omnibus
ustvari nemam šta reći.
grilling
vrijeme je za muziku,
jer već sam blijeda od stihijskih emocija
i srčanih pokušaja gašenja.
mogla bih prerano eksplodirati.
zapalim,
čisto ne bi li te presrela mislima,
ali srećem samo svoj solar,
velik poput rebara i širok kao vatra
kako plače bez suza,
a ja ne znam izaći ni na vlastite oči
i samo gledati.
ne mogu pomoći da osjećam
osim slušati muziku,
vrijeme je,
iako ga u nekim svemirima više nema;
nemam sat, a čujem ga kako odmiče,
uludo trošimo sekundaljku,
kao da ima smisla,
a sve je u momentima,
ne u sekundama, ili minutama.
ipak,
čujem ih kako u nepovrat prolaze.
čujem, kao po prvi put,
da 'nisu čvorci pevali dok je iznad krovova svirala tišina.'
nisam to nikad prije čula,
nikad, nikad,nikad, nikad, nikad.
svaki put kad ovo pročitam, dodajem još jedno 'nikad'.
i sve u svoje vrijeme, mislim znakovito.
sama sebi ne vjerujem.
ali osjećam.
jeli to ono što sam tražila?
da nesvakidašnje stvari mjerim svakidašnjim mjerilima,
da mi se katkad učini da se gušim
i da mi suze ne pristaju trepavicama,
klize natrag u solar.
a ja gutam i gutam i gutam i gutam,
ali baš kao da svi beskraji svijeta naviru kroz moje grlo
više ne znam da li mi se vraća izvana ili navire iznutra:
u mene više ne staje prostora.
trebam zraka.
(i netko treba sad da izađe)
kad zarotira posljednja igra mjeseca,
bit će dovoljno svjetla i
nedovoljno mene
da se suprotnosti preslože po vlastitim vrtnjama:
sa sobom, među sobom, sa planetima,
jer raspast će mi se svo Sebstvo,
ako nastavim pokušavati napraviti špagu među dijelovima sebe koji se ne poznaju.
Zar se to stvarno ne vidi?
rastavljena sam od sastavljenih diijelova!
da,
vrijeme je za muziku.
jer ništa više ne vidim osim svjetla:
dok obaramo padobrane iz zraka na zemlju
gledamo u nebo.
tamo je sljedeća sedmica; tamo je sutra i prekosutra;
tamo je sve osim Sada koje želimo izbjeći.
bjež'mo!
pomalo se rastavljam u dvoje - udvoje,
a nigdje sam drugo do tu.
strahujem od tog mjesta
gdje i jesam i nisam.
kao umišljeni avatar jednote,
ja pucam po sredini,
a ne razdvajam se.
još mi samo malo treba za jedan fantomski hari-kiri
svog alter ega
koji će sve ovo preživjeti,
bolje da sve završi dok je još
tender.
kako biste to voljeli pečeno?
dream on, sister.
30.10.2015. u 00:25 | 0 Komentara | Print | # | ^
retrogradno bull's eye
sve nešto o velikim osobnim istinama,
i spremnosti da ih spoznamo.
ne znam jesam li spremna?
bojim se da samom intercijom idem u kontru.
ne znam razlučiti srce i um.
ustvari znam, ali me mori što nemam dokaza.
čista vjera nije moja najjača strana.
upravo se sjećam kako se prošlost ponavlja.
sedam godina, dva dana vjetra.
bijeg u sličnim okolnostima.
sve govori da se moramo suočiti,
ali nikako da shvatim s čim.
i must be missing the point.
strijele su mi rasute po podu, nenaoružana sam
i nekako laka.
paradox
The Master
Integration
The Rebel
Exhaustion
imao si prekidač na jednom zidu sebe, zidu plača.
moj je bio istančan osjećaj za poziciju njegove sklopke,
znala sam uvijek kad bi bio isključen vanjski svijet,
i tek ponekad se pitala što radim s ove strane.
kao da ničeg nema, osim moje misli nalik na fotografiju,
mišića napetih od očekivanja i praznog prostora,
koji mi se nabija u stomak.
opet taj osjećaj kao da sam progutala previše zraka.
trebamo ovladati svatko sobom
i onda živjeti slobodno u skladu s time,
ima li nemogućijeg zadatka?
hrabrost?
ali svatko mora biti vlasnik svoje sudbine:
drame, kukavičluka, triumfa,
ipak,
zajednički nazivnik je akcija,
ali ponekad prazan prostor poprimi previše oblika,
pa nas bode i nelagodi kad se nastojimo smiješiti očima.
ponekad riječi dobiju previše značenja,
a tišina je teška, nekako naprasno odsutna.
jer sve mora biti mekano,
skoro neprimjetno
se prelijevati jedno u drugo, i jedno iz drugog,
važno je da se ne primjeti,
negdje se dotičemo čak i sada
kad svaki pažljivo grlimo svoj međuprostor,
ipak ne mogu si pomoći da se pitam gdje si.
25.10.2015. u 22:04 | 0 Komentara | Print | # | ^
The Thunderbolt
You might be feeling quite shaky right now, as if the earth is rocking beneath your feet. Your sense of security is being challenged, and natural tendency is to hold on to whatever you can. But this inner earthquake is both necessary and tremendously important – if you allow it, you will emerge from the wreckage stronger and more available to new experiences. After the fire, the earth is replenished, after the storm, the air is clear. Try to watch the destruction with detachment, almost as if it were happening to somebody else. Say yes to the process by meeting it half way.
Jedno smo drugom
Ponovno rođenje (i sve što njemu pripada).
Mi smo triger za iznenadno pucanje kože
Na paramparčad.
Porađanje.
Ubojice drugih bitnosti.
Tražim taj odgovor već toliko dugo,
Zašto se susrećemo?
I sad, kako pomalo doživljavam njen pravi oblik i dubinu
Sve manje pitam,
Samo me obuzima svojom očitošću,
Lako je,
Objeručke prihvaćam
Da se neke stvari moraju ponavljati
Dok ostane samo čista ljubav,
Da bi prestalo.
Nismo još toliko blizu.
Vidimo se J
22.10.2015. u 15:13 | 0 Komentara | Print | # | ^
krivo srastanje
vrijeme nije linearno,
i mi se događamo istovremeno,
kao da svaka od njegovih čestica drhti za sebe,
a zajedno,
kakofonija malih tremora, sadašnjost.
prema tome,
ako je sve trenutno
nemoguće je stvarno imati pojma o ičemu.
ipak,
negdje smo čvrsti,
u tom jednom raskršću pravaca
poklapamo se centrima
u pupku
do korijena,
kroz dan
negdje u dubini srastamo,
i to je predivno i prestrašno istovremeno.
vremena su paralelna, događamo im se usporedno.
RETRO
tog dana će kišiti non-stop
a mi nigdje nećemo morati ići,
već ćemo biti tu,
sve će posložiti, vidjet ćeš,
uz prozore kao zastor navučene kapi,
da nas nitko ne skuži,
i da ništa iza njega ne poželimo,
mliječni paravan između sobe i neba.
boca vina, crna čokolada i jugoslavenski film,
dekica,
dobitna kombinacija za popodne,
nevjerojatno
koliko te okolnosti određuju:
mi još možemo samorazgovarati tri sata,
a četvrti ipak samo šutiti,
ili mrmljati jedno drugom nešto na uho,
što nije za javnost,
da imamo krov nad glavom,
ne bi se niti blizu posvećivali jedno drugom,
televiziji možda.
super kako su neke običnosti postale totalno posebne,
vrijeme zajedno
i tako to,
u totalnu kontru vremenu.
ufilmana
tako je tiho kad sjediš na stepeništu i osluškuješ ulicu. čuješ svoje udahe i misliš kako bi trebala smanjiti pušenje. promatraš sjene na kamenom pločniku i smještaš ih u kadar.
koliko god kratko trajalo, čekanje je nekako ipak uvijek dugačko.
ja lako odustajem i prirodno tražim razloge protiv. postoji nekad kad nije dobro imati tihe ulice pokraj sebe. vlastite misli postanu preglasne.
dok se vraćam stepenicama, mijenjam rutine. vrata ostavljam odškrinuta. ne znam kad sam se počela bojati te zaigrane sebe.
prostor prošle noći potpuno je zatvoren, ne možeš ga vidjeti. upitnici vise sa rogača i naranača točno iznad glava. nepoznato je balon koji lebdi među nama.
ukroćena mekoća.
.... izvuci nesto iz sebe ...
Osjećam se pomalo kao Plavokapica. Nestašno i malo,
opasno zaigrano i neoprezno. Nogama šutam neizvršene strategije,
produžene ultimatume i prozirne planove.
Posve sam lagana od prepuštenosti, toliko
da mi ruke igraju na vjetru, bokovi u mjestu, tabani u stajanju,
i svjesna sam trenutka u kojem ću odletiti protiv sebe.
Ali ne mogu prestati vijoriti. Jer Sve je igra.
Sjeti se što si radio prije nego si se odaljio od gravitacije. Radi to.
Živi u trenutku, ne kaji se. Ne premnijevaj. Ne skači prije kraja rečenice.
Osjećam se pomalo kao Plavokapica. Na onoj jednoj slici
gdje sjedi i gleda u rijeku, a pod šarenom kapom uskovitlale misli
plešu oko njenog pogleda,
u njemu, utapa se rijeka.
sedam godina razloga
šta je ovo? pitamo
dok to bezimeno čedo
kao porculansku nevinost
paralizirano držimo
da ne ispustimo niti jedan trenutak
pred daljinom
kojom odjekuje razdvajanje,
pričamo kako su stepe varljive,
i uvijek postoji
još malo prostora
do onog gdje ideš.
vrijeme nekad kasno stiže,
govorimo si
bez riječi,
a oko istine
obvijamo ruke, noge, prste, usne, srca
spetljani u tisuće čvorova
u oštrici mača
oblaci se preslaguju u zvjezdano nebo,
treptajima odgađamo bljesak
meteora u čeliku.
opet
su nam dlanovi skliski,
srca meka,
vrijeme ograničeno.
s one strane čarobnog
tako sam nekako zamišljala granicu čarobnog:
tajni proplanak među borovima, oslonac čempresa
i komadić ulegnute žuke,
dekica kao otočić na kopnu
i ples oblaka pred zvijezdama,
lamentacije o kiši,
igra s dubinom neba,
ukradeno vrijeme kao iskra na slučajnoj mjesečini,
i svaki tren posve namjeran.
kao skriveni od puteva koji prolaze,
na granici čarobnog,
svi međuprostori šute,
sve su odbrane položene,
sva davanja cijela,
sve stvarnosti zauzdane,
i samo je jedan trenutak,
a njemu ne dostaju
ni riječi, ni slike, ni sjećanja,
samo neke nepobitne istine između grla i glasa,
tisuću putovanja kožom zapisano na dlanovima,
i poneka travka zapetljana u kosi,
i svemu poslije.
Prolazim totalni trip u glavi, vrtim crno-bijele filmove nedavne prošlosti i osjećam se nedorečeno,
Negdje između Djevojčice i Nečije Supruge,
Ima taj jedan mali dio mene koji je marioneta nekog davnog vremena. Stanuje u jastučnici moje svijesti. I uvijek je nekako prisutan.
Ne pušta me preko crte. Ponekad se zaletim, ali uglavnom se vratim.
Znatiželjna sam.
Znam da ne pitam pitanja ako nisam spremna na sve odgovore,
Ipak me zanima kuda sve to vodi, kao i kako da si to objasnim. Kao da sam dvije paralele. Samo se negdje u pleksusu magnetiziraju.
Kaže ne treba objašnjenja. To je ludilo.
I jeste, svojevrsno. Ludjastvo.
Ali nešto u njega vabi nepovratno
draga moja,
oh, kako se sve brzo pretvori u stvarnost. ne znam kako se to desi svakoj maštariji,
ali kada je opipaš pod prstima nešto njene mekoće nestane,
i nastupi logistika.
mnogošta je komplicirano - od želje, preko doživljaja, do ostvarenja.
posljedice su posvuda, kao fantomi u zasjedi.
rijetko ih susrećem u mraku, ali ponekad me jutro flasha sa noćima i mislima.
nikako dobar start dana, previše pušim, prerano, tada.
sinoć nas je gledalo borovo drvo, dok smo slušali cestu i odjeke djece koja tu borave danju.
a sve što se dešavalo x-rated.
osjećam potrebu za romantikom,
ustvari sluđuje me izostanak prljavosti,
valjda jer sam sve osim romantike preživjela u mislima.
a prestala sam sa ludovanjima.
promatram događaje i nastojim ih posložiti u slagalicu za tumačenje.
trudim se zanemariti pms-ove, slutnje, pune mjesece i sukobljene djevice,
iako se povremeno osjećam kao don quihote, a
povremeno kao njegove vjetrenjače.
ne mo'š sam sebe uhvatiti za rep.
ipak, emocije ustupljuju pomalo mjesto navikama.
kako se ponašamo sa svima, tako se ophodimo i sami sa sobom: malo gore, malo dole, malo ljuljačka,
i onaj neizbježni kliz vrhovima cipela po šljunku.
lete kamenčići.
teško mi je tumačiti, a teško mi je i biti nepristrana.
danas sam bila poslana u pm. našla policija tragove sinoćnjeg susreta.
i ne osjećam se kriva. osjećam se letargična,
svjesna svega što sam bila svjesna - a još uvijek nesvjesna.
draga moja,
među nama još dvije nedjelje, a brojim kao da nam je prvi susret.
ljub
