Vjerujem da se svi ponekad zapitamo - "Živim li ja na dobar način?"
Odgovori koje sami sebi dajemo su različiti. Neki ne žele priznati da griješe, drugi si opet previše predbacuju i tako postaju jadni i tužni jer nisu postigli neke ciljeve koje su si zadali.

I ja se ponekad zapitam ono - "Gospodine, što Ti hoćes da učinim?".
Znate ono kada svi kažu da će ti Bog tada dati neki znak i te stvari? To mi je oduvijek bilo nekako ''sumnjivo'' - ne zato što ne vjerujem da mi Bog može dati neki znak, nego zato što sam uvjerena da ja taj znak ne bi ni vidila ni skužila...

I tako sam radosna kada se prevarim, kada se uvjerim da Gospodin ipak pronalazi načina, pa bili skroz nedokazivi kao često ja, da nam ako to tražimo ukaže na ono što je dobro, na ono na što nas poziva..
E baš to, tu radost sam ja, a vjerujem i svi ostali osjetili za to vrijeme življenja u Frami, nekoj drugoj zajednici, župi..

Samo treba osluškivati!
Sigurna sam da ćemo čuti tada, tamo negdje u nekom kutku svoga srca, da nas on baš na Frami poziva da prihvaćamo svakog darovanog nam brata i sestru, a time upoznajemo i Njega...
Da nas poziva da se okanimo ogovaranja, dvoličnosti jer sve to u našim srcima stvara ogromnu buku koja ne dopušta Njegovu glasu da nas vodi..
Vjerujem da ćemo, samo ako osluškujemo, čuti Njegov vapaj, Njegov poziv da nešto učinimo kada ugledamo čovjeka u potrebi. Da ćemo posjećujući ustanove sa starijim osobama, sa djecom bez roditeljske skrbi, osobama sa posebnim potrebama.., ulazeći u domove potrebitih obitelji, volntirajući na mjestima na kojima imamo priliku susresti ljude kojima je sve oduzeta pa čak i ono osnovno - ljudsko dostojanstvo...čuti Gospodina koji nas preko brata čovjeka poziva na ljubav, suosjećanj, davanje!
Da ćemo na tim mjestima i susretima iz kojih toliko toga primamo, na kojima imamo priliku pobliže upoznati sebe i osloboditi se onog vlastitog egoizma čuti i Njegov poziv da se okanimo mnogih predrasuda!

Frama je uistinu mjesto na kojem nam Bog, ako osluškujemo, tako očito progovara! Baš na Frami nam daje na tisuću i jednu mogućnost i poziva nas na promjenu, korjenitu promjenu vlastita života!

Pitanje je samo koliko smo spremni predati se tom pozivu? Koliko smo spremni reći Bogu: Evo me!
Ma samo treba osluškivati...
pa i onda kada baš ništa ne čujemo, kada smo bez volje..
Jer možda smo samo malo nestrpljivi, možda trebamo osluškivati malo dulje, malo pažljivije..
Vrijedan je život tog strpljena!

Ne volim sebi priznati ali toliko mi se puta, ma koliko god ja mogla lijepo o tome pisati, želudac preokrene za vrijeme posjeta nekim obiteljima kojima nosimo pakete namirnica, nekim ustanovama...

Da samo znate koje mi sve misli prolaze glavom pri nekim običnim događajima za vrijeme tih susreta...
Kada mi žena na kraju posjeta pruža ruku, a prije toga je o toj istoj pričala i pokazivala nam je kao bolesnu, sa nekim plikovima zbog gljivica. Eh, što bi tada dala da to rukovanje mogu nekako izbjeći..
Kada mi klinac sa cerebralnom islini cijelu ruku, mobitel koji mu dam da se igra sa njim i onda još jer ga nasmijem pljucne onaj puding kojim ga upravo hrani baka. Bljak!
Kada ulazim u stan kroz koji se jedva može hodati od bačenih stvari po podu, neurednosti. Stan u kojem smrdi po mokrači, smeću.. i onda ugledam nepokretnu staricu na krevetu. Staricu koja je kost i koža, koja leži na prljavoj, žutosmeđoj posteljini.. Eh, što bi tada moj želudac i nos dali da sam ostala pred vratima ili pak doma.
Kada mi nude prastare kekse, čudan čaj, sok, kavu iz ( po meni ) ne baš čiste čaše.. i budu toliko uporni i radosni da mi to mogu pružiti da ih više ne bude pristojno odbijati. Eh, koliko se tada trudim od onog grča na licu zbog bljakavog okusa tog keksa, čaja, soka, kave..napraviti osmjeh.
Kada za posjeta bolnici za duševne bolesnike trebam popričati sa nekim tko je našopan tabletama i jedva da zna za sebe, katkad jedva da skužim što priča. Koje mu pitanje postaviti? O čemu razgovarati? Ne bi li mi bilo lakše da sam i ovaj put ostala doma, tada pomislim.
I tako još bezbroj sitnica...

Užasno sam gadljiva, toliko puta se sva naježim, zgrozim! I to me podosta zna naživcirati. Ali eto, zato svaki taj put mogu, a i moram "igrati tekmu" - ona koja korača vs. gadljivost!
He, a kako svi, pa o čemu god bila riječ, volimo pobjeđivati tako se i ja truuuudiiim toj svojoj gadjivosti, često i strahu zabiti gol i dati im koju minutu isključenja!
A sada, koliko mi to često uspijeva i tko će na kraju pobijediti ne znam - tekma i dalje traje :-)!
Ne bi znala ni tko je u vodstvu niti koliko još vremena ima do kraja jer ne vidim semafor sa trenutnim rezultatom.
Ali vjerujem da to zna bar poneki gledatelj, a zasigurno i Onaj čiji je pogled cijelo vrijeme uprt na teren..
Nastavljam utakmicu očekujući podršku navijača...
Veselim se svakom pogotku, svaki je kao jedna mala pobjeda, čini da srce drugačije zakuca..

P.S - nekako mi se čini da u ovoj tekmi imam veeeliiku pomoć baš od Onoga koji svakog od nas igrača najbolje poznaje, da toliko puta i onda kada meni to baš nikako ne uspijeva On zna udijeliti crveni karton svakom mome strahu, gadljivosti...

Hehehe, a navijajte za mene.. :-)!

( Nisam previše upoznata pa mi ne zamjerite ako što krivo napišem.. )

U kratko vremena imah nekoliko puta priliku razgovarati sa nekoliko osoba na temu tih karizmatskih pokreta i sličnog.
Ne, nisam ni neki veliki flegmatik što se toga tiče, jer Bogu je sve moguće, pa zašto ne bi i na taj način djelovao. Ali opet, nije ni da me sve to previše oduševljava..

Jedna od tih osoba s kojom sam nedavno razgovarala pripadnica je jedne takve zajednice. Kako kaže, ona 'govori u jezicima', 'padala je u Duhu' i tko zna što još.
Ova druga pak kad god stigne odlazi na te karizmatske seminare, nisu joj zanimljive i kaže da uvijek prazna izlazi iz crkve nakon "obične" mise na Trsatu, jer nije njoj to to..
Treća pak osoba je uistinu vjeri prišla baš zbog tih karizmatskih susreta, polaganja ruku, molitava ali sada je sve to prešlu u neki fanatizam. Odlazi po cijeloj Europi kako bi sudejlovao na tim susretima, ima doma na brdo kazeta sa snimljenim susretima, neke čak i ne želi pokazati jer kaže da su to kao neki tajni iscjeliteljski susreti i nisu za svačije oči..

Ma sve pet, i Bogu hvala da se ljudi pronađu u Crkvi :-)! Bogu hvala što je tako domišljat i što na sve načine privlači ljude k sebi, daruje im se! Ali iz svih tih, a i nekih drugih razgovora se full osjetih manje vrijednom! Jer oni su osjetili i ovo i ono. Oni imaju ovaj i onaj dar. Nekako, kao da su mi natuknuli, pa sam iz svih tih njihovih opisivanja iščitavala, ono, da su oni koju stepenicu više! Da imaju prilike, bar na tim seminarima ili po tim darovima, biti bliže Bogu! Da su oni ti koji su na neki način izabrani, a ja i ostali ''obični'' ljudi koji se trude vjerovati, pomalo i zapostavljeni...
ma dobro..
možda se samo javlja neka moja ljubomora...
znatiželja...

"Kao košuta što za vodom žudi, žudim za tobom ja.
Samo ti čežnja srca si moga. Tebe slavim ja!

Kao pustinja koja oblak čeka, čekam te, Bože, ja
Samo ti znas ispunit' srce moje. Tebe trazim ja!"

Jučer mi se dok sam, oko 19h navečer, na stanici čekala bus dogodila jedna ugodno - neugodna situacija.
S obzirom da sam prehlađena, a i kašljem puhala sam nos sa papirnatim maramicama jedno duže vrijeme. Da često imam maramicu na nosu zamjetio je neki čovjek koji je stajao tik do mene na stanici i onako, izgledao malo zapuštenije, brada, neke krpice, zavoji na ruci ali ništa skroz pretjerano.
I od jednom se odmaknuo koji korak od mene postavivši mi pitanje - "Što ti ja smrdim!?"
Baš sam ostala skroz zatečena što je moje puhanje nosa ostavilo takav dojam na čovjeka. Sa velikim smješkom objasnih mu da sam samo podosta prehlađena. Na to mi se on jadan išao ispričavati i u znak mira pružio ruku.
Nastavili smo zatim razgovor o ovim našim riječkim busevima, o tome kako nam nikad na vrijeme ne dođe onaj koji nam treba, o tome kako nema pokaznu pa se mora švercati i nadati da će vozač otvoriti srednja vrata..
A s obzirom da nije uspio uči u prvu šesticu koja je naišla, a moje četvorke nije bilo isto tako jedno duuže vrijeme pričao mi je i o svome bivšem poslu, nekim životnim situacijama, tome kak se smatra ružnim sa tom bradom..
Nešto prije nego je uspio uskočiti u jedan od buseva dobih veliki naklon, a kasnije i mahanje iz busa, he he!

