Maksova maksimala

nedjelja, 30.05.2010.

ŽIDOVSKO PITANJE, KAD NEMAMO DRUGO

Fridrich Nietzsche, Ilija Jakovljević, Vedrana Rudan, Zlatko Dizdarević, „ministar branitelja“ Miro Laco; svaki je na svoj način opisao židovsko pitanje. Vjerojatno svaki od nas ima svoje viđenje o jednom disperziranom entitetu (ako to tako mogu reći) koji je u nemilosti „od Poncija do Pilata“, odnosno od povratka u obećanu zemlju do njihova izgona iz nje, pa do stvaranja nove države Izraela na jedan umjetni način. Umjetniji od stvaranja Jugoslavije; Prve, Druge i Inih.
Ako površinski pogrebemo po povijesti čovječanstva, onda ćemo zaista zaključiti da su Židovi, ili židovi (ovisno da li govorimo o pripadniku nacije, ili pripadniku židovske vjere) bili nesretni čitavu povijest. Nesreća ih nije napustila ni danas kada su im svjetske velesile omogućile i državu koju ne cijene niti te iste sile, ali ni Židovi sami.
Holokaust koji im se dogodio u doba nacizma nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim, niti ga se smije zaboraviti. No, holokaust nisu doživljavali samo Židovi ili židovi, holokaust su proživjeli mnogi entiteti prije ovoga nacističkog izdanja. Njega nije izmislio Hitler (kao uostalom ni svastiku), holokaust je prema starim Grcima i Rimljanima bila žrtva paljenica bogovima. Da li je bilo koja žrtva bila vrijedna rezultata i posljedica toga čina teško je odgonetnuti, ali moderniji holokausti zacijelo nisu donijeli ništa dobra.
Sjetimo se samo holokausta Indijanaca kojega su izvršili demokrati SAD-a, sjetimo se, pak, što su u ime kršćanstva učinili konvistadori u Srednjoj i Južnoj Americi s tamošnjim Indijancima. Australske Aboridžine gotovo su uništili pripadnici Ujedinjenog kraljevstva. I Maure su uništili (opet) u ime kršćanstva. Kako veliki Fridrich Nietzsche kazuje; kršćanstvo se nije borilo samo protiv znanja i znanosti, kršćanski svećenici htjeli su da im vjernici, pored nepismenosti, budu i zamazani. Oni su protjeravši Maure s Pirineja zabranili i uništili i sve javne kupaonice. Tako, kaže, samo u gradu Cordobi zatvorili su odmah 270 javnih kupališta.
No dobro, Mauri su ipak sami došli iz Afrike, ali odakle su došli današnji Amerikanci i Australci?
