U ovoj našoj domovini koja se stvarala na „socijalnoj osjetljivosti“, samo u Ogulinu imate gotovo svaki drugi dan nekakvu „humanitarnu“ akciju. Ja bih to čak nazvao akcidentom za razliku od incidenta. Više od polovine hrvatskog stanovništva živi ispod onoga minimuma koji bi mogao zadovoljiti mjesečnu košaricu od 6.600 kuna. Kako ti ljudi vežu kraj s krajem znaju samo oni, i Vlada Republike Hrvatske na čelu s premijerkom koju bih ja radije zvao Jadranka Kosor; po profesiji – novinarka. Ta je žena tri puta iskočila iz tračnica. Prvi puta kada je demagoški tješila ratne stradalnike preko Hrvatskoga radija, namješteno staloženim glasom davala nade ljudima koji su pomalo umirali od želje i beznađa. Drugi puta je iskočila onoga časa kada je kao podoban Tuđmanov kadar, bez skrupula zagazila u tuđe stanarsko pravo i stan u kojem ponosno uživa i danas. Treći puta prošla je kroz krivo postavljenu skretnicu prošle godine kada ju je njen omiljeni vođa instalirao, ni manje ni više, već za predsjednicu Vlade jedne države. Pa neka se ona zove i Hrvatska. S ovom rečenicom ne sprdam se ja s državom, već Sanader i Kosorka; i to ne samo s državom, već i sa svima nama u njoj. Pored njih s državom i narodom sprda se kompletan HDZ koji je amenovao inauguraciju premijerke, predstavljajući u zagrebačkoj Areni u kojoj su donijeli takvu odluku, estradne umjetnike niže vrste.
Premijerka je imala nekoliko pozitivnih poteza na početku svojega mandata kada je počela dijeliti recepte za krumpir salatu od koje je uskoro nastala svojevrsna papazjanija koju ćemo kusati još desetljećima.
Stvorivši karijeru na tuđoj nesreći, stanujući u otetom stanu, ja danas moram pomagati najugroženije socijalne slučajeve i invalide koji žive u neljudskim uvjetima. Tako je nekako opisano u humanitarnom projektu „SRETAN DOM“ (kojega li apsurda) u koji sam i sâm uplatio 48 kuna plus 5 kuna poštarine, u beznađu da će ti novci doprijeti do onih kojima su namijenjeni. Neka mi oprosti Bog, ako ovo pročita, ali sam tih 53 kune uplatio više zbog toga da mogu ovo napisati, nego što mislim da ću nekomu pomoći. Jer, ako netko mora voditi brigu o socijalnom, duhovnom i pravnom statusu svojega puka – to mora država i njena Vlada na čelu s premijerkom.
Ma slušajte vi prezreni Hrvati, vi sužnji koje mori jad; da li ste čuli da se i u kojoj državi (ako nije u Africi) vode postupci protiv donedavnih premijera, potpredsjednika Vlade, ministara, direktora javnih poduzeća; Elektroprivrede, INE, Poštanske banke, Željeznica, Cesta, Autocesta. I to istodobno u svim tim institucijama! Pored ovih pljačkaša javnih poduzeća i još onih tajkuna koji ne plaćaju poreze postoji politički i lažni vojni stališ koji ima niz privilegija koje ne zaslužuju.
Ovoliki set opterećenja po glavi zaposlenog stanovnika ne bi mogla podnijeti niti država s ogromnim bruto duštvenim proizvodom, a kamo li država koja je unazad dvadeset godina uništila svu industriju i proizvodne pogone koji su stvarali dohodak. Jedini koristan hrvatski proizvod koji smo spasili je potpredsjednik Vlade i ministar zdravstva i socijalne skrbi čiji je genom sastavljen od bukovih i medveđih gena pa nije čudo da njegovu reformu zdravstva kopira i Europska unija i Amerika. Ja moram ponoviti da ne vrijeđam ni potpredsjednika, ni premijerku; oni vrijeđaju mene i vas sve, ja se samo branim! Da li netko može podnesti tu uvredu premijerke da ona recimo zove za savjetnika jednog Borislava Škegru, čovjeka koji je lani izjavio da bi privatizaciju Hrvatske proveo po istom modelu po kojoj je ona provedena i 1991. godine. To je onda bolestan čovjek i treba ga liječiti, odnosno isključiti iz javnog života. I onoga tko sluša njegove savjete.
Nisam skrenuo s teme o humanitarnim projektima. U ovom pokvarenom društvu mnogima je bolje što je stanje sve gore. Mnogi su nesretni što je i rat završio jer su izgubili medij profiterstva. Zato se i humanirtarni programi umnožavaju i mnogi profitiraju, a kontrola profitera skoro da je jednaka izdaji kao i u ratu kontrola pljačke i paleži.
Igrati na kartu velikoga srca našega naroda i primoravanja na plaćanje pomoći ponižavajuće je i za donatora i za primatelja. Vlada je ta koja mora uspostaviti okvire sustava u kojemu je vladavina prava u prvom planu, a vladavina prava isključuje pljačkaše. Možete li zamisliti koliko bi obitelji bilo moguće zbrinuti s novcem koji su opljačkali ratni i mirnodobski profiteri? I još im moramo plaćati konfor u zatvorima, ako do njega uopće dopru.
Post je objavljen 09.05.2010. u 07:00 sati.