::LUCY FAIR::

petak, 25.06.2004.

BLOGO NAMA

Zgodno je čitati blogove. Čak i one prolazne, kratke, tipa «bla…bla…bla», «hahaha» ili «ciju-ciju». I među takvima ima sadržajnijih, npr. «evo i mene tu» ili «ne znam još o čemu da pišem, ali smislit ću nešto, bez brige».
Ne brinemo mi, većina blogova ima šanse da se održi. Osobito oni opsesivnog karaktera – alkoholičarski, radoholičarsko-štreberski i naročito, zaljubljeni.
«Ustao sam razmišljajući o tebi, listao sam modni časopis, svako žensko lice podsjetilo me na tebe, jer ti si žena. I to žena mog života.» Zatim slijedi koloplet stihova, romantičarskih, estradnih, dadaističkih, te na kraju upit: «Što će biti od naše veze?»
U RL radilo se o vezi saobraćajnog tipa, svodila se na zajedničke vožnje busom do škole. Međutim, školska godina je gotova i sad je veza u krizi. Čitatelji nikad neće saznati ovakve trivijalne podatke. Umjesto toga, bit će upoznati sa sjajem u njezinim očima i ljepotom njezinog osmjeha na jutarnjem suncu, i to na samo pedesetak kartica teksta.
Lijepa je ljubav.
A tek mržnja! Sumnjam da itko propušta blogove pesimističko-nihilističkog usmjerenja. Pune bijesa, prezira i životnih frustracija. U kojima često veoma nadareni i duhoviti autori uspješno pišu o svojim životnim neuspjesima.
I naposlijetku, oni najintrigantniji. Tračerski blogovi.
Autori/ce sasvim ležerno, u revijskom tonu, nemilice olajavaju svoju obitelj, prijatelje, neprijatelje, političare, medijske zvijezde.
Oni najperverzniji ogovaraju sebe. I druge blogove. Kao, eto, doljepotpisana autorica.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka