::LUCY FAIR::

srijeda, 30.06.2004.

CENZURA

Dakako, kao što se može naslutiti iz naslova – zasad neću pisati o grupnjaku pod tušem.
Nego da vidimo kako ćemo upristojiti tu groznu Snjeguljicu? Hajde da maćeha naredi kapetanu straže da odvede Snjeguljicu u vojnu akademiju i da je ostavi tamo. Jer, zla kraljica se nada da će pokćerka, kad je ošišaju na nulericu i obuku u uniformu, izgubiti bar dio svoje privlačnosti. A ostalo - kad ogrubi od napornih treninga i suludih vojnih vježbi…
No, zapovjednik straže smiluje se nježnoj djevojci koja ga usrdno moli da je poštedi teškog vojničkog života, te je pusti da ode u frentu. A zloj maćehi donese falsificiranu potvrdu da je Snjeguljica redovno upisana na 1. godinu vojne akademije, smjer – specijalne postrojbe.
S vremenom vještica sazna da djevojka, umjesto da se priprema za komandosa, uživa s patuljcima u njihovoj hippy komuni.
I sad, otrovna jabuka ne dolazi u obzir. Umjesto toga u igru ulaze čokoladne jabuke, punjene medom, bademima i Mozart-kuglama. Jer, zla maćeha namjerava napasti pokćerku kalorijskim bombama. Pa kad se udeblja i pokvari ten, više je nitko neće smatrati lijepom i poželjnom.
Snjeguljica lakomo zine na poslasticu i zalogaj joj zapne u grlu. Maćeha koja zna vještičje trikove, ali ne zna pružiti prvu pomoć, stane je besmisleno lupati po leđima. A onda, vidjevši da se patuljci vraćaju iz berbe marihuane, u panici pobjegne..
Patuljci, dakako, pojma nemaju. Osim toga, napušeni su kao zvijeri i sve im je smiješno. Misle da se Snjeguljica zeza, pa je ostave da leži kraj ceste.
Nasreću, tada nailazi mladi liječnik s obližnje klinike, podigne djevojku u naručaj i napravi joj Heimlichov zahvat, ona oživi i pođe s njim u bolnicu. Gdje je prvo vrijeme obavljala pomoćne poslove, a zatim je upisala medicinu i završila u rekordnom roku.
Eto, zar nije tako puno bolje?


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

utorak, 29.06.2004.

DEMOKRACIJA

Čula sam za neke nemile događaje, brisanja, izbacivanja, cenzura, štatigajaznam...Nisam upućena u zbivanja, pa ne mogu komentirati. Svejedno, odlučila sam ovaj mali post posvetiti demokraciji. U tom duhu pozivam cijenjeno čitateljsvo da se izjasni - što biste najradije čitali, o čemu da pišem? O bajkama, o Marki, o Debelom, o postmodernizmu ili o frenetičnom grupnom sexu pod tušem?

.

BAJKE TI MILE

Kao svaka savjesna majka, trudim se razviti svojoj djeci fantaziju. Čitam im maštovite predizborne govore, novinarske izmišljotine, forumska prepucavanja, pa i bajke.
I onda, kad smo već kod bajki, Pepeljuga i Trnoružica još nekako prolaze. Iako bi tu feministkinje imale kojekakvih komentara. Što je u redu, slažem se. I predlažem im da prionu na pisanje feminističkih bajki, ali ne takvih kao što je "Izvještaj Hite". Nego onih koje možemo čitati dječici.
Poetičnih, nježnih, koje počinju sa "nekoć davno". A glavna junakinja je crnokosa kraljevna, puti bijele kao snijeg. I umre joj mama, buhuhu. Pa dobije zlu maćehu, koja je tolika gadura da bezazlenom, nedužnom djetetu zavidi na ljepoti. Hajde, vrazi je izjeli, nek joj bude, zavidi pa zavidi...
Ali da zbog toga naredi lovcu da djevojčicu ubije?!? I donese, Điiiiizus, njezino srce kao dokaz???
Majke ti mile, pa jel' to za ljude???

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

ponedjeljak, 28.06.2004.