Fridrich Nietzsche davno prije ovoga nacističkog holokausta o židovima ima specifično mišljenje. On zamišlja kako su židovi sami isprovocirali svoju katastrofu kako bi na njoj izgradili karizmu koja će prouzročiti antisemitizam. Antisemitizam Židovi u čitavom svijetu koriste da bi zapravo opstali. To ih ujedinjuje i osnažuje. Zato oni na svaku kritiku svoje politike odmah skaču da je to posljedica antisemitizma. To je isto kao što hadezeovac na napad da je opljačkao hrvatski narod i narodno bogatstvo odgovara da ga napadaju izdajnici Hrvatske i naprijatelji branitelja.
Hrvatski književnik Ilija Jakovljević napisao je memoarsku prozu „Konclogor na Savi“ (tiskana u Varaždinu 1999.) u kojoj spominje židovsko pitanje prožeto s danima njegova tamnovanja u Staroj Gradiški. Njegovi supatnici bili su i Židovi za koje je rekao da su to ljudi posebna kova (u slobodnoj interpretaciji). Oni su, da bi se dodvorili tamo nekim šakićima, odavali imena i djela svojih prijatelja Židova iako su znali da ih to neće spasiti od smrti u tom logoru! Jakovljević je morao biti pušten iz logora 1943. godine, pobjegao u partizane, ali je i u novoj državi uhićen, zatvoren i naglo umro u zatvoru. O njemu Andrija Hebrang jr. nikada nije rekao ni riječi premda je stradao na sličan način kao i njegov otac.
Neki dan je Zlatko Dizdarević, poznati bosanski diplomat, sada dopisnik s Blistoka, današnjem Izraelu pripisao samoubojstvo! Ako jedna država u svom okruženju nema ni jednog prijatelja, niti nastoji da ga stvori, osuđena je na propast. To ide u onom smjeru Nietzscheove teze da Židovi sami sebi stvaraju problem. Do danas nisam znao da je jedan Miro Laco, hrvatski vitez, bio učlanjen u SDP-u Zorana Milanovića. Doista i u SDP-u ima svašta. Taj Miro Laco riješio je židovsko pitanje glasovitom izrekom u jednim novinama kako u njegovu kuću ne može ući Srbin, Židov i pas.
Poanta ovoga židovskog pitanja naša je spisateljica Vedrana Rudan. Ta se žena jedina usudila židovsko pitanje nazvati pravim imenom. Židovi vrše holokaust nad Palestincima! Njima nije dovoljna njihova država, oni stalno šire „svoj“ teritorij na račun tuđe opstojnosti, a s Plestincima postupaju po receptu Guantanama na Kubi i Abu Ghraiba u Iraku. Nema nekoliko godina kada su osnovali logor u Jerichonu u koji nisu smjeli ući ljudi međunarodnog Crvenog križa, jer im Izrael nije dozvolio!
Zbog ove izjave Vedrana Rudan postala je antisemitkinja, pala je u nemilost svih medija i plitičkih opcija, jer je židovski svjetski lobi toliko jak da Židovima uvijek treba titrati jaja. Nisam, nažalost, primijetio da je itko od ljudi koji nešto znače u ovom jadnom društvu dao podršku Vedrani i rekao da je izustila istinu o Židovima. A istina je uvijek bolna! I pomalo kobna.

30.05.2010. u 07:00 • 39 Komentara • Print • #

nedjelja, 23.05.2010.

LOKALNI IZBORI I TAKO TO

Ako ste mislili da ću se osvrnuti na Bananinu bahatost u politici, razočarat ću vas. Za njega bi bilo najuputnije da mu stranku, Partiju, preuzmu desno orijentirani ljudi i propali političari. Oni bi se barem trudili. Ogulinska Partija otkako ju je napustio današnji župan klizi prema dnu. A mada građansko ponašanje ne poznaje stranačke boje; netko svoju bahatost naplaćuje, a netko svoju plaća.
Mislio sam se, istinabog, osvrnuti na političku promašenost što se tiče postojanja mjesnih odbora, jer su mjesni odbori zamišljeni kao osnovne ćelije HDZ-ove stamene centralne figure. Dan im je čak i status pravne osobe, ali naravno, bez žiro računa, a pravnu osobu bez žiro računa moguće je usporediti s poznatim slučajem kada su mrtvomu magarcu natezali puzdru.
Koliko vijeće mjesnog odbora i njen predsjednik čine važnu kariku u političkom hranidbenom lancu vidi se po podatku da se to vijeće u najvećem gradskom odboru „Gradu“ sastalo u proteklom mandatu od četiri godine točno jedanput, a sa svojim biračima malo rjeđe. Zato nije nikakvo čudo da se na te izbore odazove 15 do 20 posto glasača. Stoga vlast koja je zadužena organizirati takve izbore nema potrebu razmišljati kako će oni rezultirati jer nikakvi efekti se ni ne očekuju.
No, da je na prorijeđenim izbornim mjestima uzaludnih izbora za predsjednika mjesnog odbora i njegovu pratnju umjesto izbornog listića stajala prijava Badminton kluba Ogulin na nezakonito trošenje novaca naše Sportske zajednice Grada Ogulina (ŠZGOG) i žalba na usvajanje financijskog poslovanja te zajednice za 2009. godinu od strane Gradskog vijeća Ogulina, dana 4. svibnja 2010. godine, siguran sam da bi odziv bio znatno veći, a imali bi i zahvalan materijal koji nikoga ne bi smio ostaviti ravnodušnim. Poznavajući donekle predsjednika Badminton kluba Ogulin, koji je potpisao prijavu na trošenje sredstava poreznih obveznika, i žalbu na olako prihvaćanje financijskog izvještaja od strane zastupnika tih istih obveznika u Gradskom vijeću, siguran sam da ovdje nešto jako smrdi. A kako i ja dijelom punim taj gradski proračun imam pravni interes, a onda i pravo, saznati odakle smrdi.
Smrad sa Sodola, iz spalionice Metisa ili zbog uređenja okolice Miljavčeve tvornice u idustrijskoj zoni „Pilane“ nestaje kada se ruža vjetrova okrene kontra Ogulina, odnosno kada zataji vatra na Pilani. Taj je smrad prolazan i tehnički otkloniv, ali smrad u ŠZGOG-a je otkloniv samo sudskom presudom! Vjerujem da su podaci koji kruže internetom o ŠZGOG-a točni, samo treba dokazati da su i zakoniti. Uz jedanaest zakonodavnih propisa i sedam isprava Grada Ogulina, kao jedinice lokalne samouprave, financijskom stručnjaku nije teško to dokazati. Tomika ga na osamnaest stranica pisanog teksta upućuje i vodi točno na metu, a stručnjak će pogoditi u sridu ili u ništa!
Pokazatelji kojima barata žalitelj (Badminton klub Ogulin) na usvajanje financijskog poslovanja od strane Gradske skupštine su katastrofalni. Oni, naime, ukazuju da je u izvještaju financijskog poslovanja za 2009. godinu prikazan gubitak od 25.973,74 kn, a da je stvarni gubitak 4,528.465,90 kn!!! To je u žalbi navedeno od stavke do stavke - u lipu!
Kako je ovaj akt upućen na devet institucija koje imaju utjecaj na praćenje državnih, županijskih i lokalnih propisa za očekivati je da će se vrlo brzo ustanoviti hoće li žalba biti prihvaćena ili odbijena. Tomika je smogao hrabrosti krenuti u obranu svojih interesa kao porezni obveznik, ali i kao ošećenik što njegov badminton klub biva u nemilosti te iste ŠZGOG-a.
Drugi akt koji Badminton klub Ogulin šalje Poreznoj upravi u Karlovcu, prijava je na nezakonitost trošenje novaca ŠZGOG-a iz Programa javnih potreba u sportu Grada Ogulina. Konce ovoga dopisa lako će povezati financijski stručnjaci, a ja bih se samo osvrnuo na TK Ogulin koji se natječe u 1. hrvatskoj ligi i obično je u finalu toga prvenstva, a za njega između ostalih igraju i Janez Semrajc iz Slovenije, Ivan Dodig i Ante Nakić Alfirević iz Bosne i Hercegovine, ali i Ante Pavić i Tomislav Brkić ipak iz Ogulina. Koliko nas oni koštaju reći će, nadam se, mjerodavni. Nakon ove otvorene žalbe i prigovora na financijske transakcije ŠZGOG-a ne sumnjam da će oporbeni vijećnici koji nisu prihvatili izvještaj za 2009. godinu inzistirati na pokretanju postupka za utvrđivanje istine u našem sportu.

P.S. Sad, da li je Ivo Andrić hrvatski ili srpski pisac, no za života rekao je i ovo: Svako pedeset godina na ovim terenima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati.

23.05.2010. u 07:00 • 21 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.05.2010.

DUNJA, TANJA, JACA I FATIMA

Nekada davno kada su se i studenti mogli zabavljati u Corso baru za nepunih 100 dinara i „uživati“ u društvu nekih prostitutki koje su stanovale u središtu Zagreba, obično u Dugoj ulici, događale su se sasvim uobičajene stvari koje su prelazile u strereotipe tadašnjeg „nobl“ stališa. Tada su se te prostitutke u Corso baru nazivale i kurve (prema onom; kurva – krivina) i s nama su se zabavljale tek toliko dok nisu došle prave mušterije, kada bi se one ispričale društvu i otišle obaviti postavljeni zadatak. Moram vam reći da nikada nismo platili piće kada smo bili u njihovu društvu, jer bi već prva od njih koja je osvojila mušteriju s konobarom dogovorila da naplati i naš račun. Nikada se nismo ni potrudili saznati prava imena, niti smo time bili opterećeni, one su se predstavile sa svojim pseudonomom (ako je tako korektno reći), a mi smo svaku od njih zvali po svomu nahođenju. Tako smo od impozantnijih djevojaka imali Dunju, Tanju, Jacu, Fatimu. One su bile sinonim i za sve druge djevojke koje su imale slične karakteristike, a s kojima smo htjeli ili morali kontaktirati. Te radišne djevojke nosile su ime koje sigurno nije bilo u njihovom krsnom listu, ili križnom listu, što bi rekli ovi rodoljubi koji se služe jedinim ispravnim hrvatskim jezikom.
Da se riješimo hrvatskoga jezika htio bih reći da tada studenti nisu studirali da bi s odličnim uspjehom završili fakultet, odmah se zaposlili, radili 14 do 16 sati dnevno i stvarali višak vrijednosti kapitalistu. Tada se studiralo malo temeljitije, usporenije i u redovnom školovanju potpuno pošteno. Barem na zagrebačkom Sveučilištu, priznatom u cijelomu svijetu. Diplomirani student se zaposlio nakon završenog školovanja i zajedno s radničkom klasom stvarao novu društvenu vrijednost. Vrijednost njegovog minulog rada korištena je na podizanje standarda življenja svih ljudi u zajednici, a ne samo članova Hrvatske demokratske zajednice.
Htio bih ovom prilikom reći da smo tada, ali i danas, uglavnom u zabludi što je to zapravo minuli rad bio. Minuli rad nije staž kako smatra veliki posto ljudi, već je to vrijednost toga rada koji se odvajao za nabavku i unapređenje osnovnih sredstava i tehnologije, za povećanje produktivnosti svake radne organizacije pod kontrolom kakvog-takvog radničkog savjeta.
Danas, s viškom vrijednosti koju je stvorio radnik, poslodavac-kapitalist, kupuje jahte, aute, avione, ljubavnice i štošta drugoga, a stručnjaka nakon pet godina, izmoždenog i istrošenog, otpusti i zaposli drugoga. Ni onom prvom nije zapamtio ime, niti je za ime pitao novoga. A niti stručnjak, niti radnik ne stignu na godišnji odmor niti imaju novaca za to.
No, da se malo vratimo na one studentske dane kada smo drugovali s onim curama iz Corso bara.
Dunja je bila malo mentalno ograničena i voljela je puno pričati, pa smo sve cure koje su imale slične karakteristike zvali Dunja. I danas kada se nađemo zajedno evociramo s nostalgijom te dane.
Tanja je bila visoka i vitka aktivistica koja je voljela u slobodno vrijeme ići u kino i čitati „X 100“ koji joj je ulijevao nadu da će dobro kad-tad pobijediti zlo i da će se jednoga dana zaljubiti u nekog princa na bijelomu konju. Kada se jedna mušterija zaljubila u nju, ona ga pitala bi li se oženio njome, a on je k'o iz puške rek'o: „Ne bi!“ Od tada je Tanja živjela bajku; sretna i zadovoljna jer nikomu, osim sebi, nije prala gaće, nikomu, osim sebi, nije peglala bluze. Zato je odlučila čekati princa uvjerena da neće doći i pokvariti joj idilu u kojoj je uživala.
Fatima je pobjegla od kuće jer ju je iskorištavao otac, ne znajući da mu je ona kći. Došla je od Prijedora i bijaše mi susjeda u Zagrebu. Inzistirala je da joj budem svodnik umjesto dotadašnjeg koji ju je tukao. Imao bih stan, hranu i pola njene zarade, a za uzvrat bih joj ja, u njeno slobodno vrijeme, uzvraćao romantikom. Odbio sam ponudu plašeći se gomile novaca jer su me učili da novac kvari čovjeka. Ostao sam bez novca i bez Fatime, a ona bez romantike, pa od tada svaku ženu sklonu romantici zovem Fatima.
Jagica je bila od Prigorja, kratke frizure, dosta dobrih tjelesnih proporcija, ali s izvjesnom dozom muških hormona. Mušterije su se znale požaliti da je u poslu znala preuzimati inicijativu iako je bila plaćena za pasivu po željama. Zato smo ju nazvali Jaca Harmica, ali u onom muškom tonu (kao danas Joca Amsterdam, recimo). Premda joj je otac bio negdje od Bosne, u silnom previranju u doba mraka priženio se u Harmicu. Jaca je svojom inteligencijom i komunikativnošću postala prava kurtizana za odabrane, a od jednog politički propalog predsjednika lovačkog društva preuzela je stanarsko pravo za prekrasan stan na Griču, zauvijek napustivši Harmicu. Zato smo sve žene koje su svojom inteligencijom i podobnošću postigle više nego su mislile i zaslužile zvali Jaca.

16.05.2010. u 07:00 • 25 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.05.2010.

MOJA PREMIJERKA I "INICIJATIVA NOVA"

U ovoj našoj domovini koja se stvarala na „socijalnoj osjetljivosti“, samo u Ogulinu imate gotovo svaki drugi dan nekakvu „humanitarnu“ akciju. Ja bih to čak nazvao akcidentom za razliku od incidenta. Više od polovine hrvatskog stanovništva živi ispod onoga minimuma koji bi mogao zadovoljiti mjesečnu košaricu od 6.600 kuna. Kako ti ljudi vežu kraj s krajem znaju samo oni, i Vlada Republike Hrvatske na čelu s premijerkom koju bih ja radije zvao Jadranka Kosor; po profesiji – novinarka. Ta je žena tri puta iskočila iz tračnica. Prvi puta kada je demagoški tješila ratne stradalnike preko Hrvatskoga radija, namješteno staloženim glasom davala nade ljudima koji su pomalo umirali od želje i beznađa. Drugi puta je iskočila onoga časa kada je kao podoban Tuđmanov kadar, bez skrupula zagazila u tuđe stanarsko pravo i stan u kojem ponosno uživa i danas. Treći puta prošla je kroz krivo postavljenu skretnicu prošle godine kada ju je njen omiljeni vođa instalirao, ni manje ni više, već za predsjednicu Vlade jedne države. Pa neka se ona zove i Hrvatska. S ovom rečenicom ne sprdam se ja s državom, već Sanader i Kosorka; i to ne samo s državom, već i sa svima nama u njoj. Pored njih s državom i narodom sprda se kompletan HDZ koji je amenovao inauguraciju premijerke, predstavljajući u zagrebačkoj Areni u kojoj su donijeli takvu odluku, estradne umjetnike niže vrste.
Premijerka je imala nekoliko pozitivnih poteza na početku svojega mandata kada je počela dijeliti recepte za krumpir salatu od koje je uskoro nastala svojevrsna papazjanija koju ćemo kusati još desetljećima.
Stvorivši karijeru na tuđoj nesreći, stanujući u otetom stanu, ja danas moram pomagati najugroženije socijalne slučajeve i invalide koji žive u neljudskim uvjetima. Tako je nekako opisano u humanitarnom projektu „SRETAN DOM“ (kojega li apsurda) u koji sam i sâm uplatio 48 kuna plus 5 kuna poštarine, u beznađu da će ti novci doprijeti do onih kojima su namijenjeni. Neka mi oprosti Bog, ako ovo pročita, ali sam tih 53 kune uplatio više zbog toga da mogu ovo napisati, nego što mislim da ću nekomu pomoći. Jer, ako netko mora voditi brigu o socijalnom, duhovnom i pravnom statusu svojega puka – to mora država i njena Vlada na čelu s premijerkom.
Ma slušajte vi prezreni Hrvati, vi sužnji koje mori jad; da li ste čuli da se i u kojoj državi (ako nije u Africi) vode postupci protiv donedavnih premijera, potpredsjednika Vlade, ministara, direktora javnih poduzeća; Elektroprivrede, INE, Poštanske banke, Željeznica, Cesta, Autocesta. I to istodobno u svim tim institucijama! Pored ovih pljačkaša javnih poduzeća i još onih tajkuna koji ne plaćaju poreze postoji politički i lažni vojni stališ koji ima niz privilegija koje ne zaslužuju.
Ovoliki set opterećenja po glavi zaposlenog stanovnika ne bi mogla podnijeti niti država s ogromnim bruto duštvenim proizvodom, a kamo li država koja je unazad dvadeset godina uništila svu industriju i proizvodne pogone koji su stvarali dohodak. Jedini koristan hrvatski proizvod koji smo spasili je potpredsjednik Vlade i ministar zdravstva i socijalne skrbi čiji je genom sastavljen od bukovih i medveđih gena pa nije čudo da njegovu reformu zdravstva kopira i Europska unija i Amerika. Ja moram ponoviti da ne vrijeđam ni potpredsjednika, ni premijerku; oni vrijeđaju mene i vas sve, ja se samo branim! Da li netko može podnesti tu uvredu premijerke da ona recimo zove za savjetnika jednog Borislava Škegru, čovjeka koji je lani izjavio da bi privatizaciju Hrvatske proveo po istom modelu po kojoj je ona provedena i 1991. godine. To je onda bolestan čovjek i treba ga liječiti, odnosno isključiti iz javnog života. I onoga tko sluša njegove savjete.
Nisam skrenuo s teme o humanitarnim projektima. U ovom pokvarenom društvu mnogima je bolje što je stanje sve gore. Mnogi su nesretni što je i rat završio jer su izgubili medij profiterstva. Zato se i humanirtarni programi umnožavaju i mnogi profitiraju, a kontrola profitera skoro da je jednaka izdaji kao i u ratu kontrola pljačke i paleži.
Igrati na kartu velikoga srca našega naroda i primoravanja na plaćanje pomoći ponižavajuće je i za donatora i za primatelja. Vlada je ta koja mora uspostaviti okvire sustava u kojemu je vladavina prava u prvom planu, a vladavina prava isključuje pljačkaše. Možete li zamisliti koliko bi obitelji bilo moguće zbrinuti s novcem koji su opljačkali ratni i mirnodobski profiteri? I još im moramo plaćati konfor u zatvorima, ako do njega uopće dopru.

09.05.2010. u 07:00 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 02.05.2010.

