Ne volim sebi priznati ali toliko mi se puta, ma koliko god ja mogla lijepo o tome pisati, želudac preokrene za vrijeme posjeta nekim obiteljima kojima nosimo pakete namirnica, nekim ustanovama...
Da samo znate koje mi sve misli prolaze glavom pri nekim običnim događajima za vrijeme tih susreta...
Kada mi žena na kraju posjeta pruža ruku, a prije toga je o toj istoj pričala i pokazivala nam je kao bolesnu, sa nekim plikovima zbog gljivica. Eh, što bi tada dala da to rukovanje mogu nekako izbjeći..
Kada mi klinac sa cerebralnom islini cijelu ruku, mobitel koji mu dam da se igra sa njim i onda još jer ga nasmijem pljucne onaj puding kojim ga upravo hrani baka. Bljak!
Kada ulazim u stan kroz koji se jedva može hodati od bačenih stvari po podu, neurednosti. Stan u kojem smrdi po mokrači, smeću.. i onda ugledam nepokretnu staricu na krevetu. Staricu koja je kost i koža, koja leži na prljavoj, žutosmeđoj posteljini.. Eh, što bi tada moj želudac i nos dali da sam ostala pred vratima ili pak doma.
Kada mi nude prastare kekse, čudan čaj, sok, kavu iz ( po meni ) ne baš čiste čaše.. i budu toliko uporni i radosni da mi to mogu pružiti da ih više ne bude pristojno odbijati. Eh, koliko se tada trudim od onog grča na licu zbog bljakavog okusa tog keksa, čaja, soka, kave..napraviti osmjeh.
Kada za posjeta bolnici za duševne bolesnike trebam popričati sa nekim tko je našopan tabletama i jedva da zna za sebe, katkad jedva da skužim što priča. Koje mu pitanje postaviti? O čemu razgovarati? Ne bi li mi bilo lakše da sam i ovaj put ostala doma, tada pomislim.
I tako još bezbroj sitnica...
Užasno sam gadljiva, toliko puta se sva naježim, zgrozim! I to me podosta zna naživcirati. Ali eto, zato svaki taj put mogu, a i moram "igrati tekmu" - ona koja korača vs. gadljivost!
He, a kako svi, pa o čemu god bila riječ, volimo pobjeđivati tako se i ja truuuudiiim toj svojoj gadjivosti, često i strahu zabiti gol i dati im koju minutu isključenja!
A sada, koliko mi to često uspijeva i tko će na kraju pobijediti ne znam - tekma i dalje traje :-)!
Ne bi znala ni tko je u vodstvu niti koliko još vremena ima do kraja jer ne vidim semafor sa trenutnim rezultatom.
Ali vjerujem da to zna bar poneki gledatelj, a zasigurno i Onaj čiji je pogled cijelo vrijeme uprt na teren..
Nastavljam utakmicu očekujući podršku navijača...
Veselim se svakom pogotku, svaki je kao jedna mala pobjeda, čini da srce drugačije zakuca..
P.S - nekako mi se čini da u ovoj tekmi imam veeeliiku pomoć baš od Onoga koji svakog od nas igrača najbolje poznaje, da toliko puta i onda kada meni to baš nikako ne uspijeva On zna udijeliti crveni karton svakom mome strahu, gadljivosti...
Hehehe, a navijajte za mene.. :-)!
Post je objavljen 28.01.2008. u 16:54 sati.