NA ZRNU GRAŠKA

Moje kćeri, komada dva, već su velike cure. Znaju snimati filmiće, uhoditi roditelje, surfati netom i pohađaju školu. Malu.
Upoznala sam učiteljicu, djeluje simpatično, mislim da se zove Gerda ili Helga. Možda Adolfina? Svejedno, djeca nisu mimoze, moraju se suočiti sa stvarnošću.
Ali bajke nisu stvarnost. I zašto onda mala sirena baš mora umrijeti?
Srećom, hollywoodski producenti uočili su problem. U njihovim filmovima glavna junakinja nadmudri morsku vješticu i uda se za princa. Nitko ne umre, svi su sretni i zadovoljni, a morska vještica odustaje od crne magije i otvori turističku agenciju.
Nakon takvog veselja stvarno nemam srca svojim nježnim blizančicama čitati kako «drvosječa i njegova žena življahu u takvom siromaštvu da više nisu znali kako da prehrane svoju djecu». I da ih je bijeda natjerala da, puni jada i očaja, odvedu Ivicu i Maricu duboko u šumu i ostave ih tamo. Čemu sva ta depresija? Kad puno bolje zvuči da su Ivicu i Maricu roditelji poveli na kampiranje. Međutim, spustilo se jako nevrijeme, vjetar je otpuhao šator, mamu i tatu, a djeca su ostala sama nasred šumskog proplanka… itd…
Sve ide kako treba, do mjesta gdje se otkriva da vještica ima ljudožderske sklonosti.
E, to ne može. Nego hrani djecu slatkišima i želi ih udebljati, zato da bi na njima iskušala čarobni napitak za mršavljenje. Kojem je posvetila cijelu vještičju karijeru i namjerava se na njemu bajkovito obogatiti…
«Užas!» Zgranuto vrisne njihov tatica, zvani Debeli, hvatajući se od nelagode za svoju godinama uzgajanu brenticu, «ccc… kako možeš djeci pričati takve strahote? Dijeta? Sredstva za mršavljenje? Pa to je gore od smrti!!!»


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

nedjelja, 27.06.2004.

BIG SISTER

Moja frendica Marki već se stvarno osjeća besmisleno od života u anonimnosti. Stoga se prijavila na naš prvi domaći reality show. Smatra da je to prava stvar za nju.
U prijavi je napisala da je lezba, spremna da se javno deklarira kao takva u svakom trenutku. Osim toga, da je iznimno agresivna prema pušačima, vegetarijancima, inkasatorima, muškim šovinistima i prema ženama koje ne vole njezino društvo.
I povrh svega, zalagat će se za preimenovanje showa iz Big Brother u Big Sister.
Čini se da ima velike šanse da upadne.
Jer traže se jaki individualci koji će stvoriti eksplozivnu mješavinu drame, humora i romantike, s naglaskom na napetosti i konfliktima. A potonje Marki veoma polazi za rukom. Čak i u običnoj vožnji tramvajem. Kad je kontrolor ulovi bez karte, a ona ga smjesta glasno optuži za seksizam, homofobiju i vjersku nesnošljivost. Jer je članica sekte koja obožava besplatni gradski prijevoz.
«Ako me pozovu, sigurno ću pobijediti i osvajam premiju», samouvjereno će Marki iz ležećeg položaja, stružući energično nožicama kožu na mojem trosjedu. Pa nastavi: «U tom slučaju, kupit ću ti novu sobnu garnituru, ova se već dosta izlizala. Ukoliko me ne uzmu, ne znam kud ću sa sobom od dosade. Video mi uginuo, nemam love za novi. Jedino što mi preostaje – posuđivat svake večeri lezbo filmove i gledat tu, kod tebe. Bez veze, jer već sam ih sve odgledala, ali što ću drugo?»
Dakle, ovim putem obraćam se organizatorima spomenutog showa.
Uzmite Marki, molim vas lijepo, ponizno i usrdno!!!
Obećavam da nećete požaliti!
Tako nešto stvarno se rijetko viđa!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

subota, 26.06.2004.