Baš mi je bilo žao da me jadan čovjek upočetku tako doživio, da se možda osjetio manje vrijednim, smrdljivim..
ali me jako obradovao nastavak našeg razgovora..

"Mi smo kao brodolomci na pustom otoku,
vrtimo se vrtimo u zatvorenom krugu.."

Da, previše se vrtimo u krug, previše je nekog izvlačenja, prevrtljivosti, natezanja...
negdje je nešto zapelo i nije mi baš lako to reći, ali sada znam da je ipak GOTOVO..
iako, nema što biti gotovo - jer ništa nikad nije ni počelo..
nitko nije kriv za to..
jednostavno je tako moralo biti, iako sam se potajno nadala, neke stvari su bile preočite...
a sada, život ide dalje...

"Jednom smo bili sretni - ne znam zašto više nismo...
i gdje smo na ovom putu sebe izgubili? "

Volim slučajnosti, one male, neprimjetne, ne ni toliko važne...
Takvu jednu i jučer zapazih dok smo u kapelici prihvatilišta za beskućnike molili Večernju. Onako, više radi fore, jednu stolicu koja nam je slučajno ostala viška, namijenili smo Isusu.
I dok smo završavali sa čitanjem prvog psalma na vrata kapelice je pokucao sa željom da nam se pridruži u molitvi, jedan od korisnika prihvatilišta, zvan Đuro. Naravno, prazna stolica u krugu taman mu je lijepo došla..

Vjerujem da pogađate koje su mi misli tada prošle glavom. Jer sve mi je to tako simpatično ispalo - prvo stolica za Isusa, a zatim eto usred molitve i jednog našeg potrebitog bližnjeg.
Pa kud mi bolji odgovor treba na ono pitanje "Učitelju, gdje stanuješ?".

Iako preko te male, nevažne, neprimjetne slučajnosti, ponovno je, vjerujem svima nama, Gospodin pokazao da ga trebamo pronalaziti među napuštenima i zapuštenima, zaboravljenima, beskućnicima, siromasima, bolesnima...
Da nam je pokušao skrenuti pozornost na to da se On izjednačuje s onim najmanjima, gladnima, promrzlim, zaplakanim, rastuženim... i čeka nas!

Gotovo cijelo Evanđelje sažeto je u ono - "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40)
A da, u svakome bližnjem - tu stanuje Ljubav koja je s neba sišla radi čovjeka, koja žudi za ljubavlju, dobrotom, radošću..

Gospodine nauči nas ljubiti...

O Bože, zašto je katkad tako teško ljubiti, biti ponizan, skroman..?

Stanem ponekad pred jaslice ili pak kleknem pred križ i razmišljam.. Tko bi očekivao da će se Bog utjeloviti i postati čovjekom? Da će se roditi u štalici? Da će biti raspet, za nas, na križu među zločincima? Da će uskrsnuti? Tko bi očekivao da će Bog sići s neba da bi bio bliže čovjeku? Da i danas u svijetu On može djelovati po našim rukama?
To stvarno nema "logike", ne one naše ljudske!

O Bože, takoo često, prečesto, zapinjem baš na ljubavi, poniznosti, skromnosti..
Tako često, prečesto...

" Moras prvo puzati da bi znao hodati,
a kad je stvarnost sve
izlazi, digni se,
digni glavu, ne daj se.. "

Koliko smo se samo puta u životu pokajali za nešto što smo učinili ili nismo, a trebali smo? Koliko nam je puta vrijeme samo proletjelo pred očima i dani uzaludno prošli.. Jer vrijeme je takvo, kad jednom prođe, više se ne vraća.

Uvijek će u životu čovjek čovjeku biti potreban. Jer živjeti znači živjeti s drugima.

Razočaranja? Jadan je to osjećaj...
Ali kao što mi netko dolje napisa, bilo ih je i bit će ih. Čovjek sam, a i oni su ljudi.. U nadi da su to ponovo sam neke moje mušice preći ću preko toga, iako mislim da ću se ponovo opeći, ma baš me briga...
..jer ipak, ja sam sama sebi kriva, jer ja sam birala taj put.