Mislio sam da nikada više neću prisilno morati štedjeti, da nikada više neću voziti na par-nepar. Sve su to trebali biti fosilni ostaci mračnog socijalističko-geološkog perioda i atavistički ispadi jednog preživjelog sustava. No, kako je svijet shvatio da marksizam ipak nije utopija, a da kapitalizam ne može bez socijalne komponente to se, eto, vraćaju te atavističke aveti. Moramo stezati remenje (ovisi o dužini remena), moramo štedjeti na svakom koraku (čijem koraku), a možda ćemo voziti i par-nepar (ili samo nepar). Ogulinci će voziti na plin koji će stvarati autohtoni vojnici partije u bastionu HDZ-a. Stoga neće ni trebati plinovodne gradske mreže jer će domaći prirodni plin biti ukapljen.
Kada je o štednji riječ (ona je sve prisutnija kod onih političara koji su tvrdili kako je kriza zahvatila samo one države čije vlade nisu bile kompetentne kao naša) sjećam se predsjednika SIV-a one zadnje Jugoslavije (mislim da je to bio Mika Špiljak) pandana današnjem premijeru Republike Hrvatske koji je zborio slično: „Moramo štedjeti, drugovi, previše trošite, a para nema. Nedavno sam se vratio iz Vatikana od Pape pa mi reče da je i njegova drugarica počela štedjeti. Štedi i Istok i Zapad, drugovi, budi se Sjever i Jug.“ Kampanja, kako je to bivalo u starom sistemu, širila se na sve slojeve duštva pa tako i u škole.
- Kako ste vi kod kuće odlučili štedjeti? – upitala je učiteljica Ivicu, tadašnjeg školskog kolegu Ive Sanadera.
- Mi smo odlučili prodati mamu – odgovori iskreno Ivica, gledajući u Ivu Sanadera da bude uvjerljiviji.
- Ivica, ali zašto baš mamu? – začudi se učiteljica Smilja, što bi rekao Robi K. iz III a.
- Pha, mama više nema što kuhati, ja više nisam na prsima, a tata ne može seksati – zaključio je Ivica.
Povijest se ponavlja, rekoše povjesničari, naročito onaj lumen Josip Jurčević s Instituta Ivo Pilar, a rođen kraj Imotskog, naravno. I mi smo u nuždi prodali mamu, ako nam je mama Domovina. Isisali su ju njeni domoljubni sinovi i sada su stasali, Otac ju je zauvijek napustio i, što će nam više. Moramo štedjeti.
A u Ogulinu se najviše štedi na zdravoj pameti. Sada, kada je Gradski park pokazao svoje pravo lice, kada je još više zgranuo očevice nekadašnje životne i prirodne romantike, kada je potpuno bacio na koljena sjećanja na prohujalu mladost, ničim izazvan gradonačelnik je na Radio Ogulinu ustvrdio da su sada i najveći skeptici gradnje novoga parka uvidjeli što znači pravi pametan potez. Sada su zanijemili svi oni koji su kritizirali „obnovu“ našega parka, kazuje gradonačelnik i - ostade živ!
Ako je uskraćen za svoju zdravu pamet, moguće je, ali ako je mislio da je ovaj narod većinom glup, prevario se. Gadi se ljudima ponavljati iste gadosti i uzeli su malo predaha zaobilazeći to nesretno gradilište za uništavanje emotivnih ljepota pa je to gradske oce zbunilo. U međuvremenu su građani taj „park“ nazvali autohtonom talijanskom alejom slavenski lipe, a u duhovitim ogulinskim blogovima po aleji se šeću aveti prošlosti i duhovi investitora ove nakaze. Ljudi komentiraju, frustrirani su, nisu zadovoljni al' su nemoćni, rekao bi Rambo A, a gradonačelnik u svojoj trećoj životnoj dobi glumi dripca i uživa u novom parku i više se ne sjeća staroga. Preporučljivo je da zajedno sa svojom sivom diplomiranom eminencijom ode do svećenika koji bi ih mogao preobratiti kako su to učinili i sa Zdravkom Tomcem. Sva trojica su do nekih devedesetih godina prošloga stoljeća bili istoga svjetonazora, u zrelim godinama imaju se pravo mijenjati. Sa svom ovom trojicom i ja imam nešto zajedničko. Ni mene nitko tako jako ne voli, koliko ja sam. Samo je razlika u tomu što se ja volim na svoju štetu, a oni na tuđu. Oni će se imat' komu ispovijedit', al' ja izgleda neću.
P.S. Ovm prilikom želim odati posebno oduševljenje na pisanje svih naših blogera koje stalno pratim i čini mi se da se u našoj okolini zahvaljujući i ovim blogerima stvara kritična masa. Uspjet ćemo.
Hvala Ogulin blogu, Uskim stazama, Rambu A, i Janji. Hvala i Franu što ih prati.
Post je objavljen 30.11.2008. u 07:00 sati.