Maksova maksimala

nedjelja, 25.04.2010.

BARBA IMA GLAVU, HOĆE MISLITI, JADAN NAROD

Nekoliko puta ovoga mjeseca navratio sam u HOC Bjelolasicu, ne u upravu u Ogulinu, B. Frasnkopana 18, već na zemljopisno mjesto Hrvatskog olimpijskog centra u Vrelu. Hrvatski olimpijski centar, ma kako to gordo zvučalo, je najobičnija pustoš s osjećajem napuštenosti od Boga i Vraga, od Hrvatske i Grada, pa i od vlasnika vikendica koje su izgradili što veći, što manji tajkuni, a kako bi rekao vođa hrvatskih laburista Dragutin Lesar – hrvatski kapitalisti. Dva Jasenčana su me stigla upitati tom zgodom da li su kapitalisti dekani fakulteta, sveučilišni profesori i predavači na sveučilištu, s čime su me potpuno zbunili. Pitali su to iz razloga što u blizini HOC-a postoji pet-šest vikendica tih sveučilištaraca, a sa spoznajom da se kapitalizam zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, na tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage. E sad; radna bi snaga trebala stvarati proizvod izvjesne vrijednosti, kapital, koji će kapitalist oplemeniti i prodati. Svi će zaraditi i moći dostojanstveno živjeti od svoga rada, odnosno prodaje. Tako radnik stvara vrijednost svojim žuljevitim rukama, profesor svojim izbrazdanim mozgom, političar demagogijom, a kapitalist sve to zamata u celofan i prodaje kreditno sposobnim kupcima. A kredite bez imalo rizika i truda daju paraziti društva – bankari. I krug je zatvoren.
Vikendice, vile, jahte i ferariji niču od viška kapitala, mita, korupcije i pljačke. Ali u Jasenku nema vikendica radnika, nama ih ni na moru, ni u planinama. Nisu ih imali ni prije, ali su se odmarali u odmaralištima svojih poduzeća. Sada nemaju svojih poduzeća, nemaju odmarališta, ali ni godišnjeg odmora. Sve im je to uzeo bankar, kapitalist, trgovac, profesor, političar. Uzeli su im i dostojanstvo. Ali, za njih se bore, njih zastupaju socijaldemokrati, narodne stranke, a odnedavna i laburisti! Blago njima!
U jednom od svojih tekstova iz 1975. Bruno Bušić, bez obzira smatrali ga rodoljubom, domoljubom ili teroristom - napisao je:
" ... Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će rođenje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća....
... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?!"
No, opet sam odlutao. U olimpijskom sam centru. Došao sam tu kada nema snijega jer se po onoj uskoj cesti u snježnim prilikama ne možeš mimoići s onima koji odlaze iz HOC-a. Sada si bez brige što se tiče mimoilaženja, ali se od Bjelskog do Jasenka moraš boriti sa strahom da ti se na krov auta ne skotrlja pokoji loš trupac, koji su u velikom broju zaostali od utovara u kamione pod kontrolom Uprave šuma iz Ogulina. No, to će zasigurno na zimu ralice zgurati na svoje mjesto. A dotle ćemo čekati i direktora onog dijela HOC-a, kao trgovačkog poduzeća, za koji se dio brine novi dubrovački trubadur koji je zamijenio zagrebačkog purgera.
Pijući kavu s ledom pitao sam konobaricu da li je direktor tu.
- Ne, on je u Zagrebu - odgovori konobarica.
- Dobro, ali se vraća danas, zar ne?
- Ma nije on tu, on svrati koji put (!?) – zaključi naivno konobarica.
Zbunjen sam. Bez direktora trgovačkog poduzeća HOC Bjelolasica, koji je u Zagrebu, bez direktora Javne ustanove HOC Bjelolasica, koji je u Ogulinu, bez ijednog automobila na parkiralištu, bez perspektive Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica i ovom prilikom šaljem vapaj za izgradnjom Planinsko rekreacijskog centra; PRC Kranjčevka, koji će vratiti optimizam ogulinskom biraču na narednim lokalnim i inim izborima.
Do tada očekujem od doajena ogulinskog novinarstva Neše, da organizira susret sa svim direktorima Bjelolasice i njenim članovima Nadzornog i Upravnog odbora, ma tko to bili. Ovaj je narod navikao na njihove laži i gotovo mu je ružno kada je zastoj u toj disciplini. Lažite nam još, rekao bi Jovan Sterija Popović, nemojte otići u nebo. Ili što bi rekao barba Luka nadahnut haiku poezijom: Barba ima glavu, hoće misliti, jadan narod!

nedjelja, 18.04.2010.

VLAST JE U PANICI ZBOG SEKSIZMA

Možda je velika šteta što našem ministru zdravstva i potpredsjedniku Vlade nismo stavili na noge negve onomad kada se sa svojim Ličanima okovao u lance u Gospiću, kada je spašavao ratnog zločinaca Mirka Norca. Kako se dragovoljno vezao lancima mogli smo ga žrtvovati za dobrobit, ne Norca, već hrvatskoga naroda. Da smo ga dali za galiota u brod Marko Polo možda taj ne bi zajašio na onaj otok Sit jer se ne bi kretao tako velikom brzinom, premda je potpredsjednik nabildan daleko ukusnije nego Jelena Glišić. Njegovi bicepsi daju puno više optimizma hrvatskom turizmu nego Jelenina guzica čiju će ljepotu i tako jednoga dana razoriti celuliti.
Kada sam ovo uspoređivao asociralo me na onaj vic o Dani i Mani. Mane je upitao Danu što bi radije; bio glup ili lijep. „Pa glup“, odgovori Dane, „ljepota je i tako prolazna“. Zato nama, mediokritetima, nije jasno što se to stvara u glavi prelijepe i izvanserijske premijerke kojoj za promidžbu ljeta u Hrvatskoj više odgovara zimski ugođaj s Bjelolasice od preplanule guzice naše susjede iz Plaškog. Dobro je ovdje spomenuti da Jelena Glišić nije autohtona Plaščanka pa nije bilo bojazni da pokvari hrvatsku krvnu sliku. Ona je, naime, alohtona Hrvatica kao posljedica humanog preseljenja korpusa Hrvata iz susjedne nam Bosne i Hercegovine po naputku prvoga predsjednika Republike Hrvatske. Stoga je taj hrvatski korpus i podigao spomen-bistu Ocu Domovine u samom centru Plaškoga kao simbol suživota nekad suprostavljenih strana. A zbog toga suživota Hrvati svake godine pored pravoslavne crkve u Plaškom podižu jaslice za Božić, i božji grobak za Uskrs.
Pa dobro, ako je već naša premijerka „promašila ceo fudbal“, što se dogodilo onoj ženskoj udruzi AFŽ (ili tako nekako) i udruzi B.a.b.e. da i one pušu u isti rog. Pazite, i to one iste žene koje se smatraju zanemarene u odnosu na muškarce, koje, kažu, nisu ravnopravne. A stvaraju svoje udruge i time se same getoiziraju. Pa kako ćemo ih birati u kakvu asocijaciju ako si ne daju fotografirati i predstaviti ono najljepše što imaju, osim osmjeha, naravno. Sjećate se ministrice turizma Pave Župan Rusković koja je naredila ugostiteljima i turističkim radnicima da se obavezno preko ljeta smiješe turistima da ih privuku na ljetovanje i - to pokazala osobno. Zato vi žene razmislite malo kako ćete konkurirati muškarcima i zauzeti čelne položaje jer nemate sve sreće da vas predloži Ivo Sanader. Sjećete ga se?
No, da se vratimo Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. Hrvati imaju veliku nesreću što je još 1991. godine osnovano to ministarstvo. Većina ministara toga ministarstva zalutala je ne samo u ministarstvo, već i u medicinu. Svi su oni, navodno, završili medicinski fakultet i sigurno nisu kupili diplomu. Taj fakultet još nije posrnuo u tom smislu no, dio njegovih diplomanata zacijelo ima oštećenja. Takvi su krenuli u politiku i sindikat. Čast iznimkama; Ani Stavljević Rukavini i Andru Vlahušiću, ali ovi ostali su prava katastrofa. Uništili su zdravstveni i socijalni osjećaj, uništili su sve male bolnice i pretvorili ih u gerijatrije iz kojih se pacijenti rijetko vraćaju kući, a ako i da, onda još bolesniji. Osim toga, organizacija pregleda i kontrole pacijenata toliko je komplicirana da i teži bolesnik nema snage ni volje krenuti na liječenje.
Vlada i njeni ministri na dobrom su putu da stvore zdravo i mlado društvo ove države. Bolesni i umirovljenici naprosto su osuđeni da umru. I to oni umirovljenici s punim radnim stažom, jer imamo zdravih i mladih penzionera koji primaju povlaštene mirovine i takmiče se u kladionicama tko će više uložiti na Croatiju iz Sesveta ili Međimurje. U kladionicama ih ima više nego na utakmicama. A da nema Mamića, Vlatka Markovića i Zorislava Srebrića za našu premijer HNL ne bi mnogi znali.
Ovakva Vlada i ministri rezultat su i produkt kapitalizma, tog društvenog uređenja bez skrupula, koji stvara tajkune u onom podrugljivom smislu, koji njeguje korupciju i dehumanizaciju, koji je sustav društvenih vrijednosti okrenuo naopačke. Stoga postavljam pitanje; zašto vrijeme socijalizma nije bilo dobro? Po čemu je ovo bolje? Koje je društvene vrijednosti i vrijednosti kapitala stvorio ovaj sustav? Vlast je opljačkala i upropastila sve što se dalo. Nemamo više industrije, nemamo poljoprivrede, nemamo komunalnu infrastrukturu u svojim rukama, namamo ni banaka. Ni turizma nemamo. Možda imamo turista, a što nam oni ostave? Brdo smeća od ambalaže uvezenih proizvoda, ugljični monoksid iz skupih automobila i razne spolne bolesti. Imamo i dugova koje Šuker naziva ulaganjem. Zato smo se ulovili tuđe guzice da zataškamo krizu, a sada smo se prebacili na govor predsjednika Republike u Sarajevu i Mostaru.
A to znači da je vlast u panici, a premijerka promašeni slučaj.

