omnibus
paradox
The Master
Integration
The Rebel
Exhaustion
imao si prekidač na jednom zidu sebe, zidu plača.
moj je bio istančan osjećaj za poziciju njegove sklopke,
znala sam uvijek kad bi bio isključen vanjski svijet,
i tek ponekad se pitala što radim s ove strane.
kao da ničeg nema, osim moje misli nalik na fotografiju,
mišića napetih od očekivanja i praznog prostora,
koji mi se nabija u stomak.
opet taj osjećaj kao da sam progutala previše zraka.
trebamo ovladati svatko sobom
i onda živjeti slobodno u skladu s time,
ima li nemogućijeg zadatka?
hrabrost?
ali svatko mora biti vlasnik svoje sudbine:
drame, kukavičluka, triumfa,
ipak,
zajednički nazivnik je akcija,
ali ponekad prazan prostor poprimi previše oblika,
pa nas bode i nelagodi kad se nastojimo smiješiti očima.
ponekad riječi dobiju previše značenja,
a tišina je teška, nekako naprasno odsutna.
jer sve mora biti mekano,
skoro neprimjetno
se prelijevati jedno u drugo, i jedno iz drugog,
važno je da se ne primjeti,
negdje se dotičemo čak i sada
kad svaki pažljivo grlimo svoj međuprostor,
ipak ne mogu si pomoći da se pitam gdje si.
25.10.2015. u 22:04 | 0 Komentara | Print | # | ^
