Osjećam se pomalo kao Plavokapica. Nestašno i malo,
opasno zaigrano i neoprezno. Nogama šutam neizvršene strategije,
produžene ultimatume i prozirne planove.
Posve sam lagana od prepuštenosti, toliko
da mi ruke igraju na vjetru, bokovi u mjestu, tabani u stajanju,
i svjesna sam trenutka u kojem ću odletiti protiv sebe.
Ali ne mogu prestati vijoriti. Jer Sve je igra.
Sjeti se što si radio prije nego si se odaljio od gravitacije. Radi to.
Živi u trenutku, ne kaji se. Ne premnijevaj. Ne skači prije kraja rečenice.
Osjećam se pomalo kao Plavokapica. Na onoj jednoj slici
gdje sjedi i gleda u rijeku, a pod šarenom kapom uskovitlale misli
plešu oko njenog pogleda,
u njemu, utapa se rijeka.
Post je objavljen 14.10.2015. u 15:37 sati.