::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 28.06.2004.

NA ZRNU GRAŠKA

Moje kćeri, komada dva, već su velike cure. Znaju snimati filmiće, uhoditi roditelje, surfati netom i pohađaju školu. Malu.
Upoznala sam učiteljicu, djeluje simpatično, mislim da se zove Gerda ili Helga. Možda Adolfina? Svejedno, djeca nisu mimoze, moraju se suočiti sa stvarnošću.
Ali bajke nisu stvarnost. I zašto onda mala sirena baš mora umrijeti?
Srećom, hollywoodski producenti uočili su problem. U njihovim filmovima glavna junakinja nadmudri morsku vješticu i uda se za princa. Nitko ne umre, svi su sretni i zadovoljni, a morska vještica odustaje od crne magije i otvori turističku agenciju.
Nakon takvog veselja stvarno nemam srca svojim nježnim blizančicama čitati kako «drvosječa i njegova žena življahu u takvom siromaštvu da više nisu znali kako da prehrane svoju djecu». I da ih je bijeda natjerala da, puni jada i očaja, odvedu Ivicu i Maricu duboko u šumu i ostave ih tamo. Čemu sva ta depresija? Kad puno bolje zvuči da su Ivicu i Maricu roditelji poveli na kampiranje. Međutim, spustilo se jako nevrijeme, vjetar je otpuhao šator, mamu i tatu, a djeca su ostala sama nasred šumskog proplanka… itd…
Sve ide kako treba, do mjesta gdje se otkriva da vještica ima ljudožderske sklonosti.
E, to ne može. Nego hrani djecu slatkišima i želi ih udebljati, zato da bi na njima iskušala čarobni napitak za mršavljenje. Kojem je posvetila cijelu vještičju karijeru i namjerava se na njemu bajkovito obogatiti…
«Užas!» Zgranuto vrisne njihov tatica, zvani Debeli, hvatajući se od nelagode za svoju godinama uzgajanu brenticu, «ccc… kako možeš djeci pričati takve strahote? Dijeta? Sredstva za mršavljenje? Pa to je gore od smrti!!!»


Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka