Volim slučajnosti, one male, neprimjetne, ne ni toliko važne...
Takvu jednu i jučer zapazih dok smo u kapelici prihvatilišta za beskućnike molili Večernju. Onako, više radi fore, jednu stolicu koja nam je slučajno ostala viška, namijenili smo Isusu.
I dok smo završavali sa čitanjem prvog psalma na vrata kapelice je pokucao sa željom da nam se pridruži u molitvi, jedan od korisnika prihvatilišta, zvan Đuro. Naravno, prazna stolica u krugu taman mu je lijepo došla..
Vjerujem da pogađate koje su mi misli tada prošle glavom. Jer sve mi je to tako simpatično ispalo - prvo stolica za Isusa, a zatim eto usred molitve i jednog našeg potrebitog bližnjeg.
Pa kud mi bolji odgovor treba na ono pitanje "Učitelju, gdje stanuješ?".
Iako preko te male, nevažne, neprimjetne slučajnosti, ponovno je, vjerujem svima nama, Gospodin pokazao da ga trebamo pronalaziti među napuštenima i zapuštenima, zaboravljenima, beskućnicima, siromasima, bolesnima...
Da nam je pokušao skrenuti pozornost na to da se On izjednačuje s onim najmanjima, gladnima, promrzlim, zaplakanim, rastuženim... i čeka nas!
Gotovo cijelo Evanđelje sažeto je u ono - "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40)
A da, u svakome bližnjem - tu stanuje Ljubav koja je s neba sišla radi čovjeka, koja žudi za ljubavlju, dobrotom, radošću..
Gospodine nauči nas ljubiti...
Post je objavljen 13.01.2008. u 11:34 sati.