Prolazim totalni trip u glavi, vrtim crno-bijele filmove nedavne prošlosti i osjećam se nedorečeno,
Negdje između Djevojčice i Nečije Supruge,
Ima taj jedan mali dio mene koji je marioneta nekog davnog vremena. Stanuje u jastučnici moje svijesti. I uvijek je nekako prisutan.
Ne pušta me preko crte. Ponekad se zaletim, ali uglavnom se vratim.
Znatiželjna sam.
Znam da ne pitam pitanja ako nisam spremna na sve odgovore,
Ipak me zanima kuda sve to vodi, kao i kako da si to objasnim. Kao da sam dvije paralele. Samo se negdje u pleksusu magnetiziraju.
Kaže ne treba objašnjenja. To je ludilo.
I jeste, svojevrsno. Ludjastvo.
Ali nešto u njega vabi nepovratno
Post je objavljen 03.10.2015. u 00:42 sati.