nedjelja, 11.04.2010.

SOCIJALNA OSJETLJIVOST OVE VLASTI

Ne znam da li je bolje s vicevima početi napise ili ih završavati s pošalicom. Ja sam se ovoga puta odlučio započeti s pošalicom koja mi se nametnula kao sukus našega društvenog bića, naše životne zbilje. Evo kako teče ta pošalica, also vic.
Naša gospođa Jadranka Kosor šetala je sa svojom pratnjom po Zagrebu pa stala pred izlogom, razgledala i kao za sebe komentira: „Kako su skočile cijene osnovnih artikala, a kako tek luksuznih!“ Pa dobije čuvstveni napad i zaplače. Priđe policajac iz pratnje i zapita: „Premijerko zašto plačete?“
„Gledam cijene kako su visoke i mislim si kako li je tek našim jadnim umirovljenicima! To je strašno. Grozno.“
Uto naiđe penzioner, vidi zaplakanu premijerku i zapita policajca: „Zbog čega naša draga premijerka plače?“ Policajac isuče pendrek, udari penzionera par puta po bubrezima i reče: „Zbog tebe, pizda ti materina, zbog tebe plače“.
Ovo je toliko duboko da dublje ne može ići. U prvi sam se mah slatko nasmijao duhovitosti, ali kada sam malo duže razmišljao zašto me se uopće dojmila ta pošalica trgnula me podsvjesna strava od užasa da je ta pošalica toliko ozbiljna stvarnost, da je ona suštinski apsolutno stanje duha u Hrvatskoj, koje je instalirala ova vlast od 1991. godine do danas. A posebno u posljednje vrijeme.
Pošalica, naime, nije htjela naglasiti da je policajac glup, kao što se u cijelom svijetu oni prikazuju. Ovdje je policajac pozitivan i inteligentan lik. On je ogorčen na penzionere o kojima mora brinuti premijerka i davati mu penziju, umjesto da sam umirovljenik povuče u grob i drugu nogu. S jednom je već u njemu čim su ga umirovili.
No, nisu samo penzioneri na teret ovomu društvu, ovoj vlasti. Ako ste uspjeli doći do onoga čuvenoga pisma čitatelja Zdravka Matušina, mladića od dvadesetpet godina na Monitoru.hr pod naslovom „Parkiranje na zeleim površinama“ u kojem je u jednom dahu ispraznio dušu. Puklo je nešto u njemu, kaže. A puca u svim poštenim ljudima ove države koju smo s ponosom stvarali. Tomu su Zdravku, i još dvojici, s paukom odvezli aute sa zelene površine, a bilo je parkirano preko dvjesta automobila. To ga je koštalo 1.300 kuna i slaže se da je učinio prekršaj, ali su prekršaj učinili i oni ostali vozači, njih još 197. A pred zakonom smo svi jednaki.
Što, pak, reći za to pismo Zdravka Matušina, ako ste ga pročitali. Taj zastupa glas naroda polazeći od jedne banalne stvari kao što je selektivno naplaćivanje kazne za krivo parkiranje. Tu je sav smisao ovoga društva koje ne priznaje moralni sustav vrijednosti. Ne priznaje nikakvu vrijednost osim mita, korupcije i kriminala. Možemo li biti ponosni na našu vlast, ako niti jedan ministar u Vladi ne može mimoići zatvor kada napusti svoju dužnost, a oni koji ostaju na dužnosti stvaraju afere na tekućoj vrpci. Svi se skrivaju iza kapitalizma kao društvenog uređenja tvrdeći da su zbacili socijalizam koji je ljude držao u mraku, ali i u uravnoteženom standardu cijele populacije. Zato su se kapitalisti tako strašno bojali komunista koji su zastupali ravnopravno rasporediti dohodak, premda se nikada nije išlo za totalnom uravnilovkom, ali pravednijom raspodjelom da. Osim toga odgovornost na radu, kvaliteta rada i sam rad se smatrao vrlinom, a školska sprema ponosom. Bogatstvo nije bio prioritet. A svaki je radnik imao pravo na marendu, na godišnji odmor i na plaćeni prekovremeni rad. A cijena proizvoda nije bila veća nego danas. Danas, naime, ni nemamo proizvoda, već samo uvoznih.
Idemo dalje. Sada, u ovoj egzistencijalnoj krizi, vlast je zabranila pušenje, dijelom, a sutra u potpunosti. Uvijek je u krizama dolazilo do povećanja potrošnje alkohola i cigareta. Pilo se i pušilo više. Danas statistike pokazuju da je došlo do promjene. U ovoj se krizi smanjilo pijenje, ali povećalo pušenje. I sada vlast ni to ne dozvoljava, a svjesna da će i to dovesti do zatvaranja kafića i radnih mjesta. Ne da čovjeku da lakše prebrodi krizu uz taj otrov koji mu škodi, ali manje nego premijerka ili Šuker, recimo. Premijerka nas uči da su novi rezovi na plaću dokaz izlaska iz krize, a Šuker, pak, da se novim kreditom za otplatu starog ne povećava državni dug (!?). A ne zna da se dug utjeruje kao i kratak.

nedjelja, 04.04.2010.

SRETAN VAM USKRS ŽELIM

Nedavno je našu blokericu Janju pohvalio BB (Bez Bloga) da je napisala 50 blokova i da je na dobrom putu da dođe do 100 Maksovih blogova, koliko je tada bilo u sjećanju. Od tada Janjo nije napisala ni jednoga što je, najiskrenije , velika šteta. Navijam, bez lažne skromnosti, za sve naše blogere i blokerice jer mi se čini da se u našemu društvu ipak nešto mijenja. Zato sam ja, bez obzira na različite komentare (zlonamjerne i dobronamjerne) odlučio istim tempom ići dalje i moram se pohvaliti da je današnji post na mojem blogu po rednom broju – dvjestoti. Prvi post napisan je davne 2006. godine, 30. srpnja. Uz svaku nedjelju bilo je i „izvanrednih izdanja“ uz neku prigodu; veselu ili žalosnu.
Ne bih baš rekao da ne mogu bez toga bloga, ali osjećam potrebu, pa sada već i dužnost, da nastavim dalje, a ako se u društvu nešto promijeni nadam se da ću više puta pisati i o lijepim stvarima. Njih je za sada malo, ali ih sigurno ima. Zbog teškog vremena ima i više pesimista od optimista, jer od prevrata je prošlo gotovo dvadeset godina, a naše društvo nazaduje. Nedavno sam pročitao, između ostaloga, od onoga Pere Zlatara, da smo ustvari svi optimisti po vokaciji. A pesimisti? To su samo dobro obaviješteni optimisti. Znači; trebalo bi se okrenuti budućnosti, a ne vraćati u prošlost, ako je to uopće moguće.
Eto, pohvalio sam se sa svojim jubilejom i, zahvaljujući ovoj ljudskoj taštini, tom ponosu bez pokrića, volio bih da me pohvali još netko, mada, budite sigurni, neće me posebno pogoditi ni pokude, jer i jedni i drugi ovo čitaju. A to mi je ipak najvažnije. (Nadam se da će ovo pročitati i „Uske staze“ pa ga usput molim da pogleda što se to događa na tom mom blogu po pitanju kalendara u desnom Boxu i brojeva komentara koji ostaju na nuli? Ne samo na postu, već i na uređivačkom pregledniku. Hvala.)
Eto, taj moj jubilej pao je u nezgodan čas. Danas je, naime, Uskrs. Ako je Božić najveseliji kršćanski blagdan, Uskrs je najveći i najznačajniji blagdan stoga što se zapravo čitava kršćanska religija temelji na tom „događaju“ uskrsnuća Isusa Krista. Ne znam da li sam baš ja dovoljno podoban da o tome govorim, ali uskrsnuće Kristovo, ako se i nije dogodilo, ostaje svakom smrtniku utjeha da će se uskrsnuće i njemu dogoditi, da će i nakon fizičke smrti živjeti vječno i da se, zapravo, smrti ne treba plašiti, pače; veseliti joj se. A to je svakom čovjeku kako se primiče svom samrtnom hropcu veoma važno, poželjno i smirujuće. Šteta što se znanstveno ne može doznati što to čovjek na svojoj samrti proživljava i kolika je istina o raju, paklu i čistilištu nakon zemaljskog provoda. Nedavno sam slušao našega „priznatog“ teologa Adalberta Rebića koji me je zbunio sa svojim poimanjem čistilišta rekavši da je čistilište tren pred samu smrt kada još priseban čovjek odlučuje kamo će; k Bogu ili od njega; u raj ili pakao. Mnogi laici, pa i teolozi, ne slažu se baš s takvom prirodom čistilišta, ali se ne slažu ni sa samim Rebićem općenito.
Sigurno je da je Isus Krist povjesna ličnost, da je povijesna ličnost njegova majka Marija, kao i Marija Magdalena koja je pratila njegovu pasiju, ali to nije ona Marija Magdalena kojoj je Isus oprostio grijehe prostitucije. No njegovo uskrsnuće nije povjesna činjenica, već dobrodošla religijska dogma. Nije mi namjera kvariti ovaj najveći blagdan, ja ga prihvaćam i cijenim sve vjernike koji ga poštuju iskreno, koji u njemu vide spasenje za sebe i svoje bližnje, koji izradom pisanica koje život znače i njihovim darivanjem odaju priznanje vjeri i poštenim vjernicima. To vazmeno otajstvo upućuje zapravo na to da je Isusovo uskrsnuće uskrsnuće i našega života, to uporno ponavlja crkvena vazmena liturgija i to nam, kažu upućeniji, donosi pobjedu života nad smrti. Zato nam je lakše umrijeti. Da ne kažem – lahko.
Svaka je religija i svaka vjera temeljena na dogmatskom pristupu pa nije tragično što se neke stvari ne mogu dokazati, ali je tragično kada se deklariramo kao vjernici, a ne držimo do vjere. A svaka vjera za najveću vrijednost (ako izuzmemo boga) odabrala je čovjeka koji bi trebao biti obdaren ne samo likom, već još više duhom, moralom, empatijom, etikom. Jednom rječju – ljudskošću. Tako je propovijedao Isus Krist, ne mareći za kapital, tako je propovijedao i apostol Petar, a tako bi trebali propovijedati i njegovi slijednici pape iz Vatikana, ne u pozlaćenim dvorcima, već hodajući među narodom ne misleći da su ti vjernici koji čine narod – ovce. A takav odnos među vjernicima uspostavio je, pred pet godina preminuli, papa Ivan Pavao II, što mu je osiguralo najviše mjesto među crkvenim dostojanstvenicima. On je živio u vjeri i s vjerom, živio je kao čovjek i - s čovjekom.
Svim kršćanskim vjernicima danas se poklopio Uskrs. I sretan vam bio Uskrs!

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv