Maksova maksimala

nedjelja, 30.11.2008.

ŠTEDNJA NA ZDRAVOJ PAMETI

Mislio sam da nikada više neću prisilno morati štedjeti, da nikada više neću voziti na par-nepar. Sve su to trebali biti fosilni ostaci mračnog socijalističko-geološkog perioda i atavistički ispadi jednog preživjelog sustava. No, kako je svijet shvatio da marksizam ipak nije utopija, a da kapitalizam ne može bez socijalne komponente to se, eto, vraćaju te atavističke aveti. Moramo stezati remenje (ovisi o dužini remena), moramo štedjeti na svakom koraku (čijem koraku), a možda ćemo voziti i par-nepar (ili samo nepar). Ogulinci će voziti na plin koji će stvarati autohtoni vojnici partije u bastionu HDZ-a. Stoga neće ni trebati plinovodne gradske mreže jer će domaći prirodni plin biti ukapljen.
Kada je o štednji riječ (ona je sve prisutnija kod onih političara koji su tvrdili kako je kriza zahvatila samo one države čije vlade nisu bile kompetentne kao naša) sjećam se predsjednika SIV-a one zadnje Jugoslavije (mislim da je to bio Mika Špiljak) pandana današnjem premijeru Republike Hrvatske koji je zborio slično: „Moramo štedjeti, drugovi, previše trošite, a para nema. Nedavno sam se vratio iz Vatikana od Pape pa mi reče da je i njegova drugarica počela štedjeti. Štedi i Istok i Zapad, drugovi, budi se Sjever i Jug.“ Kampanja, kako je to bivalo u starom sistemu, širila se na sve slojeve duštva pa tako i u škole.
- Kako ste vi kod kuće odlučili štedjeti? – upitala je učiteljica Ivicu, tadašnjeg školskog kolegu Ive Sanadera.
- Mi smo odlučili prodati mamu – odgovori iskreno Ivica, gledajući u Ivu Sanadera da bude uvjerljiviji.
- Ivica, ali zašto baš mamu? – začudi se učiteljica Smilja, što bi rekao Robi K. iz III a.
- Pha, mama više nema što kuhati, ja više nisam na prsima, a tata ne može seksati – zaključio je Ivica.
Povijest se ponavlja, rekoše povjesničari, naročito onaj lumen Josip Jurčević s Instituta Ivo Pilar, a rođen kraj Imotskog, naravno. I mi smo u nuždi prodali mamu, ako nam je mama Domovina. Isisali su ju njeni domoljubni sinovi i sada su stasali, Otac ju je zauvijek napustio i, što će nam više. Moramo štedjeti.
A u Ogulinu se najviše štedi na zdravoj pameti. Sada, kada je Gradski park pokazao svoje pravo lice, kada je još više zgranuo očevice nekadašnje životne i prirodne romantike, kada je potpuno bacio na koljena sjećanja na prohujalu mladost, ničim izazvan gradonačelnik je na Radio Ogulinu ustvrdio da su sada i najveći skeptici gradnje novoga parka uvidjeli što znači pravi pametan potez. Sada su zanijemili svi oni koji su kritizirali „obnovu“ našega parka, kazuje gradonačelnik i - ostade živ!
Ako je uskraćen za svoju zdravu pamet, moguće je, ali ako je mislio da je ovaj narod većinom glup, prevario se. Gadi se ljudima ponavljati iste gadosti i uzeli su malo predaha zaobilazeći to nesretno gradilište za uništavanje emotivnih ljepota pa je to gradske oce zbunilo. U međuvremenu su građani taj „park“ nazvali autohtonom talijanskom alejom slavenski lipe, a u duhovitim ogulinskim blogovima po aleji se šeću aveti prošlosti i duhovi investitora ove nakaze. Ljudi komentiraju, frustrirani su, nisu zadovoljni al' su nemoćni, rekao bi Rambo A, a gradonačelnik u svojoj trećoj životnoj dobi glumi dripca i uživa u novom parku i više se ne sjeća staroga. Preporučljivo je da zajedno sa svojom sivom diplomiranom eminencijom ode do svećenika koji bi ih mogao preobratiti kako su to učinili i sa Zdravkom Tomcem. Sva trojica su do nekih devedesetih godina prošloga stoljeća bili istoga svjetonazora, u zrelim godinama imaju se pravo mijenjati. Sa svom ovom trojicom i ja imam nešto zajedničko. Ni mene nitko tako jako ne voli, koliko ja sam. Samo je razlika u tomu što se ja volim na svoju štetu, a oni na tuđu. Oni će se imat' komu ispovijedit', al' ja izgleda neću.
P.S. Ovm prilikom želim odati posebno oduševljenje na pisanje svih naših blogera koje stalno pratim i čini mi se da se u našoj okolini zahvaljujući i ovim blogerima stvara kritična masa. Uspjet ćemo.
Hvala Ogulin blogu, Uskim stazama, Rambu A, i Janji. Hvala i Franu što ih prati.

nedjelja, 23.11.2008.

IMAT ĆEMO HRVATSKU

Čovjek biva ispunjen ponosom kada osjeti da ga netko prati u razmišljanju o ljudskoj potrebi da koristi općem dobru. Ovo je ono prvo što mi je palo na um kada sam se suočio s velikim brojem komentatora koji su se kol'ko-tol'ko držali postavljene tema u prošlom broju ovoga bloga. Ponos je tim veći što se radi o vječnoj temi kako prebroditi krizu u koju smo ušli - ne općom globalnom krizom koja je nedavno osvanula u čitavom svijetu -, već u ovoj našoj državi koju kriza prati već dvadesetak godina. I neki dan sam rekao u jednom eminentnijem društvu da sam nostalgičar. Nostalgičar za onim lijepim vremenima kada nam je bilo lijepo živjeti, kada su poštenje i empatija bile vrline kojima su nas učili naši roditelji, učitelji, svećenici i svi stariji ljudi. Sve ove nabrojene cijenili smo i respektirali.
Bez obzira na nečiji svjetonazor društvenopolitička ideologija prošloga vremena u prvi je plan isticala čovjeka, radnika čak, i gradila njegovo dostojanstvo. A svaka ideologija je manje-više ista; svaka nastoji zadovoljiti unutarnje i vanjske potrebe puka, naroda, demosa, dakle sviju nas, jedino kapitalistička ideologija nastoji zadovoljiti samo odabrane, samo one koji imaju kapital i koji ga gomilaju. Kako su došli do njega nije važno. Ali je opće poznata maksima od Isusa Krista, preko Marxa i Engelsa do Ivana Supeka i don Ivana Grubišića da bogat čovjek ne može biti pošten. To je naprosto nemoguće! Kao što ni čelik ne može biti drven.
U takvom nostalgičnom raspoloženju u prošlom postu o Vukovićevom progovaranju na kapaljku pokušao sam inicirati i animirati jednu političku opciju za koju smatram da je humanija od vladajuće; na državnoj razini i u Ogulinu posebno. Nitko ne daje garanciju da će ta opcija biti bolja, ali treba probati. Izgubiti doista nemamo što. Kako se u komentarima javio i sam kandidat za preuzimanje vlasti u Ogulinu pokušao bih reći da su post i njegovi komentatori neophodni za raspravu i da su dobro došli, bez obzira s koje strane stigli. Htjeli-nehtjeli, svi su komentari u funkciji najboljega odabira jer se njima dade iskristalizirati javno mnijenje, ali i kandidat. Stoga nije preporučljivo da se kandidat dade izbaciti iz takta zbog mišljenja pojedinca, već da pokuša sve komentare analizirati i donijeti konačni sud o biračima i sud birača o njegovoj opciji, opciji stranke koju vodi i osobama koje bi ga trebale pratiti. Lako je moguće da pobočnik odluči koja će opcija dobiti izbore, bez obzira koliko čelnik bio kvalitetan.
Možda komentari pojedinaca i nisu potpuno probavljivi, ali zar nismo kojiput neprevadni i prema vlasti? Komentari su pisani najmanje zbog odustajanja od lijeve opcije koja jedina može spasiti čast i dostojanstvo radnika i čovjeka i ti komentari trebaju unesti optimizam, a ne uvjerenje da će se izbori izgubiti. Pa, zaboga, pošto se onda ide na izbore, čemu kandidiranje? Ako išta zaključimo iz svih ovih razmišljanja (pa i Franovih) onda sam ja siguran da će SDP-ov kandidat pobijediti. Uz kvalitetnije okruženje. Ovaj sastav u Gradskom vijeću, ruku na srce, ne zadovoljava osnovne kriterije opozicije i djeluje jadno, odnosno – ne djeluje nikako.
Dolazi vrijeme u kojemu nam blagostanje visi o koncu (da parafraziramo premijera Sanadera koji je sasvim izgubio kompas) i kada izbore mogu izgubiti dosadanji vlastodršci, a ne budući. Dosadašnji su se dokazali da nisu kompetentni ni za mafiju. Nisu kompetentni ni za kakvu smislenost koja bi služila narodu i nacionalnim interesima. Možda je malo neukusno uspoređivati ovu vlast s nekadašnjom NDH-ovskom ali – nakadašnji poglavnik prodao je pola Hrvatske da bi se dočepao vlasti, a ova sadašnja vlast prodaje čitavu da bi se održala. Toliko o čuvanju nacionalnih interesa.
Čemu predsjedniče častan poraz? Zašto ne časna pobjeda? Ali, iznesimo svoj program biračima, program koji je moguće realizirati, ali ne sjediti u Ogulinu i davati informacije novinaru. Biračka kritična masa je diljem jedinice lokalne samouprave; od Ponikava na sjeveru do Nikolića (Drežnica) na jugu pa od Donjih Dubrava na istoku do Bjelolasice na zapadu. Preko Desmerica, Zagorja i Ribarića.

nedjelja, 16.11.2008.

ZAŠTO VUKOVIĆ PROGOVARA NA KAPALJKU

Urušavanjem liberalnog kapitalizma u svijetu, urušavanjem nedefiniranog hrvatskog kapitalizma, došlo je i do urušavanja hadezeizma u Hrvata. Kako je voda zašla u uši samom premijeru, odnosno predsjedniku većinske stranke u Saboru, kako Ivo Sanader voli sebi tepati, posebno u današnjim prilikama kada mu poslušnost otkazuje i ministar dječjeg lica Dragan Primorac, tako je bjelodano da se zaljuljao i sustav koji je dozvolio najveću pljačku Hrvata od stoljeća sedmog, sustav čija je konstanta ponižavanje ovoga puka, rasprodaja hrvatskog prirodnog bogatstva i uništavanje postojeće gospodarske supstance. Poljoprivreda, brodogradnja i turizam propadaju, osnažuje se uvoz, korupcija i mafija.
Mi jednoga Zagorca, molim vas lijepo, moramo pitati da li je voljan da mu se (kada je već u zatvoru) sudi i za ostala zlodjela koja je počinio pod skutima svojega i našega oca blagostanja? Mislim da toga čovjeka vrijeđamo s takvim upitima. Bez obzira što je on očiti kriminalac nije stoga glup da si dozvoli još neka opterećenja, već je glupo pitanje.
No, ostavimo mi Zagorca neka se konzultira sa svojim prijateljem Petračem i vratimo se premijeru Sanaderu i njegovom naherenom brodu. Posada broda pomalo se raspada, a ona ostala daje neki otpor. Autokrat na to nije navikao pa pored globalne recesije i općih poteškoća u koje nas je uvalila svjetska globalizacija i politika HDZ-a na lokalnom planu Sanader traži konsenzus svih Hrvata za nošenje tereta. Stoga ga još više ljuti kako to da mu novi ministri Šimonović i Karamarko izmiču kontroli, kako to da mu „... Faber ide na okrugli stol, a ne na ulicu ...“ (ovo; da mu je mjesto na ulici dosta je simptomatično, ali ne i neobično za Sanadera), da mu Vesna Pusić, kao šefica Nacionalnog odbora za pregovore s EU, otvara javnu raspravu o tom procesu ne pitavši ga za dnevni red, i da mu sindikat osporava zamrzavanje plaća. Umjesto da se stvara konsenzus!
Kada je trebalo pljačkati ovaj narod onda je to činio HDZ i njegovi poltroni, kada je trebalo popuniti izmišljena radna mjesta popunjavali su ih hadezeovci, kada se nabacivalo s beneficijama bile su rezervirane za HDZ, a sada ću ja i ovaj opljačkani narod nosti zajednički teret 13 godišnjeg bahatog i nekompetentnog ponašanja upravo toga HDZ-a.
Hrvatska sada treba napredovati sa smanjenom stopom bruto proizvoda, sa smanjivanjem investicija, povećanjem zdravstvenog i mirovinskog doprinosa, a bez otvaranja novih radnih mjesta (!?). Neka se Sanader sjeti pokojnog Branka Horvata, vrsnoga hrvatskog ekonomista koji je i u onom negdašnjem mraku u kriznim situacijama uvijek govorio da se iz krize može izaći samo investiranjem, ali u prave projekte koji će povećati zaposlenost i dohodak, a ne na projekte spajanja Hrvatske bajkovitim mostovima i autocestama za Dugobabe.
Pa, kako svaka riba smrdi od glave, a čisti se od repa, u Hrvatskoj bi čišćenje trebalo krenuti od Ogulina. On je, uglavnom, uvijek na nekom repu, makar na repu događaja. Može biti da je to došlo na um i vodećem oporbenom čovjeku Ogulina, pomalo zaboravljenom, Ivanu Vukoviću, čelniku osnovne ćelije SDP-a Ogulin, grada bastiona HDZ-a, kako reče kum Šeks. Možda je Vuković procijenio da se u javnosti pojavljivanjem na kapaljku postiže veći efekt, ali javnost očito ima drugačije mišljenje, a stvarsnost to potvrđuje. Ako bi ova nedavno organizirana konferencija za novinare bila prekretnica u njegovu ponašanju možda ima šanse da se postigne ona kritična masa koja je kadra na skorašnjim izborima donijeti promjenu u Ogulinu - pa od repa krenuti glavi. No, za tu kritičnu masu nije dovoljna sporadična konferencija za dva-tri novinara, već napor da se program jedne stranke prezentira češće i pred većim brojem ljudi i da ta stranka ima kompetentan tim kojega će podržati ovaj prevareni narod.
Potrebno je narodu argumentirano reći kako radi ova vlast, potrebno je saznati što se zapravo desilo s gradskim stadionom, teniskom dvoranom, Kranjčevkom, pročistačem otpadnih voda, retencijom rijeke Dobre, Olimpijskim centrom Bjelolasice, gradskom plivovodnom mrežom, a dokle smo dogurali sa zonom sumraka. Ako prepustimo da sve to odradi sama vlast preko svojih medija bit ćemo i sami zadovoljni. Ali posla i novih radnih mjesta - nećemo imati.

nedjelja, 09.11.2008.

JAVNA PRIJAVA NOVINARA I MEDIJA

U tjedniku Globus od 19. rujna 2008. godine poznati novinar Darko Hudelist intervjuirao je aktualnog predsjednika hrvatskoga Sabora Luku Bebića. Prema ustavu Republike Hrvatske predsjednik Sabora, ako se nešto desi predsjedniku Republike da ne bi mogao obnašati svoju dužnost, automatski vrši dužnost Predsjednika do izvanrednih izbora. To se u Hrvatskoj desilo 1999. godine nakon smrti predsjednika Tuđmana kada je predsjedničke ovlasti preuzeo tadašnji predsjednik Hrvatskog državnog sabora akademik Vlatko Pavletić.
Potrebno je imati sreće da se neće nešto slično dogoditi s ovim predsjednikom Hrvatskoga sabora. Naime, nakon spomenutog intervjua kojega je Darko Hudelist osmislio s dotičnim predsjednikom Lukom Bebićem odlučio sam tužiti Darka Hudelista što je svojim prizemnom iskrenošću približio predsjednika Sabora širim masama pučanstva, odnosno samo onima koji stalno ili povremeno čitaju taj tjednik. Tim intervjuom Hudelist je, možda samo nehotice, povrijedio to pučanstvo dajući mu spoznaju o predsjedniku Sabora kao predstavničkog tijela građana i nositelja zakonodavne vlasti Republike, dakle, najvišeg tijela jedne parlamentarne države kako se deklarira Republika Hrvatska. No, to nehotično ili nesvjesno otkrivanje ne oslobađa novinara krivice kao što ni pijanoga kriminalca ne oslobađa krimena samo zato što je bio pijan.
A evo zašto, zapravo, prijavljujem Hudelista državnom odvjetniku. Zbog anegdote koju mu je ispričao Luka Bebić, a kojoj se premijer Sanader i on valjaju od smijeha. Zbog te anegdote koju je on napisao, a zbog dostojanstva Sabora i samih građana Hrvatske ju je morao zatajiti.
Anegdota je u plavoj boji ispisana u desnom boksu.
Ovako pod navodnicima to je napisano u Globusu i to je istina o našem predsjedniku i premijeru, njihovom mentalnom sklopu i smislu za humor. Grijeh novinara Darka Hudeliste je taj što je otkrio kako smo još tri godine prisiljeni imati takvog predsjednika Sabora i, vjerojatno i premijera koji bi nas trebali uvesti u europske integracije. A kako se njima smiju u Bruxellesu napisala je Ines Sabalić u posljednjem broju Globusa od 7. studenoga 2008.
A da neću prijaviti Državnom odvjetniku Bajiću samo Hudelista, pobrinuo se urednik vijesti na Radio Ogulinu dana 7. studenoga u 16,00 sati na kojima je pustio glasovni zapis sa skupštine pčelarske udruge Ogulina na kojoj se našao i naš gradonačelnik i obratio se prisutnima, ali i slušateljima ROG-a poprilici ovako: „Ove male životinje, ovaj, koje proizvode onu tekućinu koja je potrebita mnogim ljudima....“ kazuje koliko gradonačelnik misli da su svi slušatelji Radio Ogulina totalno nepismeni pa kao i on misle da su pčele životinje koje će i nadalje umjesto meda proizvoditi tekućinu, te da ljudi nisu potrebiti meda, već da je med potrebit ljudima. Stručnjaci uostalom tvrde da je med najsavršeniji prirodni proizvod jer sadrži sve sastojke koji grade ljudski organizam. A ovo „potrebito“ je političko-jezična deformacija HDZ-ovog kadra još od dana kada je jedini lektor standardnog hrvatskog pisma i govora bio prvi predsjednik Republike Hrvatske.
Ovakav literarni uradak našega gradonačelnika na razini je kriterija kvalitete za anegdote kojima se valjaju od smijeha premijer i predsjednik Sabora pa ne bi bilo zgorega da se i to pošelje u Bruxselles zajedno s pisanim programom za privatizaciju brodogradilištâ, izgradnju nizinske pruge Zagreb-Rijeka (Split) i pelješkog mosta kao zaobilaznice Republike Herceg-Bosne, htjedoh reći - Bosne i Hercegovine.
I još samo usput: nakon kumovanja stolnoteniskoj dvorani u Ribarćima i novoj lovačkoj zastavi dade se zaključiti da poslije smrti Marlona Branda ulogu kuma zacijelo preuzima naš narodni zastupnik.

nedjelja, 02.11.2008.

SULUDE ZAKONSKE ODREDBE

Stvarno se preseravamo s tim našim zakonima. Ne zna se da li su ograničeniji predlagači ili glasačka mašina, ali je vrlo značajno da naš premijer i njegovi poltroni uvjeravaju nas, svoj puk, da živimo bolje nego li mislimo, a da oni donose zakone koji su većinom bolji i od zakona Europske unije. Ma što to značilo.
Većini birača bilo je jasno da ona odluka o nula promila u krvi vozača svakom društvu više šteti nego koristi pa smo ju morali ukinuti zbog jednog (neka mi on i Bog oproste) predsjednika stranke koji doista djeluje barem napušeno. No, onda smo u Zakon ugradili bay pass, da se to odnosi samo na one koji ne sudjeluju u nekom udesu i na one, svakako, koji ni ne voze. To, recimo, izgleda onako kada neka jumferica popusti upornom ljubavniku, ali uz napomenu da on kvalitetno obavi posao, a ona da ostane nevina. Do sljedeće prilike.
I sada, da konstanta ograničenosti ostane konstanta, mi smo se u novom zakonu (kako ga ne bi mijenjali samo radi promila) dosjetili da promijenimo i odluku kako se po danu ne moraju upaliti kratka svjetla u ljetnom periodu računanja vremena, već samo za period zimskog računanja vremena. Kao da u podne i ljeti i zimi nije približna vidljivost! Stoga ova anegdota koja se dogodila ovdje u Ogulinu odaje svu apsurdnost zakona i nekompetentnost predlagatelja zakona i saborskih zastupnika koji su ga izglasali po propisu stranačke stege. Naime, jednu večer službujući policajac zaustavio je vozača automobila i upozorio ga da nije upalio svjetla.
- Pa ne moram upaliti svjetla u ljetnom periodu prema zakonu o prometu - opravdao se vozač.
- Ali sumrak je, čovječe - reći će policajac.
- Ja vidim sasvim dobro.
- No, možda drugi vozači ne vide Vas – nastavlja policajac.
- A, to je njihov problem. Ja ću upaliti svjetlo sutra kada pređemo na zimsko vrijeme – dovršio je savjestan vozač.
Policajcu, svjesnom da je vozač teoretski u pravu, nije preostalo drugo nego pustiti vozača uz napomenu da bi onda, ako hoće, ipak mogao zapaliti svjetla! A u sebi je opsovao zakon koji ga je doveo u situaciju da ispadne naivac veći od predlagača toga zakona kojega su pripremali i oni koji mašu s diplomom Prometnog fakulteta u Zagrebu kupljenu na burzi vrijednosnih papira preko ribarćovog zeta.
Ako nam u svim ministarstvima sjede podobni ljudi koji zadovoljavaju visoku stručnu spremu s diplomom kupljenom na Prometnom ili Ekonomskom fakultetu nemamo što više ni tražiti. Oni ispunjavaju osnovnu zadaću; da slušaju i ne talasaju.
Ako preskočimo one puste zakone koji su donešeni poslije 1990. godine kako bi (i opet podobni) mogli legalno pretvorbom opljačkati radnika i koji su mahom ukinuti nakon pljačke, možemo spomenuti današnje kaznene zakone po kojima još uvijek moderni pljačkaš s kupljenom diplomom kao i „profesionalni ubojica“ bez diplome mogu odgovarati za sam proces pljačke i eventualno ubijstvo iz koristoljublja, ali opljačkani kapital ne moraju vratiti, ili ga komotno mogu prepisati na svoje malodobne sinove i kćeri.
Sada se ponovno vraćam na onoga Nodila iz Riječke banke koji je pronevjerio sto milijuna dolara, odležat će možda koju godinu, a ne mora vratiti lovu. Ni on, ni onaj Štokić, ni Perožić. Nitko! Pa toga nema nigdje. Svi su nam zakoni donešeni s namjerom da štite lopova i stvaraju lopovsko društvo kako ne bismo ušli u Europu, jer tamo doista nemamo što tražiti.
Siguran sam da novi ministar Šimonović neće uspjeti izboriti logičan zakon o povratku opljačkane vrijednosti jer bi time bili na udaru i svi oni koji su prozvani uradcima glavne državne revizorice Šime Krasić, a to, priznajte, ne tangira običnoga smrtnika, zar ne?

P.S. Hvala BB (bez bloga) na onom linku s kojim sam zadovoljan, a Argusa upozoravam da ove nedjelje vrati sat unatrag kada to već nije učinio prošle nedjelje.

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv