Danas je u Splitu kurbin pir. Dernek i ludilo. Partiji na sve strane - na otvorenom, u zatvorenom, namaškarani klinci na tripu, "jer je na maškare najveća baza uzet trip i onda ić okolo gledat sve te maske, teško puknuće"...ne, ovo ne izmišljam, ako se pitate...
A ja ću današnji dan pamtit po nečemu drugom. Po psu, koji je sad već vjerojatno mrtav kao posljedica slomljene kralježnice i nogu. Pao je sa cca 5 m visine ravno pored prozora moje kancelarije. Čuo se samo tupi pad i nakon toga užasan cvilež. Dvije-tri žene koje rade sa mnom (u nedostatku maštovitijeg izraza zovem ih kolegicama) došle su do prozora i promatrale tu dramu, kao da gledaju jebeni film. Pas je stravično cvilio svaki put kad bi približio slomljenu nogu podu, a nakon nekih dvije-tri minute nije se više mogao kretati, legao je i cvilio, cvilio...krvave gubice, slomljenih kostiju. Uto mu je došao vlasnik, podigao ga i autom (valjda) odveo u vet. stanicu. Moje su kolegice samo iskomentirale kako je bolje da se to dogodilo psu nego čovjeku, jer ipak je naša vrsta - naša. A pas je, jebiga, pas. Jebentimaterdatijebenmaterdatijeben...velikim samilosnim kršćanima...
Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.
Post je objavljen 28.02.2006. u 17:12 sati.