Maksova maksimala

nedjelja, 28.12.2008.

KAMO TO IDE OVO DRUŠTVO ?

U ove blagdanske dane oko jednog i drugog Božića, i Nove godine, pljušte sa svih strana najljepše želje da nam rođenje Isusa koji je Krist donese zdravlje, domu veselje, na tom mladom ljetu svega obilja, ali od svih delicija najviše novaca. Da li će novac biti darovan, dobiven na kocki, u „Trenutku istine“, pretvorbom, ratnim profiterstvom, neplaćanjem obveza državi te zakonitom i oružanom pljačkom bez posljedica, ili će biti pošteno zarađen - najmanje je važno. Da li je on produkt ljubavi, empatije, bahatosti ili pljačke malo je koga briga. Cilj je imati novac. Novac je božanstvo koje pokreće svijet, novac je kapitalistički smisao života, novac je sve.
Listajući Ustav Republike Hrvatske možete zamijetiti da u čl. 3. piše da su najviše vrednote ustavnog poretka pored slobode, jednakosti, poštivanja prava čovjeka, .... i – socijalna pravda! Što ustavom zajamčena socijalna pravda treba značiti, teško je protumačiti običnom smrtniku, jer ju on ne doživljava, on ju ne konzumira ako nema novaca. U čl. 58. istoga Ustava piše: „Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.“ A zakoni koji zadiru u zdravstvo napisanu su tako da se liječiti možeš samo ako imaš novaca. I ostali članci Ustava odraz su „najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske“ ako ste se zamogli novaca.
Eto, tako na početku i kraju najviših ustavnih vrednota stoji novac. Postojano kano klisurina. Ako smo negda u bliskoj prošlosti znali otići na ljetovanje u odmaralište koje je imala svaka firma, ako smo badava mogli tu boraviti, dolazili smo u ta odmarališta zdravi zahvaljujući pravu na zdravstvenu zaštitu koja je bila osigurana sredstvima iz zdravstvenoga fonda. Zdravstveni fond se i danas puni na isti način i u istom postotku na plaću radnika, ali danas tog novca nema. Zdravlje moraš plaćati, odnosno kupovati individualno, privatno, od bolesti do bolesti.
Kamo ide takvo društvo koje svojim ljudima, svojim biračima, dva puta naplaćuje zdravlje; obvezno uzima od plaće, a liječi ga kada plati posebnu pristojbu ovisnu o težini bolesti. Ako nemaš taj novac onda: Umri hrvatski čovječe, to ti možež! Ako si mogao umrijeti u ratu koji se vodio za tuđi račun, možeš i sad na svoj račun. Sada si čovječe - svoj na svome.
Da za osnovno preživljavanje bolesti koje je nagomilala ova „civilizacija“ čovjek mora platiti ogromne novce ili umrijeti, previše je pa makar bilo i od Sanaderove vlade.
Za takve ljude organiziraju se svakodnevno humanitarne akcije koje djeluju krajnje nehumano. Prihodi s raznih koncerata estradnih umjetnika; glumaca, ljepotica, manekenki, pjevača i pjevačica, sportskih priredaba raznih rukometaša, košarkaša i nogometaša čak, trebaju se usmjeriti na plaćanje operacije jednoga pacijenta, a u organizaciji nekog homo sapijensa koji prije svega mora podmiriti sve troškove organizacije, a onda što ostane.
Zamislite sada taj cinizam i kretenizam kada se i vrhunski nogometaši pojave na takvom humanitarnom zadatku, oni isti koje je Mamić već tri puta prodao i otkupio, koji su zaradili milijune na ljudskoj gluposti euforičnog gledanja modernih gladijatora, gledanja s nacionalnim nabojem za klub u kojemu igraju svi osim purgera. Na tom humanitarnom zadatku oni trebaju odigrati utakmicu čiji će se prihod od ulaznica udijeliti nekom nesretnom sretniku da mu liječnici produže patnje zbog bolesti koja zahtijeva posebnu novčanu podlogu. Tridesetak takvih nogometaša koji se pojave na utakmici za jednog nesretnika mogli bi svaki posebno platiti po jednu takvu operaciju (bez pompe o svojoj velikodušnosti) za trideset ljudi. A za to vrijeme država bi iz zdravstvenog fonda mogla podmiriti troškove kakvog domijenka HDZ-ovog glavnog stožera, ili organizirati izlete Ministarstva zdravstva na razne simpozije u inozemstvu u vezi zatiranja siromašnih pacijenata eutanazijom. Upravo stoga bi kod nas trebalo ozakoniti eutanaziju; ne zato što je bolest neizlječiva, već stoga što pacijent nema novaca.
Stoga običnim smrtnicima za Novu godinu želim puno, puno zdravlja. Živjeli!

nedjelja, 21.12.2008.

NE ČINI DRUGIMA ONO ŠTO NE ŽELIŠ DA DRUGI ČINE TEBI

Premijer uzaludne hrvatske Vlade nikako da stane na svoje noge. Izmiče mu tlo ispod njih. Hrvatska nikako da uđe u tu Europsku uniju, a stalno je netko drugi kriv, nešto je drugo krivo zbog takvoga stanja. On i njegova Vlada voze u petoj brzini, ali po serpentinama pa mu prometalo svako malo crkne. Za razloge toga crkavanja nije kriv nitko drugi do li on sam i njegova nekompetentna ministarstva. Davno su prošli tobožnji razlozi kao što je bio herojski bijeg Gotovine, domoljubna pljačka dragulja od strane najtrofejnijeg Tuđmanovog borca za blagostanje Hrvatske-izvjesnoga Zagorca, prošao je i razlog koalicijske vlade lijevoga centra, prepustili smo bosansku Posavinu Republici Srpskoj, Herceg-Bosnu matici zemlji, Pelješkim mostom više ne prelazimo susjednu državu Federaciju Bošnjaka i Hrvata i spojili smo presječenu kiflu, riješili se ZERP-a, prodali sva hrvatska bogatstva i, što bi ta Slovenija još htjela? Neka se širi prema Austriji, a na otvoreno more neka ide preko Trsta. I „Trsta je naša“.
Pa kada smo sve to napravili vozeći u petoj brzini zašto nas još tjeraju da se riješimo korupcije i mita, da učinimo neke bezvezne reforme u pravosuđu, u gruntovnici, katastru, zdravstvu i školstvu. Ako se riješimo korupcije i uvedemo pravnu državu, od čega ćemo živjeti? Nema više ni Nodila koji bi spašavao državu sa sto po sto milijuna dolara da ne odu u tuđinske banke. Neka lova ostane gdje je i stvorena – u domovini.
I sada, kada smo svi shvatili da je Slovenija jedini krivac što mi nećemo „zdaj v Evropo“ naš se premijer na vrijeme sjetio obznaniti kako to mi nećemo prema Srbiji postupati kao Slovenci prema nama kada za desetak godina uđemo u tu Europu (sic). Jedino se nije sjetio da će i ta Srbija u Europu ući prije nas. Dovoljno im je samo Hadžića i Mladića proglasiti mrtvima, kao svojedobno Šoškočanina i – mirna Bosna.
Za to vrijeme mi ćemo ipak kod Savudrijske vale, odnosno Piranskog zaljeva ustupiti komadić „našega“ mora Sloveniji kako bi Slovenci mogli bez pitanja sa svojom flotom odlaziti u daliki svijet. To bi bila naša kršćanska dužnost, a nikako ne zbog slovenske božanske pojave.
Mogu reći da donekle poznajem Slovence i da su mi ovi iz Bele krajine i oni od Lendave simpatični, ali da su ovi iz „unutrašnjosti“ kompleksirani ljudi. Oni pate od veličine samo zbog toga što su mali. Njih volim upravo onoliko koliko i oni nas. No, moramo se zapitati da li nas uopće itko voli. Ne volimo se ni sami!
Upravo je tužno što nam se ovako isfrustriranima dogodio i ovaj slučaj u vrijeme kada bi se trebali veseliti najradosnijem kršćanskom blagdanu, Božiću. Bez obzira na moj svjetonazor vjerujem da je Isus Krist postojao. Kako je došao na svijet nije na meni da istražujem, ali da se takvi ljudi češće trebaju pojavljivati među nama nasušna je potreba. Ovaj svijet odlazi prema apokalipsi u pravom smislu te riječi, a ne samo prema Evanđeljima, vladajući se prema religiji kapitala, a ne katehezi ili nekom drugom religijskom opredjeljenju. Slaveći Isusa slavimo poštenje, socijalu, empatiju, moral, slavimo čovjeka koji je u centru svih zbivanja. A čovjek mora sačuvati svoje dostojanstvo bez obzira da li je filozofski njegova egzistencija proizašla iz esencije kako to tumači teizam, ili je esencija proizašla iz egzistencije kako to naučava egzistencijalizam, odnosno Jean-Paul Sartre.
Uz iskrene želje za sretnim Božićem čini mi se najprikladnije spomenuti velikog kineskog mislioca Konfucija koji je petsto godina prije Krista izrekao: „Što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugima“. Ova maksima ima zapaženo mjestu u kršćanstvu, a ja bih dodao da se još držimo barem osam zapovijedi Božjih kako ne bi morali pisati tisuće novih zakona s po petsto članaka.
P.S. Moram se pohvaliti da sam dobio pismo od gotovo zaboravljenog Iluminatora i njegovu posljednju povjesticu; glava CLX od 16. prosinca 2008. godine. U toj glavi opisuje jednog ogulinskog Tihomira koji se odmetnuo u Zagreb i skrenuo skroz desno toliko da se njegov smrad širi poput pravog „tihomira“. Za njegovog čestog gosta u emisijama TV Z-1 „Valentina“ Tomca misli da je postao bogomoljac zahvaljujući Crkvi koja nema nikakvih kriterija.

nedjelja, 14.12.2008.

SPORAZUM RAČAN - DRNOVŠEK NIJE BEZ VEZE

Moram se svakako osvrnuti na komentar Argusa u prošlom postu ovoga bloga i reći mu da na takav sadržaj svoga komentara neme potrebe tražiti ispriku niti od autora bloga, niti od bilo kojega čitatelja. Ovakve komentare poželio bi autor svakoga bloga, ovakva promišljanja obogaćuju društvo u humanom, moralnom i kulturnom smislu. Presjek svoje osobnosti Argus je dao vrlo upečatljivo u kratkom opisu i kada bismo sličnoga karaktera osigurali kritičnu masu u ovomu društvu – gdje bi nam bio kraj.
Nedavno sam na ovom blogu zahvalio svim blogerima i našoj Fran, što se amorfna masa ogulinskog društva počela gibati i to ću ponoviti još jednom. Hvala ti Fran. Da nije bilo njenih prekobrojnih komentara i neciviliziranih prepucavanja još nekih komentatora siguran sam da ni Argus ne bi dobio inspiraciju napisati ovakav komentar. Stoga nije svako zlo za zlo. I bez ovoga Argusova osvrta htio sam zamoliti komentatore da se više drže teme, a manje primitivnih uvreda bilo koga, što ne znači da ću ičiji komentar skinuti s bloga pa makar se ticao i mene. Jer bilo koji komentar najviše govori o samom komentatoru. To smo već odavna zaključili. Toliko o tomu.
Premda sam zapravo agnostik (ma što to značilo) deklariram se kao kršćanin, katolički, ali vjernik u pravom smislu nisam. Još mi je ova nedjelja ostala za neku ozbiljnu temu, rekao bih, škakljivu, jer i sam ne želim kvariti blagdanska raspoloženja oko Božića i Nove godine i Božića Zato sam danas izabrao temu iz naslova jer se naši političari ponašaju nedorečeno, bahato i neodgovorno, a željni su Europe. Nije Hrvatska ničija privatna prćija bez obzira što su ju mnogi dobili na pladnju, ona je opće dobro, puno puta i opće zlo, i o njoj trebaju odlučivati njeni građani, a ne pojedinci pa makar bili predsjednici Države ili premijeri Vlade. Mi smo ih, istinabog, birali, ali to ne znači da u njih imamo bezgranično povjerenje.
Spominjem se danas odnosa sa susjednom Slovenijom, s jednom članicom Europske unije, koji nakada neće biti skladni zbog različitog mentaliteta, ali svakako mogu biti podnošljivi ako mi to želimo. Podnošljivi bi mogli biti ako bi mi zatomili svoju taštinu. Nisam to nigdje pročitao, ali smatram da je taština prekomjerni ponos bez pokrića. I mi smo Hrvati prema nekim povjesničarima došli s Karpata, a prema nekima iz Irana (ne valjda sa svastikom) i zauzeli nečije mjesto, a čitavu sjeverozapadnu obalu Jadrana proglasili hrvatskom! Ako Trst, Koper, Izola i Piran nisu hrvatski zašto se sa Slovencima ne bismo dogovorili da imaju i komadić mora za izlazak u međunarodne vode. Kao; to bi bio izdajnički čin. Zašto? A bez problema smo skinuli gaće kada je u pitanju ZERP na čitavom priobalju!?
Stoga „sporazum Drnovšek-Račan“ smatram civilizacijskim činom za razliku od trgovanja s bosanskom Posavinom tijekom rata koju je Otac domovine bez borbe prepustio „Republici srpskoj“. Posavina šaptom pade. Gdje ste tada bili vi rodoljubi ili, zašto bar sada ne gazite po tom porazu za zelenim stolom, vi koji ste na tom terenu izgubili po koji dio tijela i duše – čak. Ako ste se ga živoga bojali (Tuđmana), barem sada s pristojnim vremenskim odmakom priznajte da je to bila veleizdaja hrvatskoga naroda u BiH da ne kažem Bosni. Samo radi „humanog“ preseljenja, a ja bih rekao neljudskog trgovanja ljudskim dušama. To je, usput, bila hvala najvećem humanistu bosanskih Hrvata biskupu Komarici. I on je izgubio svu energiju koju je dao za hrvatsku stvar, koju mu je energiju obezvrijedio Tuđman i svi njegovi nasljednici po političkoj opciji. Najviše Ivo Sanader.
Sporazum Račan-Drnovšek nije bio krajnji akt, on je bio samo početak procesa kojega su osmislila dva inteligentna i civilizirana čovjeka, to je bio početak koji će upravo tako i završiti; ne zbog pritiska EU-a koliko zbog normalnih odnosa dvaju naroda koji će sutra ionako zbrisati granice. Premda - ne iz ljubavi!

nedjelja, 07.12.2008.

OJ HRVATSKA OJ, SLOBODNO NAM STOJ

Zašto smo se borili? Kako zašto? Pa imamo Hrvatsku.
Tako je zborio Otac domovine kada je s generalom Koradom podno kninske tvrđe ljubio zastavu Republike Hrvatske. Imamo ju! Dodali su Kutle, Pašalić, Barać, Gucić, Zagorec, Rojs. Imamo ju! Nisu se ustručavali zagrmiti Bagarić, Pokrajac, Košutići mladi, Jelavići, Momčilovići, Čermak. I bili su u pravu. Mnogi od njih preživjeli imaju ju i danas. Hrvatsku ima i Andrija Hebrang koji pored necivilizacijskih i primitivnih eskapada u Hrvatskom saboru uživa sinekuru koju plaćaju; ni manje ni više do li porezni obveznici kojima on i njegovi stranački istomišljenici rade o njihovoj egzistenciji. Svi potezi koje je on povukao dok je bio u Vladi, pa i danas u Saboru, bili su na štetu naroda, radnika, običnoga smrtnika. Moto s Facebooka da će se lako naći 5.000 ljudi koji ne vole Sanadera Hebrang je jučerašnjom izjavom: „To je veliki uspjeh premijera Sanadera, jer to znači da ga 4,500.000 ljudi u Hrvatskoj voli“ dokazao da je to ispod svake razine nepismena čovjeka, ja bih rekao – debila.
Nedavno je na suđenju jednoj mafiji u Zagrebu vodeći mafiozo rekao da je zadnjih godina poslovao s gubitkom!? To je trebalo značiti da je bez grižnje savjesti zatražio olakšice prilikom presude! Dok je istovremeno talijanska javnost obaviještena da je mafija najprofitabilnija radna organizacija. U Italiji, naravno. Imam osjećaj da je siva eminencija ovoga našeg mafijaša sam Hebrang jer su i njegova ministarstva koje je on svojevremeno vodio također poslovala s gubitkom.
Godine 1967. DIP Ogulin, Tvornica kuća, izvodila je građevinske, obrtničke i instalaterske radove na montažnim zgradama za jednu zagrebačku trgovačku tvrtku na području Rakova Potoka, Male Gorice, Mirnovca, Svete Nedelje i Strmca (to je na potezu između Rakova Potoka i Samobora). U Strmcu (Strmec; broj pošte 01434), tadašnjem selu u kojemu su se u pličacima uz cestu na suncu perutale guske koje su danas nestale u magli novih strogo čuvanih zatvorenih nizova kuća, svirao je neki domaći seoski sastav koji je na početku i kraju nastupa (tada) otpjevao pjesmu „Oj Hrvatska oj, slobodno nam stoj“. Milicija nije reagirala, a svakom od nas iz Ogulina prolazili su trnci niz moždanu srž. Nama je to bilo neobično, mi smo bili iz neke druge sredine. Ali se slobodarski hrvatski duh osjećao.
Četrdesetak godina kasnije izvojevali smo slobodnu Hrvatsku. Izratili smo ju! Kako je u komentaru prošloga posta na ovom blogu Hugo Chavez duboko odgovorio Franu da su u svakom ratu svi poraženi, da su svi izgubili, da su i pobjednici izborili Pirovu pobjedu. I zato se te pobjede ne trebaju slaviti, ratove treba zaboraviti. Slobodu bi trebalo slaviti. Ali nje nema. Možemo samo pjevati zaboravljenu pjesmu „Oj Hrvatska oj, slobodno nam stoj“!
Inspiracija za ovaj post krajnje je deprimirajuća. Mada sam po prirodi optimist, mada volim živjeti, lijepo mi je čak uvijek bilo, žalostan sam što smo izborili državu, a istoga trena prodali joj slobodu. Prodali u doslovnom smislu. Vi ne možete ovom Lijepom našom više slobodno hodati kako ste donedavna mogli! U gradu vas čeka pogibelj od suludih vozača, od neodgojenih rasističkih mladića, zalutalih metaka mafijaških obračuna, obala nam je samo za elitni turizam, ali niti izvan ravnica gradova i obala više ne vrijedi ona Mažuranićeva: „Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije“. Provozajte se županijskom cestom od Puškarića do Jasenka i zapazit ćete da su oni balvani uklonjeni, i staro granje je uklonjeno, ali ne smijete skrenuti s ceste. Ne možete čak. S jedne su strane „Gama“ d.o.o., a s druge strane ceste „V grupa“ d.o.o. postavili zapreke. Postavljene su ograde koje označavaju lovišta nakaradnih ljudi kojima je država ustupila zemljište mada je ono općenarodno dobro po kojemu su se slobodno mogli kretati i ljudi i životinje pareći se prirodno iz ljubavi ili nagonski. Svoje interesno područje označavali su mošusom, a ne žičanom ogradom. Skrenete li danas u neki od tih ograđenih prostora, slučajno ili namjerno, razderat će vas poludivlje životinje, ili će vas napucati neki lovočuvar, pa i lovokradica, misleći da ste za otstrijel bez obzira što vam žena možda i nije nabila rogove. Ta lovačko-politička mafija nije samo u Ogulinu.
Oj Hrvatska oj, slobodno nam stoj! Ako vas ne privedu na obavijesni razgovor i sprovedu u zatvor. Oni koji su pisali imat će odijela s vertikalnim prugama, a oni koji čitaju - s vodoravnim. Boje će biti crvene i žute.

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv