Al onda sam skužila da dramatiziram, po starom dobrom običaju. Drama Queen no more...odlučila sam ipak nastavit. Zapravo, najveći poticaj da nastavim pisat bila je činjenica da više od po dana provodim na poslu, sa tri žene od kojih su dvi u poodmaklom klimakteriju (šta znači: razbijanje, vika, plač, časmijevrućečasmijeladno sindrom) i sa bar pedeset šta vlaja šta ercegovaca u neposrednoj radnoj blizini. Posljedica mog radnog okruženja je ta da na poslu uopće ne pričam, a ako pričam to su uglavnom rečenice tipa: "Da", "Ne", "Di je ovaj ili onaj papir", "Jesi poslala tu i tu narudžbu"...Da rezimiram ovu žalopojku, većinu dana provodim buljeći u monitor, ženskih prijateljica za lajanje i jadanje "čudnim stjecajem okolnosti" nemam (ne zato šta sam "prijateljica iz pakla" nego zato šta su svi s kojima sam se družila preselili u druge gradove, poglavito Zagreb), a mom dragom se, kao uostalom ni meni, često na kraju dana ne da ni slušat ni govorit. I eto...u kroničnom nedostatku ISPUHA odlučih se ipak na ovaj, b(l)ogovski...
Post je objavljen 03.02.2006. u 16:59 sati.