::LUCY FAIR::

ponedjeljak, 21.06.2004.

GAY AFTER

Ovo je jučerašnji zapis, koji nije mogao biti redovno objavljen, jer zaposleni u HT-u ne znaju i ne žele raditi svoj posao. Ali žele primati plaću. I zato nam svakog mjeseca ispostave pljačkaški račun u ime naknade za svoje tzv. usluge.



GAY AFTER

Day after gay parade. Žalost i jad. Tužna je nedjelja. Marki plače kao ljuta godina i briše nos u moje salvete. Nakon što je pojela sve kolače, kekse, grickalice i ostalo otprilike jestivo što se nepažnjom zateklo u mojoj kuhinji u trenutku njezinog dolaska.
Što je uzrok tolike tuge, da je čak i nebo proplakalo s njom? Razlog je sasvim ništavan. Naime – ništa! Na TV-u. Ništa u novinama. Nijedna snimka, nijedan kadar koji bi sadržavao Marki.
A toliko se trudila da zablista. Irokez frizura u duginim bojama i nadljudski napori da u ovo doba godine nabavi nakit za božićno drvce. Jer, ono doma u ladici nije bilo dovoljno da prekrije u potpunosti svu raskoš njezinog volumena.
I nakon svega, nitko je nije usnimio, niti tražio intervju, niti je išta pitao. Osim klinaca iz kvarta, koji su je pokušali nagovoriti da takva dođe u obližnju školu kad se budu dijelile svjedodžbe i prestraši njihovu učiteljicu.
Sve u svemu, propao medijski proboj. I nitko ne bi čuo za Marki, niti znao da ona postoji, da ja ovdje ne pišem o njoj.
Ali, ona to ne zna. Ne mogu joj reći. Bojim se da bi se, iz zahvalnosti, bacila na mene i izljubila me, brrrr…

Lucy Fair, vaša dopisnica iz zone sumraka