::LUCY FAIR::

subota, 26.06.2004.

OGLEDALO

Bila sam ujutro na placu. Kupila sam ogledalo. U baroknom okviru, od pozlaćene plastike. A na staklu je otisnut lik mrtvaca. Naime, pokojne Merilinke.
Dakako da nisam kupila samo ogledalo. Prvo sam nabavila tjedne namirinice, natovarila Debelog torbama i poslala ga doma. Ja ću doći kasnije. Htjela sam malo prošetati frekventnim mjestom. Sama. Da vidim – reagiraju li tipovi još na mene?
I zaista, ubrzo mi se priljepio jedan oniži, žustri, u belom đez odelu.
«Ks, ks, gospoja, oš dobar provod? Muž ne moš da sazna, diskreditacija zajemćena, prava eskort usluga, vidi ga tamo, samo dvajst eura!»
I pokazuje mi mladića u tijesnoj majičici, sa bicepsima i rockerskom frizurom, romskog porijekla.
S obzirom da sam prokleta u duši, ne pada mi na pamet da se vrijeđam, svađam ili zovem policiju. Nego mrtva hladna odvratim: «Ne, hvala. Ne volim…» Zaustila sam da kažem – ne volim takve. Nezgodno, moglo bi se protumačiti u rasističkom smislu. Pa za svaki slučaj rekoh: «Ne volim muškarce.»
«Aha», reče svodnik nimalo iznenađeno, «oš žemsku? Samo deset eura, vidi komada!»
Zaista, na vrhu obližnjih stepenica stajala je žena bez frizure, raskošnih oblina, s flašom u ruci. U zrelim šezdesetima, ali dobro se držala. Za galender, da ne padne.
«Ne volim ni žene», odbrusih zlobno.
E, sad sam već uspjela djelovati na svodnikove živce.
«Ne voliš muške, ne voliš žemske…pa koga voliš???»
«Samu sebe», rekoh diveći se vlastitoj domišljatosti.
«Sebe??? A?!? Tako…i treba! Pametno! Imam nešt taman za tebe. Oš kupit ogledalo? Samo dva eura!»
I tako sam morala kupiti ogledalo. Najružnije na svijetu.
Kud ću s njim, osim da ga stavim Debelom u ormar, na vrata, iznad vješalice s kravatama? Neće se buniti, on prihvaća sve što mu život donese. Čak i mene.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka