omnibus
zapamtit ću
da je bezuvjetno,
to osjećanje,
da je sve kao netaknuto
stvarnošću,
pretvarat ću se da jesmo,
u paralelnom svijetu
postojimo kako želimo,
pružam ruke
ne bih li se dotakli,
negdje, nekad,
kao da sanjam s tobom
budna
bez Wi-Fi-ja
zažmuri.
priznaj da ti nije svejedno.
znaš gdje smo sad.
meni je mučno.
kao da smo govorili unatraške
da će ovo vrijeme svakako doći,
i da znamo da hoće.
boli me stomak koliko se mogu prevariti.
a možda je usluga,
barem na neko vrijeme.
zažmuri.
još samo par treptaja i spavati ćeš
slobodan.
slobodna.
zar to ne zvuči odlično?
zažmuri.
da, i je se sjećam što je bilo posljednji put.
disconnected
I stvarno misliš da se opet
Najbolje 'skloniti'?
Bez riječi?
Zar stvarno misliš da se možemo susresti
Još jednom po istom scenariju
I s istom gluposti?
Negdje ipak mora početi ponos,
I ne znam mogu li se još jednom
Doživjeti ozbiljno,
A tebe pogotovo.
rolloverallover
stajati.
imam neodoljivu potrebu stajati sama,
raširenih ruku,
negdje na vjetru i kiši,
imam osjećaj da bi to pomoglo
najbolje,
danas sam čitala jedan putopis
gdje jednom čovjeku jest.
nešto se večeras odlomilo,
ali tek sutra ćemo znati što.
smiješan je taj osjećaj da znaš,
a ne možeš si vjerovat.
željala bih biti sama,
ali i posvuda.
raspršiti se posvuda
i samo biti,
(kao da ničeg nema.)
podsjećam se da sam ovo sve ja u trenutku.
to me nasmijava. koja ludača.
imam neodoljivu potrebu oprati svoju unutrašnjost
i početi ispočetka.
ali znala sam oduvijek da te opcije nema.
mrkva
zamišljam nas kao drvo
kojem su se korijeni obvili jedan oko drugog,
(kao mi ono večer)
negdje u dubini svega
nerazdvojivi smo
i stalno se pitam
da li je prekasno da preispitam
još jednom sutra,
a već mi je danas uteklo,
svo mi se vrijeme čini
i naše i tuđe,
iako znam koje ne mogu dočekati.