OGLEDALO

Bila sam ujutro na placu. Kupila sam ogledalo. U baroknom okviru, od pozlaćene plastike. A na staklu je otisnut lik mrtvaca. Naime, pokojne Merilinke.
Dakako da nisam kupila samo ogledalo. Prvo sam nabavila tjedne namirinice, natovarila Debelog torbama i poslala ga doma. Ja ću doći kasnije. Htjela sam malo prošetati frekventnim mjestom. Sama. Da vidim – reagiraju li tipovi još na mene?
I zaista, ubrzo mi se priljepio jedan oniži, žustri, u belom đez odelu.
«Ks, ks, gospoja, oš dobar provod? Muž ne moš da sazna, diskreditacija zajemćena, prava eskort usluga, vidi ga tamo, samo dvajst eura!»
I pokazuje mi mladića u tijesnoj majičici, sa bicepsima i rockerskom frizurom, romskog porijekla.
S obzirom da sam prokleta u duši, ne pada mi na pamet da se vrijeđam, svađam ili zovem policiju. Nego mrtva hladna odvratim: «Ne, hvala. Ne volim…» Zaustila sam da kažem – ne volim takve. Nezgodno, moglo bi se protumačiti u rasističkom smislu. Pa za svaki slučaj rekoh: «Ne volim muškarce.»
«Aha», reče svodnik nimalo iznenađeno, «oš žemsku? Samo deset eura, vidi komada!»
Zaista, na vrhu obližnjih stepenica stajala je žena bez frizure, raskošnih oblina, s flašom u ruci. U zrelim šezdesetima, ali dobro se držala. Za galender, da ne padne.
«Ne volim ni žene», odbrusih zlobno.
E, sad sam već uspjela djelovati na svodnikove živce.
«Ne voliš muške, ne voliš žemske…pa koga voliš???»
«Samu sebe», rekoh diveći se vlastitoj domišljatosti.
«Sebe??? A?!? Tako…i treba! Pametno! Imam nešt taman za tebe. Oš kupit ogledalo? Samo dva eura!»
I tako sam morala kupiti ogledalo. Najružnije na svijetu.
Kud ću s njim, osim da ga stavim Debelom u ormar, na vrata, iznad vješalice s kravatama? Neće se buniti, on prihvaća sve što mu život donese. Čak i mene.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

petak, 25.06.2004.

BLOGO NAMA

Zgodno je čitati blogove. Čak i one prolazne, kratke, tipa «bla…bla…bla», «hahaha» ili «ciju-ciju». I među takvima ima sadržajnijih, npr. «evo i mene tu» ili «ne znam još o čemu da pišem, ali smislit ću nešto, bez brige».
Ne brinemo mi, većina blogova ima šanse da se održi. Osobito oni opsesivnog karaktera – alkoholičarski, radoholičarsko-štreberski i naročito, zaljubljeni.
«Ustao sam razmišljajući o tebi, listao sam modni časopis, svako žensko lice podsjetilo me na tebe, jer ti si žena. I to žena mog života.» Zatim slijedi koloplet stihova, romantičarskih, estradnih, dadaističkih, te na kraju upit: «Što će biti od naše veze?»
U RL radilo se o vezi saobraćajnog tipa, svodila se na zajedničke vožnje busom do škole. Međutim, školska godina je gotova i sad je veza u krizi. Čitatelji nikad neće saznati ovakve trivijalne podatke. Umjesto toga, bit će upoznati sa sjajem u njezinim očima i ljepotom njezinog osmjeha na jutarnjem suncu, i to na samo pedesetak kartica teksta.
Lijepa je ljubav.
A tek mržnja! Sumnjam da itko propušta blogove pesimističko-nihilističkog usmjerenja. Pune bijesa, prezira i životnih frustracija. U kojima često veoma nadareni i duhoviti autori uspješno pišu o svojim životnim neuspjesima.
I naposlijetku, oni najintrigantniji. Tračerski blogovi.
Autori/ce sasvim ležerno, u revijskom tonu, nemilice olajavaju svoju obitelj, prijatelje, neprijatelje, političare, medijske zvijezde.
Oni najperverzniji ogovaraju sebe. I druge blogove. Kao, eto, doljepotpisana autorica.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

četvrtak, 24.06.2004.

ŽENSKO PITANJE???

Joj! Moja frendica Marki naletjela na www.blog.hr. I kud baš na Lebowskog? O kokošima iznad tridesete, neudanima, bez djece. Karijeristicama, koje ljubavna razočaranja liječe poslovnim uspjesima.
E, sad, Marki je tridesetogodišnjakinja i solo je. Ali, stvarno nije karijeristica. Živi kod starog, od njegove penzije. Ne nosi uske suknjice i ne hvata neiskusne klince. Ona je lezba, hvata cure.
Svejedno, ipak je feministkinja, tko zna što sprema Lebu za osvetu? Sudsku tužbu ili kućnu posjetu?
«Taj Leb!!!» Vrisne Marki, vitlajući isprintanim tekstom. Pa nastavi: «Fenomenalno! Točno je opisao moju bivšu. Kokoš, prava kokoš!»
Inače, njezina bivša kokoš bila je njezina samo dok su kokodakale preko neta. Kad su se srele uživo, nakon 15 minuta tihe konsternacije nad Markinom pojavom, dotična je otperjala u pravcu svog kokošinjca i uvrstila se među bivše. I sad Marki više nema lijepe riječi za nju, niti za njoj slične primjerke ženskog roda. Koje su se izmakle njezinom kljucanju i naskakivanju.
Zanimljivo, upravo fascinantno!
Kako nabrušeni muški šovinist Lebowski i frustrirana nelijepa lezba Marki imaju identično mišljenje o ženama. I ne samo da misle isto, nego i pišu sličnim stilom. Rečenica, ritam, kompozicija teksta…kao da se radi o istoj….ma, ne… nemoguće…da je brutalna muškarčina Leb, zapravo, jedna ojađena lezba??? Lezbowski???

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

srijeda, 23.06.2004.

ZNANJE-IMANJE

Primijetila sam da su neki blogovi posvećeni našem obrazovnom sustavu i visokoj znanosti. Kako promijeniti stvari nabolje? Možda bi bilo najbolje krenuti korak po korak, od pojednačnih slučajeva.
Slučajno, osobno poznajem jedan takav slučaj, na kojem bi trebalo malo poraditi. Eto, jedna pristala žena, u ranim šezdesetima, poštarica iz mog kvarta, zaljubila se u akademika P, vidjevši ga na TV-u.
Da bi se duhovno približila svojoj simpatiji, kupila je zbirku viceva Voje Šiljka i naučila napamet. Naime, čula je P-ovu izjavu o tome kako Hrvatska ima znanstvenog potencijala da prodaje pamet ostatku svijeta. Pa je pomislila da je čovjek komičar.
Nemalo se iznenadila saznavši da se radi o znanstveniku, koji se iz nepoznatih razloga jako voli slikati za TV. Međutim, njezini osjećaji nisu se ugasili. Naprotiv, da bi povećala svoje šanse da se približi voljenoj osobi, naša poštarica odlučila se upisati na faks. I sad sprema prijemni ispit za političke nauke. S obzirom da je uspješno svladala viceve Voje Šiljka, čini se da ima prilične šanse.
I sad, kad bi akademik P. pristao da iziđe s njom na večeru ili bar u kino, ona bi dobila dodatnu motivaciju i sigurno postigla uspjeh u svojim plemenitim akademskim stremljenjima.
A Hrvatska bi bila bogatija za još jedan visokoobrazovani mozak. Koji se sigurno neće nikamo odliti.
Dakle, molim dotičnog akademika (sigurno se prepoznao) da se javi i konačno učini nešto konkretno za hrvatsku znanost.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

utorak, 22.06.2004.

VEZE

Moja telefonska linija opet funkcionira. Zahvaljujući odgovornom iz HT-a. On je dobar čovjek. Kad sam ga kontaktirala da prijavim kvar, bio je pun razumijevanja i spremnosti da pomogne.
«Pa šta ako je linija malo u kvaru? Koji je to problem ako dan-dva-tri nemaš telefonsku vezu», reče on, mazeći mi uho tvrdim južnjačkim akcentima.
Stvarno, kad sam bolje razmislila, shvatila sam njegovo stanovište. Koja je to glupost i obijest – imati telefon, svaki dan? Čemu? Da se lupeta bez veze, pa da se ide na Internet tračat uzorite javne osobe i širit pornografiju?
Razmaženi smo mi, rođeni u gradu, telefon hoćemo i još mob'tel, jelte? Pa TV, DVD, CD, PC, WC, sve mora bit' u kući? A o frižiderima i bojlerima da ne pričamo…I mislimo da se nemere živit bez otih stvari? A može se, on – šef u Ht-u, on dobro zna da se može. Cijelu mladost je proveo bez svega toga, gore u svom selu, pa šta mu fali? Razvio se u kršnog momka, siš'o s planine, doš'o u Zagreb. Stric ga zaposlio u HT-u. I ubrzo zasjeo na šefovsko mjesto. Tako je, najdalje dotjeraju oni koji u početku tjeraju ovce. A ne oni šta ganjaju tog nekog miša po kompijuteru…Ko da to uopće ikom normalnom treba?

ponedjeljak, 21.06.2004.

GAY AFTER

Ovo je jučerašnji zapis, koji nije mogao biti redovno objavljen, jer zaposleni u HT-u ne znaju i ne žele raditi svoj posao. Ali žele primati plaću. I zato nam svakog mjeseca ispostave pljačkaški račun u ime naknade za svoje tzv. usluge.



GAY AFTER

Day after gay parade. Žalost i jad. Tužna je nedjelja. Marki plače kao ljuta godina i briše nos u moje salvete. Nakon što je pojela sve kolače, kekse, grickalice i ostalo otprilike jestivo što se nepažnjom zateklo u mojoj kuhinji u trenutku njezinog dolaska.
Što je uzrok tolike tuge, da je čak i nebo proplakalo s njom? Razlog je sasvim ništavan. Naime – ništa! Na TV-u. Ništa u novinama. Nijedna snimka, nijedan kadar koji bi sadržavao Marki.
A toliko se trudila da zablista. Irokez frizura u duginim bojama i nadljudski napori da u ovo doba godine nabavi nakit za božićno drvce. Jer, ono doma u ladici nije bilo dovoljno da prekrije u potpunosti svu raskoš njezinog volumena.
I nakon svega, nitko je nije usnimio, niti tražio intervju, niti je išta pitao. Osim klinaca iz kvarta, koji su je pokušali nagovoriti da takva dođe u obližnju školu kad se budu dijelile svjedodžbe i prestraši njihovu učiteljicu.
Sve u svemu, propao medijski proboj. I nitko ne bi čuo za Marki, niti znao da ona postoji, da ja ovdje ne pišem o njoj.
Ali, ona to ne zna. Ne mogu joj reći. Bojim se da bi se, iz zahvalnosti, bacila na mene i izljubila me, brrrr…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka

subota, 19.06.2004.

PARADA

Čujem da se neki ljudi ljute zbog gay-parade. Nisam rodno kvalificirana da pričam o homićima, ali kao žena mogu reći da su lezbijke sasvim ok. Nisu u pravu oni koji ih smatraju rugobama koje ne mogu naći muškarca. Jer, neke su stvarno veoma atraktivne, mogle bi zarađivati kao cirkuske atrakcije.
Npr. moja frendica Marica, zvana Marki. Ona je čak poslala svoje fotke u Hollywood, jednom poznatom producentu. I primila je veoma laskav odgovor. Da joj je maska više nego fenomenalna, ali da zasad ne namjeravaju snimati nastavak «Planete majmuna».
Međutim, Marki se nije dala pokolebati odbijenicom, odlučila je probiti se u domaći film. Tako da je preporuči jedna poznata glumica, koja će sve učiniti za njezinu ljubav. Čim je upozna i zaljubi se. Da bi to postigla, Marki joj je prošle godine poslala prekrasno ljubavno pismo, puno neodoljivo nježnih i produhovljenih misli. Koje idu ovako:
«Ej zeno, komadu!
Tolko sam bila izvan sebe kad sam te vidila da sam skocila ko pop-korn. Uzmi me, kraljice srca mog! Napaljuješ me, baš me napaljuješ, volila bi te oralno obradit u totalu. Dala bi ti da me drpaš za sisu i upreš ko u životinju, jer to meni paše…jojjj, da samo znaš kako. Pustila bi te da ruješ po mojim sisama dok te glava ne zaboli. Tolki si seksipil da moram drkat do iznemoglosti svaki put kad pomislim na tebe. O kako bi ja rado bila žena tvog života, da me jebeš žestoko, o ti ženo, žešće! Da me jebeš ko luđak kad jebe!!!»
Iako odgovor još nije dobila, nimalo ne sumnjam da će Marki uspjeti u svom naumu da postane slavna. Jer ona nije obdarena samo upadljivim izgledom, nego je i intelektualni kapacitet. Tek je navršila tridesetu, a već je na drugoj godini faksa.
Osim toga, ima i parapsihološke sposobnosti. Eto, neki dan se u jednoj TV-emisiji pojavila djevojka koja je nekoć bila razuzdana i besramna, a danas je revna kršćanka. Odakle to? Doživjela je susret s Isusom? Ne, nego susret s Marki!
Osobno sam bila prisutna i mogu svjedočiti kako je protekao taj blind date. Kad se cura, tada još poznata kao veoma pohotna i sasvim neizbirljiva lezbijka, pojavila i ugledala Marki, zinula je u čudu. Zatim je sklopila ruke u iznenadnom vjerskom zanosu, zavapila: «Bože me sačuvaj!» i stala bježati kao da je vrazi gone.
Eto, kakvim čudotvornim moćima raspolaže moja frendica Marki, ne može to svatko…
I zato sam više nego uvjerena da će se Marki kad-tad pojaviti u medijima. Zapravo, već danas, u TV-prilozima o gay-paradi. Jer, sumnjam da će ijedan snimatelj propustiti da uhvati u kadar takvu pojavu. Usto, ambiciozna kao što je, zasigurno će se probiti u prve redove.
A ja ću se hvalisati okolo – ta cura na TV-u moja je dobra frendica…Hmm…Ili možda ipak neću?