1. maj, PRAZNIK RADA na sv. JOSIPA

Možda mladi ljudi Ogulina i Hrvatske ni ne znaju da je 1. maj međunarodni praznik rada kojega slave svi radnici. Danas, naime, u Hrvatskoj i nema radnika. Nema ga zato što je dobio otkaz, nema ga zato što ne prima plaću ako radi, a one ostale koji dobivaju plaću od dvije do tri tisuće kuna prekrstili su u djelatnike. Zato je Šeks za ulazak u Europsku uniju izbacio Zakon o radu, a pripremio Zakon o djelatnosti na temelju kojega će se zasnivati ugovor o djelu, a ne nekakav ugovor o radu.
Stariji se prave da ne znaju za taj praznik jer su ga novi kapitalisti, koji se nazivaju poduzetnicima, proglasili komunističkim pa njegovo slavljenje proizvodi inkrimiranu sumnju da taj koji ga slavi ima ozbiljni čuvstveni poremećaj nostalgije za vremenom mraka, ne samo u Hrvatskoj, već i šire.
U povijesnim knjigama dade se naći da se međunarodni Praznik rada obilježava kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika kasnije osuđeno na smrt. Demonstracije su održane radi zahtjeva radnika za osamsatnim radnim vremenom. U 20. se stoljeću datum s vremenom etablirao kao anarhistički i socijalistički blagdan, te je baš u tim krugovima poznat i kao Međunarodni dan radnika. U ovom je obliku prvi maj postao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta.
Kako danas u Hrvatskoj nema socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase, a još manje uspjeha sindikata, to se taj dan ne može slaviti kao praznik, već se mogu obnoviti demonstracije kakve su se desile u Chicagu. Jer; povijest se ponavlja, kazuju povjesničari. Zbog ponavljanja povijesti, kažu neki Ogulinci koji su se probudili na 1. maj ove godine ranije od pleh muzike DVD-a, kapelnik je budio narod u ranim jutarnjim satima, a prva budnica mu je bila „Ustani bane, Hrvatska te zove ...“ Ako je vjerovati tim ranoraniocima onda je orkestar vjerojatno aludirao na ukidanje ropstva. Kako su ispred mojih vrata stigli znatno kasnije na repertoaru su već bile poskočice i slovenske polke, a oduševljeni sneni narod je poklical Jadranki i Borutu što su ubrzali ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
U Ogulinu je lokalni SDP organizirao proslavu Praznika rada na jezeru Sabljaci kraj restorana i pripremio oko 250 porcija graha s kobasicama, ali lider Partije nije bio zadovoljan odazivom građana. Najozbiljnije mislim da nije u pravu. Ako se od 11,00 do 12,00 uspjelo pojesti 250 porcija onda je odaziv radnika bio stopostotan. Ljutiti se da je HDZ opstruirao proslavu nije odmjereno. Pa u HDZ-u nema radnika. Njihovi članovi su političari, ravnatelji ustanova, direktori poduzeća, a najniži stališ je zaposlen u Hrvatskim autocestama. Oni su vrlo uljudno ostavili grah gladnima.
Ako ste prošetali ostalim odredištima opet je, za razliku od proteklih godina, bilo puno više ljudi u Jasenku na HOC-u Bjelolasici, ali je i na Kneji bio zadovoljavajući broj. Na Kneji postoje tri-četiri pečenjare i sve su bile zauzete. Ili roštilj ili ražanj, nisam se ufao približiti, ali da je plamsalo – jest. Čak sam iza jedne busije čuo gotovo zaboravljenu himnu: „Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad ...“ Ili je to emancipirana djelatnička klasa, ili se netko sprda sitima!
Ogulin je mali gradić na razmeđju Like, Gorskog kotara i Korduna (!?) i sve se sazna u tili čas. Tako su zlobnici (ili dobronamjernici) obznanili da je ogulinska vladajuća garnitura na 1. maja bila na misi u Otočcu. Misu je u čast svetoga Josipa Radnika održao nekadašnji ogulinski dekan kojega su vjernici od milja zvali Gargamel. On je od vlastite crkve pred pet godina protjeran iz Ogulina, a vlast mu je nakon toga dodijelila tituli počasnog građanina, da licemjerje bude vrhunsko. On ime se, eto, nakon dugo godina odužio i pozvao ih da im očita bukvicu.
Naime, 1. maj nije samo praznik rada, on je i blagdan sv. Josipa Radnika, očuha Isusa Krista, koji blagdan je ustanovio papa Pio XII godine 1955., dakle daleko nakon čikaških demonstracija radnika. »Uvođenjem toga blagdana na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik", Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanina najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli"«, piše u jednom osvrtu crkvenoga podrijetla. »Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje"«, stoji nadalje.
Zato, organizatori ovogodišnje proslave budite ponosni na se. Ni prije nisu svi slavili praznik plandujući. Mnogi su sadili krumpir i kukuruz na te dane. Danas su ti usjevi već posađeni jer većina ne radi pa ima vremena za poljoprivredu i prije 1. maja. A ovi koji opstruiraju proslavu govore više o sebi, no o prazniku.

02.05.2010. u 07:00 • 9 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Kontakt adresa