Jučer mi se dok sam, oko 19h navečer, na stanici čekala bus dogodila jedna ugodno - neugodna situacija.
S obzirom da sam prehlađena, a i kašljem puhala sam nos sa papirnatim maramicama jedno duže vrijeme. Da često imam maramicu na nosu zamjetio je neki čovjek koji je stajao tik do mene na stanici i onako, izgledao malo zapuštenije, brada, neke krpice, zavoji na ruci ali ništa skroz pretjerano.
I od jednom se odmaknuo koji korak od mene postavivši mi pitanje - "Što ti ja smrdim!?"
Baš sam ostala skroz zatečena što je moje puhanje nosa ostavilo takav dojam na čovjeka. Sa velikim smješkom objasnih mu da sam samo podosta prehlađena. Na to mi se on jadan išao ispričavati i u znak mira pružio ruku.
Nastavili smo zatim razgovor o ovim našim riječkim busevima, o tome kako nam nikad na vrijeme ne dođe onaj koji nam treba, o tome kako nema pokaznu pa se mora švercati i nadati da će vozač otvoriti srednja vrata..
A s obzirom da nije uspio uči u prvu šesticu koja je naišla, a moje četvorke nije bilo isto tako jedno duuže vrijeme pričao mi je i o svome bivšem poslu, nekim životnim situacijama, tome kak se smatra ružnim sa tom bradom..
Nešto prije nego je uspio uskočiti u jedan od buseva dobih veliki naklon, a kasnije i mahanje iz busa, he he!
Baš mi je bilo žao da me jadan čovjek upočetku tako doživio, da se možda osjetio manje vrijednim, smrdljivim..
ali me jako obradovao nastavak našeg razgovora..
Post je objavljen 20.01.2008. u 21:31 sati.