U ove blagdanske dane oko jednog i drugog Božića, i Nove godine, pljušte sa svih strana najljepše želje da nam rođenje Isusa koji je Krist donese zdravlje, domu veselje, na tom mladom ljetu svega obilja, ali od svih delicija najviše novaca. Da li će novac biti darovan, dobiven na kocki, u „Trenutku istine“, pretvorbom, ratnim profiterstvom, neplaćanjem obveza državi te zakonitom i oružanom pljačkom bez posljedica, ili će biti pošteno zarađen - najmanje je važno. Da li je on produkt ljubavi, empatije, bahatosti ili pljačke malo je koga briga. Cilj je imati novac. Novac je božanstvo koje pokreće svijet, novac je kapitalistički smisao života, novac je sve.
Listajući Ustav Republike Hrvatske možete zamijetiti da u čl. 3. piše da su najviše vrednote ustavnog poretka pored slobode, jednakosti, poštivanja prava čovjeka, .... i – socijalna pravda! Što ustavom zajamčena socijalna pravda treba značiti, teško je protumačiti običnom smrtniku, jer ju on ne doživljava, on ju ne konzumira ako nema novaca. U čl. 58. istoga Ustava piše: „Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.“ A zakoni koji zadiru u zdravstvo napisanu su tako da se liječiti možeš samo ako imaš novaca. I ostali članci Ustava odraz su „najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske“ ako ste se zamogli novaca.
Eto, tako na početku i kraju najviših ustavnih vrednota stoji novac. Postojano kano klisurina. Ako smo negda u bliskoj prošlosti znali otići na ljetovanje u odmaralište koje je imala svaka firma, ako smo badava mogli tu boraviti, dolazili smo u ta odmarališta zdravi zahvaljujući pravu na zdravstvenu zaštitu koja je bila osigurana sredstvima iz zdravstvenoga fonda. Zdravstveni fond se i danas puni na isti način i u istom postotku na plaću radnika, ali danas tog novca nema. Zdravlje moraš plaćati, odnosno kupovati individualno, privatno, od bolesti do bolesti.
Kamo ide takvo društvo koje svojim ljudima, svojim biračima, dva puta naplaćuje zdravlje; obvezno uzima od plaće, a liječi ga kada plati posebnu pristojbu ovisnu o težini bolesti. Ako nemaš taj novac onda: Umri hrvatski čovječe, to ti možež! Ako si mogao umrijeti u ratu koji se vodio za tuđi račun, možeš i sad na svoj račun. Sada si čovječe - svoj na svome.
Da za osnovno preživljavanje bolesti koje je nagomilala ova „civilizacija“ čovjek mora platiti ogromne novce ili umrijeti, previše je pa makar bilo i od Sanaderove vlade.
Za takve ljude organiziraju se svakodnevno humanitarne akcije koje djeluju krajnje nehumano. Prihodi s raznih koncerata estradnih umjetnika; glumaca, ljepotica, manekenki, pjevača i pjevačica, sportskih priredaba raznih rukometaša, košarkaša i nogometaša čak, trebaju se usmjeriti na plaćanje operacije jednoga pacijenta, a u organizaciji nekog homo sapijensa koji prije svega mora podmiriti sve troškove organizacije, a onda što ostane.
Zamislite sada taj cinizam i kretenizam kada se i vrhunski nogometaši pojave na takvom humanitarnom zadatku, oni isti koje je Mamić već tri puta prodao i otkupio, koji su zaradili milijune na ljudskoj gluposti euforičnog gledanja modernih gladijatora, gledanja s nacionalnim nabojem za klub u kojemu igraju svi osim purgera. Na tom humanitarnom zadatku oni trebaju odigrati utakmicu čiji će se prihod od ulaznica udijeliti nekom nesretnom sretniku da mu liječnici produže patnje zbog bolesti koja zahtijeva posebnu novčanu podlogu. Tridesetak takvih nogometaša koji se pojave na utakmici za jednog nesretnika mogli bi svaki posebno platiti po jednu takvu operaciju (bez pompe o svojoj velikodušnosti) za trideset ljudi. A za to vrijeme država bi iz zdravstvenog fonda mogla podmiriti troškove kakvog domijenka HDZ-ovog glavnog stožera, ili organizirati izlete Ministarstva zdravstva na razne simpozije u inozemstvu u vezi zatiranja siromašnih pacijenata eutanazijom. Upravo stoga bi kod nas trebalo ozakoniti eutanaziju; ne zato što je bolest neizlječiva, već stoga što pacijent nema novaca.
Stoga običnim smrtnicima za Novu godinu želim puno, puno zdravlja. Živjeli!
Post je objavljen 28.12.2008. u 07:00 sati.