice tipa: "Da", "Ne", "Di je ovaj ili onaj papir", "Jesi poslala tu i tu narudžbu"...Da rezimiram ovu žalopojku, većinu dana provodim buljeći u monitor, ženskih prijateljica za lajanje i jadanje "čudnim stjecajem okolnosti" nemam (ne zato šta sam "prijateljica iz pakla" nego zato šta su svi s kojima sam se družila preselili u druge gradove, poglavito Zagreb), a mom dragom se, kao uostalom ni meni, često na kraju dana ne da ni slušat ni govorit. I eto...u kroničnom nedostatku ISPUHA odlučih se ipak na ovaj, b(l)ogovski...