Možda mladi ljudi Ogulina i Hrvatske ni ne znaju da je 1. maj međunarodni praznik rada kojega slave svi radnici. Danas, naime, u Hrvatskoj i nema radnika. Nema ga zato što je dobio otkaz, nema ga zato što ne prima plaću ako radi, a one ostale koji dobivaju plaću od dvije do tri tisuće kuna prekrstili su u djelatnike. Zato je Šeks za ulazak u Europsku uniju izbacio Zakon o radu, a pripremio Zakon o djelatnosti na temelju kojega će se zasnivati ugovor o djelu, a ne nekakav ugovor o radu.
Stariji se prave da ne znaju za taj praznik jer su ga novi kapitalisti, koji se nazivaju poduzetnicima, proglasili komunističkim pa njegovo slavljenje proizvodi inkrimiranu sumnju da taj koji ga slavi ima ozbiljni čuvstveni poremećaj nostalgije za vremenom mraka, ne samo u Hrvatskoj, već i šire.
U povijesnim knjigama dade se naći da se međunarodni Praznik rada obilježava kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika kasnije osuđeno na smrt. Demonstracije su održane radi zahtjeva radnika za osamsatnim radnim vremenom. U 20. se stoljeću datum s vremenom etablirao kao anarhistički i socijalistički blagdan, te je baš u tim krugovima poznat i kao Međunarodni dan radnika. U ovom je obliku prvi maj postao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta.
Kako danas u Hrvatskoj nema socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase, a još manje uspjeha sindikata, to se taj dan ne može slaviti kao praznik, već se mogu obnoviti demonstracije kakve su se desile u Chicagu. Jer; povijest se ponavlja, kazuju povjesničari. Zbog ponavljanja povijesti, kažu neki Ogulinci koji su se probudili na 1. maj ove godine ranije od pleh muzike DVD-a, kapelnik je budio narod u ranim jutarnjim satima, a prva budnica mu je bila „Ustani bane, Hrvatska te zove ...“ Ako je vjerovati tim ranoraniocima onda je orkestar vjerojatno aludirao na ukidanje ropstva. Kako su ispred mojih vrata stigli znatno kasnije na repertoaru su već bile poskočice i slovenske polke, a oduševljeni sneni narod je poklical Jadranki i Borutu što su ubrzali ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
U Ogulinu je lokalni SDP organizirao proslavu Praznika rada na jezeru Sabljaci kraj restorana i pripremio oko 250 porcija graha s kobasicama, ali lider Partije nije bio zadovoljan odazivom građana. Najozbiljnije mislim da nije u pravu. Ako se od 11,00 do 12,00 uspjelo pojesti 250 porcija onda je odaziv radnika bio stopostotan. Ljutiti se da je HDZ opstruirao proslavu nije odmjereno. Pa u HDZ-u nema radnika. Njihovi članovi su političari, ravnatelji ustanova, direktori poduzeća, a najniži stališ je zaposlen u Hrvatskim autocestama. Oni su vrlo uljudno ostavili grah gladnima.
Ako ste prošetali ostalim odredištima opet je, za razliku od proteklih godina, bilo puno više ljudi u Jasenku na HOC-u Bjelolasici, ali je i na Kneji bio zadovoljavajući broj. Na Kneji postoje tri-četiri pečenjare i sve su bile zauzete. Ili roštilj ili ražanj, nisam se ufao približiti, ali da je plamsalo – jest. Čak sam iza jedne busije čuo gotovo zaboravljenu himnu: „Ustajte prezreni na svijetu, vi sužnji koje mori glad ...“ Ili je to emancipirana djelatnička klasa, ili se netko sprda sitima!
Ogulin je mali gradić na razmeđju Like, Gorskog kotara i Korduna (!?) i sve se sazna u tili čas. Tako su zlobnici (ili dobronamjernici) obznanili da je ogulinska vladajuća garnitura na 1. maja bila na misi u Otočcu. Misu je u čast svetoga Josipa Radnika održao nekadašnji ogulinski dekan kojega su vjernici od milja zvali Gargamel. On je od vlastite crkve pred pet godina protjeran iz Ogulina, a vlast mu je nakon toga dodijelila tituli počasnog građanina, da licemjerje bude vrhunsko. On ime se, eto, nakon dugo godina odužio i pozvao ih da im očita bukvicu.
Naime, 1. maj nije samo praznik rada, on je i blagdan sv. Josipa Radnika, očuha Isusa Krista, koji blagdan je ustanovio papa Pio XII godine 1955., dakle daleko nakon čikaških demonstracija radnika. »Uvođenjem toga blagdana na dan "koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik", Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanina najviše uzdiže i usavršuje. On radeći "pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli"«, piše u jednom osvrtu crkvenoga podrijetla. »Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj "radnike i sve ljude skromnih životnih prilika 'upućuje na sv. Josipa' kao uzor i primjer za nasljedovanje"«, stoji nadalje.
Zato, organizatori ovogodišnje proslave budite ponosni na se. Ni prije nisu svi slavili praznik plandujući. Mnogi su sadili krumpir i kukuruz na te dane. Danas su ti usjevi već posađeni jer većina ne radi pa ima vremena za poljoprivredu i prije 1. maja. A ovi koji opstruiraju proslavu govore više o sebi, no o prazniku.
Post je objavljen 02.05.2010. u 07:00 sati.