Marketing
SAMOPOSLUGA
Uvijek mi posjet dućanu inicira blagi stres. Jedino razdoblje kad mi se to nije događalo bilo je dok sam u srednjoj (i malo kasnije..) kupovala vino i slične opijajuće namirnice, e da bi ih poslije ispili negdje u nekom parku ili sličnom vanjskom prostoru. Jedino što me tada nerviralo bile su one dosadne babe od prodavačica (tada su mi izgledale takve, sad ih kužim) šta su nas vječno pratile u stopu ne bi li šta ukrali...
Poslije, kad sam počela živit sama - dakle: radit i plaćat sama svoju hranu, stan i račune - užasno me šokirala činjenica da svakog 10.-15. u mjesecu ostajem bez tekuće plaće. Ista jedva da mi je pokrivala one najnužnije izdatke, da ne pričam o luksuzima tipa kino, izlasci, kave...
Negdje u toj fazi počela sam pazit na šta trošim novce. U dućanu bi na najosnovniju kupovinu izgubila barem pola sata, jer sam svaku stvar vagala, odmjeravala, stavljala u košaru, pa zatim nakon pet minuta vraćala i uzimala manje/jeftinije...uglavnom, postalo je to jako mučno iskustvo. Svaki put bi se užasno iznervirala, a najgore mi je bilo kad bi došla na kasu i molećivo gledala u iznos koji će se odvrtit na računu i koji je, naravno, uvijek bio veći od planiranog...e, onda bi skoro udrila u plač...
U odnosu na to vrijeme financijska situacija mi se znatno popravila, u smislu da više ne hiperventiliram kad vidim iznos računa na kasi, već k'o fol elegantno pružam Dajners, čekove ili neko slično sranje...kao, nije me briga...mo'š mislit...navika je navika, pa bila i ružna...
Al' ono šta stvarno NIKAD NEĆU MOĆ PROBAVIT je kad ti prodavačica počne naplaćivat na kasi, pa ti svaku stvar koju prođe kroz onaj barkod čitač fino zalopati niz onaj mali tobogan brzinom munje. Jer ona ipak cijeli dan tu pegla te glupe artikle, njoj su svi oni k'o vreće krumpira, plus šta te se mora riješit šta prije, jer drugi kupci čekaju. NEMA JEBENE TEORIJE da ja tom brzinom potrpam sve te stvari u vrećice koje mi je ona nabacala, pa mi se tako obavezno jogurti razbiju na poklopcu i iscure po svemu ostalom, jer sam ih u onoj luđačkoj žurbi stavila na samo dno...i tako se ja znojim i crvenim, koncentrirana na trpanje artikala u vrećice koje već pucaju pod težinom, a ona me pita "kartica ili gotovina..?". Ja odgovaram: "Kartica,", a ona već pruža ruku...e, dobro joj je nisam odgrizla. Drugi put vodim The Momka kao tegleću marvu, a prije svega kao dušebrižnika.
Jebeš stres na poslu. Kupovanje hrane je stresno ko prva linija fronte.
Post je objavljen 14.02.2006. u 18:35 sati.