Vaša Lucy Fair, dopisnica iz zone sumraka

petak, 18.06.2004.

VOAJERI

Sudbina je htjela da počnem ovaj dnevnik jednom prestrašnom i tragičnom spoznajom. Dubokim razočaranjem u bližnje. I daljnje. I one, za koje ne znam kamo bih ih svrstala. Ali, u jedno sam sigurna – da su duboko izopačeni i nastrani.
A sve je počelo kad je nakon niza hladnih i kišnih dana, sunašce napokon stalo bacati svoje zrake kroz prozore našeg stana. Moj dragi Debeli promeškoljio se na svojem omiljenom kauču i raskopčao košuljicu, da posunča trbuščić. Onda sam ja sjela u fotelju i skinula svoju majičicu, da se i ja naužim malo sunca. Začudo, Debeli je žustro ustao s kauča i skinuo košuljicu. I hlače. I ono smiješno ispod, s uzorkom likova iz crtića, za što on misli da su «bokserice». A ja znam da su «muške gaćurine s rasprodaje», jer sam ih osobno kupila tamo. Nema veze, ionako smo ih skinuli. I sve ostalo, pa se skupa sklupčali u fotelji, da se zajedno grijemo na popodnevnom suncu. A prije toga smo širom rastvorili balkonska vrata i razmaknuli zavjese. Ali, topline nikad dovoljno, pa smo se premjestili na balkon.
A dok smo se trljali jedno uz drugo, javile su se neke prirodne reakcije i uslijedile neke radnje, isto veoma prirodne. Međutim, nije išlo sasvim glatko, mi smo već u zrelim godinama, cirkulacija se srozala na razinu crkulacije, treba nam još topline, više sunca. Pa smo se tiho spustili u osunčano dvorište, na ugrijane ploče staze koja presijeca travnjak.
Tamo nam je išlo mnogo bolje, premda, objektivno gledano, još uvijek veoma skromno. Jer, iskreno, nismo bogzna što. Ipak, svi su susjedi izišli na balkone i napadno buljili u nas. Čak su i nepoznati prolaznici s ceste nepozvani ulazili u dvorište i pravili gužvu, u nastojanju da se probiju u prvi red. I pritom otvorenih usta zijali ravno u našu intimu. Koja, na njihovu žalost, nije dugo trajala, rekoh da su naše mogućnosti u granicama normale, dakle – seksualne bijede.
I molim vas lijepo, ta bijeda – da nekoga zanima! Čak mnoge. I ne samo da su nas promatrali, neki su pametnjakovići i snimili cijelu stvar, pa prodali pornografima s neta, pod naslovom «Seks uživo pred publikom».
A znate li tko? Naša rođena djeca, eto! Rodiš ih, odgajaš, kupiš im kameru i… Guje, koje u njedrima držah! Da guje, još gore – voajeri odvratni, perverzni, fuj, fuj, fuj!!!

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka